Evo zašto je važno diskreditirati Katoličku crkvu u Hrvatskoj
Antiklerikalna medijska histerija u Hrvatskoj
Svjedoci smo, unatrag nekoliko godina, prilično žestokoj medijskoj kampanji gotovo uvijek istih medija usmjerenoj kontra Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ona je toliko raširena, kako u tiskanim, tako i elektroničkim medijima, da i najpovršnijem pratitelju medijskih zbivanja u našoj zemlji nije nikako mogla promaknuti. Razlika je samo u reakciji publike – dakle čitatelja i gledatelja – na tako plasirane informacije. O razlozima zašto se ona provodi i kakva je reakcija na nju, nešto kasnije. Na početku bih željela tezu potkrijepiti s par primjera nasumično odabranih iz naših medija u proteklih nekoliko godina. Da bismo mogli argumentirano pričati o neistinitim i tendencioznim podmetanjima, potrebno je navesti i par primjera.
Laž broj 1: „Javnost zgrožena jer se zgrada HBK oblaže poludragim kamenom-oniksom”
(Jutarnji list, 14.3.2011)
Istina: Ne radi se o poludragom kamenu – crnom oniksu, već o oniksu za graditeljstvo koji se može nabaviti po cijeni od 20 do 130 dolara po metru kvadratnom ploče oniksa za narudžbu iznad 30 kvadrata. (Nacional je donio informaciju – još jednu neistinu – po kojoj samo ta stavka iznosi 1,2 milijuna eura za 600 kvadrata blende) no, pročelje HBK nije obloženo oniksom već staklenim panelima u koje je ugrađen sloj oniksa (ne dakle poludragog) od 4 mm.
Laž broj 2: „Dolazak Pape Benedikta – 42 milijuna kuna. Sve ostalo – neprocjenjivo.”
(Index, 25.4. 2011. autor Hrvoje Marjanović)
Istina: Unatoč histeričnim i vrlo neukusnim natpisima, dolazak Pape stajao je između 12 i 14 milijuna kuna, a pola troška podmirila je Crkva. S obzirom da se ipak radilo o dolasku ne samo vjerskog poglavara konfesije kojoj pripada 86 % građana RH, već i jednog od najvećih svjetskih državnika, upada u oči činjenica da se nitko od medija nije bunio kada je u Zagreb svojevremeno dolazio George Bush, niti se licitiralo cifrom koliko će nas to koštati s obzirom na svemirske mjere osiguranja koje su poduzete. Niti su dakle mediji to činili, niti su se raznorazne dušebrižničke udruge građana zabrinute za osiromašenje ionako siromašne zemlje dizale na zadnje noge kako bi nas upozorili na nepotrebni trošak.
Laž broj 3: „don Damir Stojić: Medicinski je nevjerojatno da žena zatrudni uslijed silovanja”
(Jutarnji list, 7. 4. 2014)
Istina: Sam don Stojić, kao i brojni svjedoci s predavanja na kojem je sporna izjava navodno dana, oštro su demantirali ovu tvrdnju. Svećenik je pritom istaknuo da je zgrožen time što je i kako napisano budući da je više puta i sam bio u prilici tješiti djevojke koje su imale nesreću proći kroz tu traumu.
Laž broj 4: „Stručnjaci zgroženi: Naježio sam se prilikom ulaska u biskupovu kriptu.To je devastacija.”
(Jutarnji list, 30.8. 2014. autor Tomislav Kukec) Evo izvatka iz tog teksta:
„Prostorije, naime, do tada nije bilo u katedrali. Postalo je jezivo jasno kako je netko opako pogriješio, jer nitko nije izdao ni građevinsku ni ikakvu drugu dozvolu za gradnju izbe, za koju je lako zaključiti da bi mogla poslužiti kao kripta jednog dana potrebna šibenskom biskupu msgr. Ivasu .”
Istina: Šibenska biskupija vrlo je brzo izdala priopćenje u kojem jasno ističu kako su zgroženi političkim i medijskim napadima, te da je bezočna laž da biskup sebi gradi grobnicu. Za tu medijsku neistinu iskorišteni su radovi koji su započeli Rješenjem Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Šibeniku izdanog 3. srpnja 2009.godine te su se odvijali uz stručni nadzor konzervatora i ovlaštenog inženjera prema projektnoj dokumentaciji. Zbog određenih nejasnoća Ministarstvo je osnovalo Stručno savjetodavno povjerenstvo za radove na obnovi katedrale, koje se sastalo 4. srpnja 2014. te utvrdilo činjenično stanje i dalo naputke za daljnji rad na obnovi.
Da parafraziram autora članka, jezivo je jasno da se netko opako – izlagao -, što je vrlo lako dokazivo projektnom dokumentacijom i zapisnicima koji, sigurno je, postoje. Ovo su samo neki primjeri laži i neistina koje hrvatski mediji sustavno plasiraju ne bi li naštetili ugledu i narušili kredibilitet Crkve u Hrvata. Ima ih još nažalost, puno. Ovo su samo odabrani primjeri.
Pitanje koje se nameće samo po sebi je – zašto to čine? Što time žele postići?
Samo iz ovih, nasumično odabranih primjera očito je da je na djelu propagandni rat u kojem se sustavno koriste sve tehnike medijske manipulacije izmišljene i usavršene u 20. stoljeću. Danas, u 21. stoljeću svijet je postao globalno selo s najvećom dostupnošću i izloženošću informacijama. Kako iz ovih primjera možemo zaključiti kako se lako istinom manipulira, kako se lako provodi cenzura i kako nam lako serviraju neku svoju istinu, možemo zaključiti da smo, više nego ikad dosad, izloženi opasnosti da budemo prevareni. Paradoksalno, je zaista, da u vrijeme nejveće dostupnosti informaciji nama najviše manipuliraju. Tehnike su stare – napuhavanje važnosti, dehumanizacija „protivnika”, svrstavanje na suprotne strane po principu „tko nije s nama, on je protiv nas”, i diskreditacija propagande suprotne strane.
U ovom slučaju cilj je stvaranje predrasuda – mita o bogatoj, truloj, dekadentnoj i nemarnoj Katoličkoj crkvi kojoj nije ni najmanje stalo do dobrobiti pojedinca već samo do one vlastite. Još je Albert Einstein rekao da je „teže razbiti predrasudu nego atom” – i to je zaista činjenica, pogotovo ako uzmemo u obzir da „optužena” strana na raspolaganju ima svećenike koji mogu propovijedati samo praktičnom dijelu vjernika koji pohodi mise, te medije koji nipošto ne pripadaju hrvatskom „mainstreamu”.
Vidimo, dakle, na koji način to čine. Vratimo se pitanju: zašto?
Ako pogledamo u povijest, kako Hrvatske tako i našeg naroda u BiH, opažamo jednu konstantu: čvrstu i nepokolebljivu vjeru. Od dolaska Hrvata na ove prostore mijenjale su se razne državne zajednice s kojima smo ulazili u saveze, no svoj identitet, kulturu, razvoj školstva, znanosti i umjetnosti dugujemo gotovo isključivo Crkvi.
Znali su to vrlo dobro oni koji su preuzeli vlast 1945, a znaju to vrlo dobro i oni danas koji preuzimaju obrasce usavršavane kroz 45 godina totalitarizma i začinjene mogućnostima koje pruža nova, digitalna era.
Kratko i jasno: kada bi u većine Hrvata uspjeli postići da više ne vjeruju Crkvi koja ih je vodila kroz tešku i krvavu povijest, da je počnu prezirati i od nje se odalečivati, bilo bi utoliko lakše postići krajnji cilj: odnarođivanje, gušenje nacionalnog identiteta i pripadnosti, te naposlijetku guranje Hrvatske tamo gdje je u konačnici i žele vidjeti, a odakle nikada nije ni smjela otići. Nekad Jugoslavija, danas troglodit zvan Regija, nije nešto čime nas plaše paranoici i pobornici teorija zavjere, već sasvim realna opasnost na koju se upozoravalo, a mi smo mislili da je završetkom Domovinskog rata ona zauvijek nestala. Nije nestala, nego su načini na koje se njihovi ciljevi provode perfidniji, pošto ne živimo više u totalitarnom sistemu a nismo više ni u ratu, no eto, ciljevi su ostali isti.
Zato je izrazito važno da si u što većoj mjeri pokušamo osvijestiti što nam se čini i zašto nam se čini i da u moru informacija kojima nas bombardiraju ne nasjedamo lažima, te da pokušamo trijezno filtrirati i odvagnuti što se iza raznih „istina” krije. Jedno je sigurno: iako se više na nas ne puca i iako se više bombama ne ruše hrvatski gradovi, mi još ne živimo u slobodi. Sve dok postoje oni koji bi najvoljeli da nas nema, da nas iskorištavaju i da budemo sluge, neće biti ni istinske slobode. Vjekovi borbe za nju obvezuju nas da je nikada ne smijemo, „lijepu i dragu i slatku” shvatiti olako, i da ćemo se za nju morati boriti sve dok nas bude.
Nikolina Nakić/hkv.hr
