Preklani je SDP lobirao za zabranu klubova na Zrću koji su tri kilometra od najbliže kuće, a danas se digla buka oko “klerofašizma” jer je biskup Ivas zatražio premještanje ljetne terase u Šibeniku koja je sred grada i radi do 4 ujutro, da bi tjedan dana kasnije došlo do incidenta. No zakon je jasan.

Ima li biskup Ivas ikakve veze s tim što je policija u subotu u tri sata ujutro, desetak dana nakon što se požalio da plato ispred katedrale nije adekvatno mjesto za otvorenu terasu noćnog kluba, zamolila vlasnike da stišaju razglas, na što su oni reagirali uvredama pa su privedeni? Sama pretpostavka da Ostojićeva policija postupa po naređenju biskupa je prilično idiotska. Nema nikakvog dokaza o tome, tek pretpostavke, a nije niti bitno. Jer, na Azimut se nije žalio tek biskup, već i stanari u centru grada, a najviše – vlasnici restorana u okolici. Ipak, mediji nisu dvojili o tome tko je krivac: unisono su uprli prstom u biskupa, a i Karamarka kojem se biskup požalio, i digla se ogromna medijska buka.

Grupu potpore klubu Azimut osnovala je Dea Režić, inače urednica sporta na portalu Index. A taj portal je i najglasniji u potpori klubu. “Klerofašizam u Šibeniku”, “ne želimo živjeti ovdje”, “Šibenik na nogama”, vrište naslovi, a komentari se uglavnom kreću u smjeru toga da crkvu kao takvu treba zabraniti (ljudska prava, pri čemu je pravo na udruživanje i javno iskazivanje vjere, ovdje ne igraju ulogu kod pobornika religije ljudskih prava). Oni prije svega ističu da klub ima dozvolu za rad do četiri ujutro, pa su zaključili da je policija intervenirala “po naredbi biskupa”. No zakon o ugostiteljskoj djelatnosti vrlo jasan: članak osam zakona kaže da ugostiteljski objekti iz skupine “barovi”, gdje spada i spomenuti “Azimut”, smiju raditi od 6.00 do 24.00 sata, a oni koji ispunjavaju uvjete za rad noću sukladno posebnim propisima smiju, ali samo u zatvorenim prostorima, raditi od 21.00 do 6.00 sati. Oni iz skupine “Restorani” i “Barovi” koji se nalaze izvan naseljenih područja naselja smiju raditi 0.00 do 24.00 sata, dakle cijelo vrijeme. Šibenik je još uvijek naseljeno područje, zar ne?

Nadalje, navodi se da “Predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave može najduže za 2 sata odlukom produžiti propisano radno vrijeme ugostiteljskih objekata iz stavka 1. podstavka 1. ovoga članka” – što je do dva ujutro, za terase. Dakle, sva lamentiranja o tome kako je klub “Azimut” božji dar za turizam u Šibeniku i kako eto klerofašistička crkva i još klerofašističkiji HDZ miniraju turizam, mrze mladež, i šalju policiju na djecu ne stoje. Jednostavno: nema nikakve zakonske osnove da klub sred grada ima ljetnu pozornicu koja radi do 4 ujutro, niti je moguće po zakonu napraviti iznimku. To da je “Šibenik na nogama” zbog toga je isto najblaže rečeno nategnuto: ne znam niti jedan grad gdje bi stanovnici bili sretni da im bilo što tambura pod prozorima svaku noć do ujutro.

Nejasno je i tko je i kako dao dozvolu klubu koji se nalazi u naseljenom području dozvolu za rad do 4 ujutro na otvorenom prostoru – jer takva mogućnost nije predviđena zakonom, niti se igdje prakticira. Nejasno je i imaju li oni stvarno takvu dozvolu, ili samo tvrde da je imaju? Prema zakonu, ne postoji nitko tko bi takvu dozvolu Azimutu smio i mogao izdati!

No prilično je jasno da lokacija u strogom centru grada, bilo kojeg, nije naročito primjerena za ljetnu pozornicu koja radi do četiri ujutro. Ipak, incident od subote, kad je policija u tri ujutro zamolila vlasnike da stišaju glazbu, bila je povodom za još jedan izljev histerije protiv crkve. Kako to inače bude, to je mnogim prigoda da istresu svoje frustracije i demonstriraju svoje nepoznavanje povijesti i ignoranciju nabrajajući sve crkvene grijehe od Adama do Avnoja. No, diskusija o tome je tema za sebe.

Zanimljivija su ovdje dvostruka mjerila: na Zrću SDP-u smetaju klubovi koji su tri kilometra od najbliže kuće u Novalji! Pred sezonu 2012. je SDP lobirao za zabranu klubova na Zrću, jer, citiram njihovog vijećnika, “Buka, mladi koji pijani i potpuno goli šeću centrom grada, odlazak obiteljskih gostiju i propadanje obiteljskog smještaja koji u sezoni postiže cijenu od tek sedam eura, uz ostalo, posljedica su razvoja Zrća čiji koncept treba hitnu promjenu i oko toga se građani trebaju izjasniti – referendumom”, poručeno je na tribini u organizaciji SDP-a. Ideju je podržao ministar policije Ostojić: “definitivnu odluku o tome moraju donijeti samo žitelji, stanovnici Novalje”, rekao je. A kako sam u posljednjih desetak godina gotovo svake godine navraćao na Zrće, mogu posvjedočiti da se buka klubova ne čuje niti na autobusnoj stanici dvjestotinjak metara iznad plaže, kamoli u kilometrima udaljenoj Novalji! Ali, problem je vjerojatno što je gradonačelnik Novalje HDZ-ovac, i podržao je razvoj klubova na Zrću…

Stotinjak kilometara udaljeni SDP Šibenika pak ima posve oprečno mišljenje o noćnom miru od svojih kolega u Novalji: Franko Vidović, šef šibenskog SDP-a, prokomentirao je slučaj: “Što je previše, previše je. Pustite poduzetnike da rade svoj posao onako kako najbolje znaju (…) Prvo Terraneo, sad ovo. Kome doista smeta ljetni noćni život u gradu? Kako da se ljudi bave turizmom ako ćemo ih na svakom koraku u tom sprječavati?” Noćni život, očito, smeta SDP-ovcima, kad se odvija tamo gdje mu je mjesto – na plaži kilometrima udaljenoj od mjesta, kao što je Zrće! Naravno, osim u slučaju da oni ubiru pinku od klubova, ili u slučaju da smeta crkvi, koja im je ionako trn u oku. Bi li SDP pristao na referendum u Šibeniku, onakav kakav su tražili u Novalji? Hoće li se ovaj put Ostojić založiti za takvo rješenje?

Naravno, taj ispad SDP-a u Novalji lijevi mediji nisu prokomentirali, ali su zato godinu dana ranije Dežulović i kompanija u komentarima žestoko napali policiju u Splitu koja je jednu turisticu zamolila da se obuče, jer je rivom šetala u bikiniju. Koja katolibanska država! Na udaru se našao i svećenik iz Vodnjana u Istri koji se žalio da mu turisti ulaze u crkvu u badićima: mračnjak, vraća nas u srednji vijek! Ali nitko od njih nije opazio da je upravo tih dana turboliberalna Barcelona, u kojoj su socijalisti na vlasti ako se ne varam već dobra tri desetljeća, donijela propis kojim se golotinja na ulici strogo kažnjava, ne samo opomenom: badić ili kupaće gaće za muškarce na ulici se naplaćuju sto dvadeset, toples tristo eura, potpuna golotinja petsto. Isto tako, Hrvati malo putuju u inozemstvo, pa im je lako podvaliti priče o “katolibanskom svećeniku” koji maltretira turiste, dok u Italiji i Francuskoj turisti za ulazak u bilo koju povijesnu crkvu dobivaju na ulazu “tuniku” od papira za jednokratnu upotrebu ako nisu propisno odjeveni. Lani sam u Italiji primijetio da gotovo pola žena koje su obilazile Duomo u Firenci imaju te tunike. Razlog? Uglavnom, majice na “brutelice” u kojima se ne smije u crkvu, ili kratke hlačice. Eh, ta zaostala Italija. I katolibanska Barcelona.

Kad smo kod tih zemalja: dosta sam posljednjih godina putovao po inozemstvu, i nigdje, baš nigdje, od posve jeftinih turističkih mjesta za partijanje poput Krete do skupog Monaca i Cannesa, nisam nigdje vidio niti jedan klub nigdje u naseljenom mjestu koji bi puštao muziku iza ponoći na otvorenom. Koncerti na otvorenom su također rijetkost, i u pravilu se održavaju tamo gdje ne smetaju turistima koji bi spavali. Nisam pobornik noćnog mira i tišine u turističkim mjestima – naprotiv, i meni je ponekad zasmetalo da u Dubrovniku u starom gradu kafići moraju prestati nakon ponoći puštati čak i tihu glazbu, no kao i svi normalni ljudi smatram da postoje mjesta gdje je primjereno puštati glasnu glazbu do jutra, i gdje to ne smeta ostalim turistima – a ne treba zaboraviti da većinu turista u Šibeniku, i to onu većinu koja nešto i troši, čine upravo parovi s djecom i stariji ljudi koji u 4 ujutro žele noćni mir. U okolici Šibenika, naročito na otocima, ima dovoljno primjerenih mjesta za klubove poput onih na Zrću: plato pred katedralom to jednostavno nije.

Problem je u tome što takve stvari dobivaju pozitivan ili negativan publicitet u medijima ovisno od toga kome buka smeta: biskupu ili SDP-u. Dežulović je lani, kad su neki drugi ljudi prigovorili zatvaranju hvarskog Carpe Diema sred sezone, napisao članak: “Vapaj za Carpe Diem i ostala mjesta ‘u interesu’ naroda”. A kad smo već kod Carpea: i njemu je ljetna terasa preseljena na paklinske otoke – jer u centru grada joj nije mjesto. On je u tom članku svesrdno podržao zatvaranje kluba, jer tamo partijaju neki zli bogatuni, i još klub vara na porezu (ja sam uvjeren eto da Azimut, kao i svi klubovi u Hrvatskoj, plaća porez do zadnje lipe i fiskalizira svako piće koje proda, da ne pere novac, i da vlasnici nisu povezani s nekom lokalnom mafijom). “Najzad, nije ni njima lako zadovoljiti nezajažljivu gologuzu fukaru. Što, kako vidimo, gleda samo svoje interese”, zaključuje Dežulović svoju umotvorinu u kojoj igra na kartu ogorčenosti prema bogatašima, iako vlasnici Carpe Diema nisu ni blizu vlasnicima novinske kuće za koju piše. Posve drukčije je pak Jutarnji pisao o Carpe Diemu kad su se pijani francuski homoseksualci slikali goli pred obližnjom crkvom: tada Carpe diem za njih nije bio mafijaško leglo gdje se otvoreno šmrče kokain nego jedno od svetih mjesta hrvatskog turizma, koje zla crkva želi uništiti.

Naravno, vlasnici Azimuta ne gledaju svoje financijske interese, nego, je li, turistički razvoj grada, i nije im do para: da crkva ima interes u kakvom klubu, pisalo bi se kako zbog pohlepe crkve građani ne mogu spavati. Zapravo, i piše se: “Hrvatska je talac 10% goveda koja žive u 16 stoljeću”, piše u jednom od komentara na vijest o zatvaranju Azimuta. Iskreno, izgleda da smo svi njihovi taoci, jer svi smo kad tad doživjeli da nam policija upadne na tulum i zamoli da stišamo glazbu, zar ne, bar se meni to dogodilo mnogo puta.

No zaboravlja se da turisti u Šibenik ne dolaze samo zbog Azimuta, nego prvenstveno zbog katedrale i ostalih crkvi, koje bi izgleda mnogi najradije srušili, sudeći po komentarima, ili zabranili zvonjavu jer im “smeta buka crkvenih zvona” (!). A ta “buka” je stoljećima upravo bila zvuk civilizacije, nisu bez raloga svi gradovi zapada izgrađeni upravo oko crkvi: uostalom, o ključnoj ulozi crkve u razvoju kulture u Šibeniku i Hrvatskoj općenito dovoljno svjedoči “tripadvisor”, kojeg danas gotovo svaki turist konzultira prije nego negdje otputuje. A tamo se na popisu turističkih atrakcija u Šibeniku spominju, na vrhu popisa, sve same crkve, samostani, i mjesta nazvana po katoličkim svecima : uz katedralu tu su i tvrđava svetog Nikole, manastir Visovac, crkva Svete Barbare, tvrđava Svetog Mihovila, crkva svetog Ivana Krstitelja, crkva i samostan Svetog Frane, benediktinski samostan, i tako dalje. A ni u Zagrebu baš ne vidim da turisti posjećuju Kumrovec i zgradu centralnog komiteta – uglavnom slikaju katedralu. Nije teško zaključiti da se tu, kao i inače, ne radi o turizmu i radnom vremenu, već da je incident poslužio tek kao okidač da se iz svih oružja zapuca po crkvi.

Sličnih nedavnih primjera gdje se koristi bilo kakav povod da se ljudima omrzne crkva, koja je ključna za nacionalni i kulturni identitet Hrvata, kako bi se promovirale “napredne i humane” ideje. Sjetite se samo slučaja najljepše novije zagrebačke građevine, Biskupske konferencije, oko čije se “fasade od poludragog kamena” digla golema buka iako nikom tko ima google tražilicu nije bilo teško provjeriti da oniks koji se koristi u građevini ne samo da nije poludragi nego posve običan kamen, nego i da mu je cijena na veliko, u formi i debljini u kojoj ga je Fabijanić koristio na toj fasadi, u pravilu ne veća od dvjestotinjak dolara po kvadratu, i da su od njega sagrađene mnoge javne zgrade u Europi: knjižnice, primjerice. Uostalom, o materijalu ionako ne odlučuje biskup već arhitekt, u okviru zadane cijene: a ona je za tu zgradu po kvadratu bila višestruko manja od u isto vrijeme nastalog Muzeja moderne umjetnosti, ogavne betonjare koju su građani iz svog džepa platili oko 4.600 eura po kvadratu, a izgleda kao hibrid tvornice akumulatora i trgovačkog centra u Bjelorusiji. Ili, sjetite se Dajle, gdje su antifašisti listom stali na stranu biskupa Milovana koji je Dajlu rasprodavao za golf terene, prodajući njene dijelove za jednu cijenu svom odvjetniku da bi ih on za tri dana prodao za trostruku investitorima, pa digli dreku na crkvu kad je Papa odlučio takvoj praksi stati na kraj i useliti benediktince iz Italije: istina, antifašisti inače mrze brojanje krvnih zrnaca, ali ovaj put je useljenje tri talijana u samostan popraćeno komentarima kao da će oni u najmanju ruku samostan staviti na rame i odnijeti u Italiju.

Kome crkva toliko smeta, drugo je pitanje, a popis je dugačak, no jedno je sigurno: ako netko skriva svoje stvarne motive i ima dvostruke kriterije kad se radi o istim stvarima, namjere mu svakako nisu iskrene ni dobre. Noćni život je tek loš izgovor kako bi se i dalje širila netolerancija. Svatko tko išta zna o povijesti zna da su gotovo svi totalitarni i krvoločni režimi bili spram crkve izrazito neprijateljski raspoloženi: ako želite totalnu kontrolu nad građanima, ako želite manipulirati njima, morate imati monopol na srca i um ljudi, morate u potpunosti kontrolirati što i kako razmišljaju, a crkva je tu uvijek i samo smetnja. Od francuske revolucije do Lenjinističkog komunizma i Mussolinijevog fašizma (dotični je u mladosti kao novinar pisao brojne članke protiv crkve koje neki naši lijevi portali kao da prepisuju) svjedočili smo da masovnim pokoljima i diktaturama gotovo uvijek prethodi rat protiv crkve kao institucije, i religije kao društvenog fenomena, odnosno protiv temeljnog prava ljudi na udruživanje s istomišljenicima koje je tako opasno za sve diktatore i one koji to žele biti. Povod je, kako vidimo, lako pronaći, iskonstruirati, izmisliti, ili podmetnuti.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save