DON MARINKO MLAKIĆ: Dođite, poklonimo se novorođenome Kralju!

Poštovani čitatelju, na dobro Ti došao Božić – sveto porođenje Isusovo!

Božić je događaj koji duboko ocrtava ljudsku zbilju svakog vremena i prostora. Stvarnost je to u koju smo svi uronjeni i svima nam se uvijek iznova događa – kao zajednici i kao pojedincima.

Čovjek treba Boga. Cijela stvarnost žudi za njim. Starozavjetni proroci su ga naviještali, narod ga je iščekivao. Pismoznanci su se pitali, tko će on biti, što će činiti, odakle će i kako doći? Kako ga prepoznati?

Drama Božića sastoji se u prepoznavanju i prihvaćanju, odnosno u neprepoznavanju i odbacivanju Boga koji nam dolazi u Isusu Kristu, rođenom od Djevice Marije. Tada u Judeji, u Betlehemu i Jeruzalemu, jedni su ga prepoznali, a drugi ne; jedni mu pristupaju i klanjaju se, a drugi nastavljaju živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

Ovi prvi – Marija i Josip, pastiri, mudraci s istoka, kasnije starac Šimun i proročica Ana, puno kasnije, kada je Isus započeo svoje javno djelovanje, apostoli i svi oni koji su ga pratili – vjeruju i iščekuju Božji zahvat koji donosi novost života, preobraženje čovjeka do tad neviđeno. Kada do njih dopire poziv, oni ga spremno prihvaćaju. Život im tada, u susretu s Isusom, postaje nov, preobražen, ispunjen božanskim mirom i dubokom nadom u spasenje. Nikakvo zlo, grijeh i smrt im više nisu izvor straha i nemira već poticaj da se još više oslone na Božju ljubav i milosrđe.

Drugi, oni koji ga nisu prepoznali – to su stanovnici Betlehema, svećenici, pismoznanci, farizeji, Rimljani, Herod i mnogi drugi – ostali su nezainteresirani, nedodirnuti. Neki se čak okreću protiv njega. Oni ne žele prihvatiti izazov susreta s Mesijom. Nisu spremni dići se iznad samih sebe, iznad ljudske ograničenosti.

Naviknuli su se na grješan i polovičan život. Kao da ne vjeruju da je moguće više od toga, da se može dogoditi čudo. Kao robovi drže se onoga što imaju, iako dobro znaju da to njihovom životu ne daje onu božansku širinu, visinu i dubinu za kojom duboko u sebi svatko od nas žudi. Njihov život je ostao isti – bez promjene, stiješnjen u propadljivost i smrt.

I danas je tako. Božić je zbilja u kojoj se svatko od nas nalazi. S jedne strane cijeli svijet naizvan slavi Božić. Očito je da nam svima Bog treba. Treba nam njegov pohod i njegova blizina. Teško se, međutim, oteti dojmu da je Božić mnogima danas postao tek prigoda za slavlje. Pretvorili smo ga u nekakvo ljudsko slavlje koje ne raste, ne uzdiže čovjeka, ne otvara ga bezgraničnim obzorima života, nego ga ostavlja u njegovoj ljudskoj ograničenoj razini življenja. A ona je – kolikogod mi to nastojali nadvladati – ipak stiješnjena, ograničena, ispunjena slabošću i umiranjem.

Ima i onih kojima smeta. Kao Herodu. Uporni su a nerijetko i agresivni u nastojanju da ga isprazne od njegova teološkog sadržaja i učine od njega tek ”sretan blagdan” bez poruke i bez nade – prazan praznik!? Umjesto betlehemskog prizora, prizora vjere, nude nam neka bajkovita bića iz ljudske mašte koja s Božićem nemaju baš nikakve veze.

Ima, vjerujem, ipak mnogo nas koji ozbiljno shvaćamo Božić, koji zbilja vjerujemo da je on Božji pohod čovjeku koji njegovom, našem, životu otvara nama nezamislivu perspektivu: Sin Božji postaje čovjekom da bi nas ljude učinio bogovima (sv. Toma Akvinski).

Što je potrebno učiniti da nas Božić preobrazi, da zahvati naš život te da mu razbije granice i učini ga otvorenim za puninu, za vječnost? Prizor u betlehemskoj štalici, osobe okupljene oko Isusa, uče nas da je stav klanjanja onaj pravi stav koji čovjek treba zauzeti pred Bogom. Klanjanje nas uzdiže iznad nas samih, osposobljava nas da prepoznamo u Isusu Mesiju – Spasitelja te da zadobijemo onu novost života koja potpuno preobražava naše biće – i čini nas ljudima božanski oblikovanima.

Pođimo zato i poklonimo se njemu, novorođenom kralju, Bogu Spasitelju svome!

Don Marinko Mlakić

Odgovori

Skip to content