“Ljevičari su još od Francuske revolucije apsolutni prvaci u laganju”, napisao je 30. siječnja ove 2017. godine u naslovu svoje popularne kolumne na portalu Dnevno jedan od najistaknutijih hrvatskih odvjetnika i političkih komentatora Zvonimir Hodak (usput, i moj cijenjeni kolega iz Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta).

Ovaj njegov naslov potakao me da i ja dam svoj prilog poznavanju ove “športske” discipline u Hrvata, a posebno među pripadnicima one čudne vrste među njima, koje nerijetko nazivaju i jugonacionalistima.

Najnoviji, dakle, primjer toga ljevičarskog “prvaštva u laganju” bilo je nedavno obilježavanje 80. rođendana Ive Štivičića, televizijskog i dramskog pisca, moćnog i privilegiranog u jugokomunizmu, ali i u suvremenoj hrvatskoj državi. Štivičić je u javnosti poznat prvenstveno po svojoj gledanoj seriji “Kuda idu divlje svinje”. Njene su razmjerne iskorake u sklopu ograničenja tadašnje totalitarne jugokomunističke dramaturgije isticali svi koji su o piščevu rođendanu izvješćivali. Pri tome su glasila trajno vladajuće jugooligarhije u Hrvatskoj, ali, nažalost, i poneka hrvatska, lagodno prešutjela drugu Štivičićevu stranu: totalitarno-propagandističku i protuhrvatsku.

Nije to nikakav izuzetak: nema te “ljevičarske” i jugovićke “veličine” – jučerašnje, današnje i sutrašnje – čija se žalosna i/ili sramotna životna, politička i svjetonazorna popudbina, u duljim ili kraćim odlomcima ili pak u cjelini, nije svjesno prešutjela i prebrisala, kao da je nikad bilo.

Događa se to u ovakvim rođendanskim ili konačnim životnim svođenjima računa, u životopisima u leksikonima ili enciklopedijama i drugdje. Važi to za one “ljevičare”, koji su otišli “prekjučer” (od samoga Krleže pa nadalje i našire) ili “jučer”. Prvi mi na pamet pada hrvatski izdajica “krupnog zuba” Stipe Šuvar, koji je u trenutcima stvaranja hrvatske države javno pozivao sve i svakoga u nekadašnjoj Jugovini i izvan nje da je ruše, a ispraćen je gotovo jednoglasno u ovoj porobljenoj “hrvatskoj” javnosti kao nacionalna veličina. Jedini slučaj izdajnika koji je ispraćen zasluženim mukom bio je ispraćaj dugogodišnjeg splitskog miloševićevca Miljenka Smoje (“sprovod mu je bio kraći od kapsila”, kao što je zabilježio njegov vjerni pristaša Ivica Ivanišević). Ipak, i to je bio samo bojkot puka, koji je još pamtio pokojnikova ratna i predratna (ne)djela. Jugoligarhijski (“mainsteam”) mediji – tada, istina, bitno slabiji nego danas – i u to su vrijeme gurali ušminkane životopise ovih i ovakvih ljevičarskih ikona.

Treba naglasiti da ovaj dobrohotni zaborav stvarnih ili izmišljenih prijestupa nikako i nikada ne važi za “desničare” – recimo, za Marka Perkovića Thompsona. Jednu njegovu mutnu i sasvim privatnu epizodu oko navodnog pjevanja neke ustaške pjesme jugo-mediji sotonski su uporno izvlačili za demoniziranje najpopularnijeg hrvatskog pop-pjevača i zaslužnog branitelja te su mu svih ovih godina “uspješno” zagorčavali život i ozloglašavali ga u zemlji i u svijetu.

Privilegirani jugokomunistički pisac

Proslava pak 80. rođendana Ive Štivičića obilježena je, znakovito, u organizaciji njegova matičnog Hrvatskog društva pisaca. Ono bi se zapravo trebalo zvati “jugoslavenskim”, s obzirom na to da njime upravljaju i u njemu sudjeluju otvoreni orjunaši najvećeg kalibra. Tu su, recimo, Velimir Visković, koji je na svome facebooku prošlog 29. studenog svojim pajdašima čestitao “Dan Republike” (naravno, jugoslavenske), i Igor Mandić, kojeg je duhovni “razvitak” u ovoj kasnoj fazi doveo do velikosrpstva i potpunog nijekanja postojanja hrvatskog jezika i naroda.pisaca. Ono bi se zapravo trebalo zvati “jugoslavenskim”, s obzirom na to da njime upravljaju i u njemu sudjeluju otvoreni orjunaši najvećeg kalibra. Tu su, recimo, Velimir Visković, koji je na svome facebooku prošlog 29. studenog svojim pajdašima čestitao “Dan Republike” (naravno, jugoslavenske), i Igor Mandić, kojeg je duhovni “razvitak” u ovoj kasnoj fazi doveo do velikosrpstva i potpunog nijekanja postojanja hrvatskog jezika i naroda.

Prema jednom od najtvrđih jugo-medija u Hrvatskoj, riječkom Novom listu, upravo su ova dvojica vodećih jugonacionalista dobila zadatak, uz još troje njih, da ispjevaju laude slavljeniku (u tekstu “Temeljni autor hrvatskog dramskog stvaralaštva: HDP uz 80. rođendan Ive Štivičića”, NL, 10. prosinca, iz pera novinarke Sandre Saboljev). Visković ga je proglasio “fundamentalnom točkom”, Branislav Glumac “jednim od stupova televizije”, dok je Mandić njegov komad “Shakespeare u Kremlju” – izveden u Šerbedžijinu “teatru bratstva i jedinstva” na Brijunima – nazvao “epohalnim tekstom naše dramske literature”. Istom prigodom Glumac je proglasio “moralnom sramotom” što nitko s HRT-a nije pratio ovaj skup.

Nažalost, o ovoj proslavi pisali su i neki hrvatski listovi – npr. Matičin Vijenac od 22. prosinca, koji je također ostao na pohvalnicama Štivičićevih književno-političkih jarana i istomišljenika. Stoga će ovaj novinar pokušati dati poneki prilog za životopis ovoga autora, koji ga prikazuju i u puno manje laskavom svjetlu: kao privilegiranog jugokomunističkog pisca, koji je bio televizijsko-dramskim “stupom” i “fundamentom” samoga režima. Njemu je on prodao dušu na način nekad slavnog filmskog “Mefista” (iz 1981. godine) mađarskog autora Istvana Szaboa, odnosno romana Klausa Manna.

O tome kako su Štivičićevi tekstovi oduševljavali i najviše jugokomunističke glavešine još od najdavnijih dana sam je posvjedočio u Večernjem listu od 20. srpnja 2015. godine, povodom priznanja beogradskog Danasa za nešto što se zove “najbolja jugoslavenska tv-serija”. “Sutradan su napravili projekciju za (Vladimira) Bakarića (dugogodišnjeg Titova tvrdorukaškog “gubernatora” Hrvatske – op. aut.) na njegov zahtjev”, prepričao je Štivičić jednu zgodu s tada sasvim uobičajenog “cenzorskog” prikazivanja njegove serije pred velikim komunističkim mačcima, uključujući i tadašnjeg direktora TV Zagreb Ivu Bojanića. “Prikazana mu je (Bakariću) epizoda koja mu je vjerojatno dirnula memoriju, a to je odlazak iz crkve kroz kukuruzište u partizane. Tom je epizodom bio oduševljen. Nije inzistirao da gleda ostalo. Rekao je: ‘Vjerujem da je takva čitava serija.’ A kad je to rekao Bakarić, to je bio politički blagoslov”.

Ipak, njegova narav podobnog i bezobzirnog režimskog autora posebno je došla do izražaja u njegovoj tv-seriji “Brisani prostor”, koju je radio za Televiziju Sarajevo, a koja je u to vrijeme smatrana samim vrhom komunističkog “pravovjerja” u cijeloj tadašnjoj državi. Kratka dramska serija „Brisani prostor“ rađena je 1985. godine u produkciji već spomenute televizije. Redatelj je bio Dušan Anđić, Srbin iz Šapca, a scenarist Ivo Štivičić, navodno Hrvat iz Rešetara kraj Nove Gradiške. Godina 1985. je vrlo rječita, jer ipak bilo je prošlo pola desetljeća od smrti diktatora Josipa Broza – dakle, snimljena je u razdoblju za koje neki javni radnici iz današnje moćne partizansko-četničke kaste u Hrvatskoj govore kao o razdoblju „velike slobode“.

Dakako da o tome nije moglo biti riječi – bio je to onaj uvijek isti zloćudni totalitarizam. Vidi se to po ovoj seriji, koja je tipični propagandni jugo-komunistički uradak. Štivičić se ovdje predstavio u najgorem mogućem svjetlu – kao tvrdi i lažljivi režimski propagandist.

Tipična jugodramaturgija

Gledati danas tu seriju ima dodatnu dimenziju. Posebno je nevjerojatno koliko je toga totalitarnog duha ostalo netaknuto. Naime, kad pokušate na mrežnim stranicama You tubea pronaći epizode ove serije, naići ćete odmah na ovakve sažete sinopsise, koje je „nepoznat netko“ postavio: „U lipnju 1972. skupina proustaški orijentiranih hrvatskih emigranata upala je nakon obuke u Austriji na područje bivše Jugoslavije u nastojanju da terorističkim akcijama podigne ustanak protiv vlasti tadašnje SFRJ“.

Serija ima četiri epizode: prva se zove „Pripreme“, druga „Kamion“, treća „Sukob“ i četvrta „Kazna“, svaka u trajanju od otprilike sat vremena. Rječita je i formulacija da su „imena sudionika i opisana zbivanja dramaturški obrađena“. U normalnoj filmskoj praksi to znači da su stvarni događaji, koji su nadahnuli scenarista, unekoliko izmijenjeni, ali nikad toliko da bi bio iz temelja izmijenjen njihov duh i stvarni sadržaj. Ovdje je pak stvar tako „dramaturški obrađena“ da se u konačnici iskazala kao gola i prijesna laž.

Jugokinematografska tipičnost ove serije odmah se uočava i s filmske „špice“, na kojoj su navedena imena filmske ekipe, posebno glumaca u njoj. Imena su im Miralem, Jasmin, Izet, Zinaid, zatim Miodrag, Miloš, Mihailo, a prezimena Aligrudić, Lazović, Krivokapić, Žutić, Janketić… (neki od njih su i danas „dragi gosti“ u poznatom obiteljskom kazalištu srpskog glumca iz Like Rade Šerbedžije na Brijunima, a Krivokapić je čak bio i junak nekakve „hrvatske“ serije na jednoj od ovdašnjih stranih okupatorskih televizija). Već iz toga se lako može zaključiti da od autentičnosti ne će biti ni „a“: gotovo sve hrvatske borce igraju Srbi, Crnogorci, čak i Slovenac Radko Polič (današnja hrvatska publika poznavala je mahom kao senilnog djedicu iz reklame za neku ovdašnju banku ili nešto slično; Polič se, usput, u više navrata iskazao kao otvoreni jugonacionalist). Ni u jednoj od glavnih uloga, srećom, nije bilo niti jednog Hrvata, čak su i u onim ulogama, koje se opisuju pridjevom „ostale“, to bila samo njih dvojica (Ivo Gregurević i Zdenko Jelčić).

Radilo se, dakle, o „jugoslavenskoj“ produkciji „par excellence“, čak je i jednu jeftinu zujajuću elektronsku glazbu skladao tada poznati beogradski Mađar Kornelije Kovacs. Posebno su za sprdnju bili prizori u kojima ulogu jednog od udbaških pozitivaca igra Bata Živojinović, zvani Bata Životinja, oličenje jugoslavenskog „muškarčine“, partizančine i sličnih likova.

Najrječitiji u ovoj cijeloj seriji je njezin drugi nastavak, „Kamion“, u kome pratimo “Bugojansku skupinu” od prelaska granice do mjesta sukoba. Sve u ovoj epizodi dugi je niz stereotipova o „ustaškim koljačima“: iako „bugojanci“ imaju puške, „privilegirano“ pomagalo u ratnom djelovanju je nož. Udbaši su pak krasni, ljubazni tipovi, međusobno komuniciraju visoko uljuđeno, dok su Hrvati surovi ili prijetvorni ili i jedno i drugo. Radko Polič, sa svojim iskrivljenim hrvatskim, donosi lik „katoličkog“ Hrvata iz srpskog stereotipa, opterećenog mržnjom i kompleksom niže vrijednosti: on je istodobno uglađen i krvoločan.

Ovakvih pojedinosti ima bezbroj, ali mi ćemo se za ovu prigodu usredotočiti na bitno: riječ je o dijelu serije u kojem hrvatski ustanici otimaju kamion sa slovenskim vozačem. U okviru spomenutog postupka „dramaturške obrade“ scenarist Ivo Štivičić potpuno krivotvori istinu. Vozač nije Slovenac, kako je u stvarnosti doista bilo, već neki Lujo, očito Hrvat i to – odakle? – iz Rešetara, rodnog mjesta samog Štivičića! Riječ je o višestrukoj nastranosti: Lujo je pravi jugo-rodoljub, možda i kalibra samog Štivičića, koji je, nota bene, bio šef Dramskog programa Hrvatske televizije i u Tuđmanovo vrijeme!

U seriji taj Lujo pokušava pobjeći, a kada ga osujete, „Bugojanci“ ga žele ubiti. Jedan od naših viče „kolji psa, krv mu jebem“ – kako se očito govori u redateljevom rodnom Šapcu – a taj nepostojeći i izmišljeni („dramaturški obrađeni“) Lujo, ludo hrabar kao i sam Ivo Štivičić, neustrašivo mu odgovara: „Kolji – radi klanja ste i došli!“. Poslije toga su „bugojanci“ ubili i Slovenca, kojeg je izmišljeni Lujo vozio autostopom, jer je rekao da je „član SK“.

A što se doista dogodilo? Nakon što su mu oduzeli kamion, „Bugojanci“ su pustili Slovenca i još su mu dali novac za put!

Ovakvih primjera moglo bi se u seriji naći bezbroj: cijela serija tipičan je primjer jugokinematografije, koja je u Hrvatskoj i oko nje žarila i palila blizu pola stoljeća. Porazno je što je pravo glasa dobila i u nezavisnoj hrvatskoj državi – nakon 3. siječnja 2000. sve žešće i bezočnije.

Štivičićev zloduh

Štivičićev neprevladani i drski jugokomunistički duh posebno je došao do izražaja i u današnjoj nominalno neovisnoj hrvatskoj državi, koja je od samog svog nastanka u krvavom osloboditeljskom ratu bila pod snažnim uplivom vladajućeg sloja partizansko-četničkih korijena. Izbio je na površinu još 1996. godine i to u polemikama koje su se razvile oko emitiranja televizijskih serija Miljenka Smoje, Štivičićeva političkog pobratima. U to vrijeme, potpuno suprotno lažljivoj priči o Tuđmanovim devedesetim kao vremenu stvaralačkih i medijskih nesloboda, Štivičić je bio urednik Dramskog programa Hrvatske televizije. Već iz činjenice da je zagriženog jugonacionalista i miloševićevca Smoju, nakon njegove smrti, proglasio „vertikalom hrvatskog duha“, bilo je jasno da ga Domovinski rat i demokratske promjene nisu dodirnuli – ostao je isti hrvatožder iz vremena „Brisanog prostora“ i svih ostalih njegovih uradaka ove vrste.

Tadašnja urednica Kulturno-umjetničkog programa HTV-a Marija Peakić-Mikuljan nije pristala da se u okviru igranog programa prikaže otvoreno jugokomunistička serija redatelja i koscenarista Joakima Marušića i drugog koscenarista Smoje „Velo misto“, već se izborila da ide „Naše malo misto“, za koju je Smoje napisao scenarij, ali joj je glavni ton ipak dao autor Daniel Marušić. Njega su u komunizmu, a i u novoj hrvatskoj državi, orjunaši nazivali „nacionalistom“.

„Da, ja sam utjecala na to da se Velo misto ne reprizira!“, rekla je najprije 18. srpnja 1996. godine Marija Peakić−Mikuljan u rubrici Tv&spektakli Slobodne Dalmacije dugogodišnjeg glavnog urednika i moćnog člana splitskog kluba Rotary Krunoslava Kljakovića. „Zar ćemo reprizirati seriju koja nas je ponižavala i pravila budalama u vrijeme kad smo morali šutjeti?! ‘Velo misto’ je svojevrsna oda jugoslavenstvu i komunizmu, zašećerena lokalnim humorom. Moje je mišljenje da tu perfidnu imperijalnu srpsku podvalu o Splitu kao jugoslavenskom gradu i Hajduku kao jugoslavenskom klubu danas nuditi kao ljetnu zabavu na HRT−u jest nevjerojatno neukusno!“ Potkrijepila je to cijelim nizom uvjerljivih primjera.

Javio se i tadašnji saborski zastupnik Milivoj Kujundžić. On je u mladim godinama živio u Splitu, pa je neke zgode, uobličene u „Velome mistu“, i osobno doživio. “’Velo misto’ je oda jugoslavenstvu!“, kazao je on 19. srpnja 1996. godine u Večernjaku. Kujundžić je mahom ponovio prigovore Marije Peakić−Mikuljan. Ubojstvo Stjepana Radića prikazano je kao posljedica “borbe zagrebačkih klerofašista i srpske buržoazije“, a “ne govori se da je Radić bio ubijen zbog borbe za prava Hrvata“. Serija, tvrdi on, prikazuje da su se “prilikom osnivanja Banovine Hrvatske radile kadrovske rošade čak i u vojsci“. Kujundžić je osobito ljut na Ivu Štivičića, koji je, tvrdi, bio spreman, zbog srbizama u svome govoru, “ponosno ići i u zatvor“.

Štivičić i njegovi jugonacionalisti nisu popuštali. Novinar Darko Lesinger u Nedjeljnoj Dalmaciji (“Teletomija“, 26. srpnja 1996. godine) na sav je glas grmio protiv “mikuljanskog socijalizma“. Istog dana, u Slobodnoj Dalmaciji, novinar Nenad Perković, koji je Mariju Peakić−Mikuljan stavio na optuženičku klupu, daje Ivi Štivičiću dvije stranice za optužnicu. Štivičić je radio u duhu Stepinčeva tužitelja Jakova Blaževića.

„Nakon dugog vremena Danijel Marušić i ja morali smo se naći na emisiji o Stepincu, koja je meni direktivno došla na stol, a što sam ja odbio“, rekao je Štivičić. „Tako sam izazvao bijes Danijela Marušića“.

U istupu ovog sputanog antirežimskog „slobodara“, u „tuđmanovskom režimskom“ listu, bila je zadivljujuća njegova samouvjerenost. On ne da da se briše “vrijeme koje za nama“, ali svoju šapu pruža i u budućnost. „Hribar, Nola, Vinko Brešan“, nabrajao je Štivičić proročanski stupove svoje i naše medijske budućnosti.

Vladajuća (medijska) kasta, kojoj je Štivičić očito bio jedan od stupova, i njih je pretvorila u medijske marke. Dogodilo se upravo to: Hribar je danas šef HAVC-a, o čijem protuhrvatskom burgijanju i rasipanju novca bruje “podzemni” hrvatski portali i braniteljske udruge, a Brešan „Zagreb filma“, nakon što je prethodno 2003. godine snimio svoje zloglasne „Svjedoke“, u kojem, blago rečeno, nije ni malo „banalno navijao“ za hrvatske osloboditelje, već sasvim obratno. Filmove im Hrvati, uz rijetke izuzetke, baš i ne gledaju, ali oni ih za njih i ne rade, već za se, za svoje supruge i ljubavnice, i, ako pomogne štapić stranih gazda, za strane festivale.

Ivo Štivičić – “sluga servokomunizma”

„Spočitavaju mi da neću raditi ratne filmove“, govorio je u istom tom intervjuu iz 1996. godine Štivičić. To su ukazi nekoga tko je vladao i prije i hoće vladati i sada: “ja radim“ i “ja neću“. I sve to u “totalitarnoj“ itd. Tuđmanovoj Hrvatskoj. „Naravno, da ću raditi ratne filmove kad se pojavi pravi scenarij ratne drame“, ispravio se Štivičić, vapijući za “pričom koja neće biti banalno navijačka“. 

U prijevodu s orjunaškog novogovora: pričom u kojoj će, umjesto onako kako je bilo, podivljali hrvatski vojnici zlostavljati jadne i nedužne Srbe. Spomenuti Štivičićev mladić koji obećava, Vinko Brešan, uskoro mu je izručio upravo to. Film se zvao “Svjedok“ – Hrvati ga uglavnom nisu gledali, ali on za njih nije ni snimljen. Kasniji Brešanovi filmovi pokazali su da je riječ o iznimno prilježnom učeniku i nastavljaču Štivičićeve protuhrvatske medijske škole.

Nakon Malog i Velog mista priča je u Nedjeljnoj Dalmaciji od 26. srpnja 1996. godine dobila svoj nastavak intervjuom s Danielom Marušićem.

„Poslije skidanja s programa ‘Veloga mista’ i reemitiranja ‘Našega maloga mista’ razvila se žučna polemika između Ive Štivičića i Vas“, dao je vruć “šlagvort“ dobro pripremljeni novinar Jurković. „Držite li i dalje da bi Štivičić trebao podnijeti ostavku na mjesto urednika dramskog programa HTV−a?“ „Zar je to što piše Štivičić polemika?“, odgovorio je Marušić. „To je balkanoidna rabota osobe, koja će prave i dokumentirane odgovore dobiti na onome mjestu gdje se s takvima samo i može razgovarati“. Marušić je predbacio Štivičiću da njegova “ne Dramska, nego Drumska redakcija pod njegovim mudrim rukovodstvom nije snimala drame iz Domovinskog rata“, što je povijesna rijetkost, “jer, treba mu distanca…koja mu inače nije trebala kada je početkom sedamdesetih godina po narudžbi najjugoslavenskije, Sarajevske televizije, napisao scenarij za tv−seriju o Bugojanskoj grupi ‘Brisani prostor’“.

Zato se Štivičić − prema Marušiću − “sluga servokomunizma“, svim silama borio da se ne briše “vrijeme koje za nama“. Nestanak jugokomunizma bio je i nestanak ovećeg komada njegove filmografije, njegova života i smisla. I zato Hrvatska i Hrvati i danas moraju, htjeli−ne htjeli, u svoju budućnost pripustiti njihovu prošlost: Štivičićevu i jugonacionalističku.

Kulturna hegemonija jugooligarhije

Danas Ivo Štivičić, vodeći propagandist jugo-režima u Hrvatskoj – uz svesrdnu pomoć sebi sličnih slavitelja “29. novembra” (Visković) i negatora hrvatskog jezika i naroda (Mandić) – i dalje pokušava igrati ulogu nekakvog kulturnog “stupa”, pače i “fundamenta”. “Sve se može raditi s ljudima koji žive pod zvonom koje se zove strah”, izjavio je novinaru Denisu Derku, a ovaj to stavio u naslov (VL, 19. veljače 2016. godine).

Večernjakovi čitatelji odreda nisu imali razumijevanja za Štivičićeve “uzvišene” moralne poduke. “Gospodin Štivičić spominje strahove i nije jedini u Hrvatskoj koji o tome govori u posljednje vrijeme”, reagirao je istog dana čitatelj pod “nickom” Bakalušić. “Kao da su se dogovorili. Zanimljivo da strahova nije bilo dok je vladala Kukuriku koalicija. Gospodin Štivičić se sigurno pribojava da će sva njegova djela uskoro biti, sasvim opravdano, svrstana u žanr ‘Mirko i Slavko’. No, neka se tješi da će možda netko pametan sve to pospremiti u Kumrovec, u podrume gdje se nalaze velika djela velikih komunističkih mislilaca”.

Ne može se reći da u svojim naizgled bezizglednim nastojanjima – sačuvati jugonacionalni zadah i u formalno slobodnoj hrvatskoj državi – nije uspio. Čak i površan pogled na današnje sveučilišne katedre, medije i kulturu – televiziju, film, kazalište, književnost i štošta još – svjedoči o “kulturnoj hegemoniji (jugo) ljevice” i posebno tom otrovnom štivičićevskom duhu, kojeg je on stjecajem čudnih, shvatljivih i neshvatljivih okolnosti, prenio na nove naraštaje. Uostalom, i pored poodmakle dobi, “stup” i “fundament” Ivo Štivičić pokazuje i zadivljujući politički aktivizam: njegovo ime pronaći ćete pod brojem 2950. na “slavnoj” peticiji “kulturnjaka” kojom je traženo (i ishođeno) rušenje tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasenbegovića.

Sve u svemu, ovaj tetošeni režimski “kulturnjak” iz jugokomunizma, sačuvao je svu svoju moć i u, recimo tako, neovisnoj i demokratskoj hrvatskoj državi. Prema Hrvatskoj Wikipediji, “od 1992. do 1995. bio je urednik Dramskog programa HTV-a, potom je postao profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti”. Nije ni čudo što su i HTV i rečena Akademija i “hrvatska” dramaturgija kakva se uči na njoj takve kakve jesu. Posljedica je to zastrašujućeg monopola koji je u proteklih četvrt stoljeća vladajuća jugooligarhija, koja drma neovisno od toga jesu li na vlasti “desni” ili “lijevi”, stekla u svim institucijama za “proizvodnju ideja” u Hrvatskoj. Tomu samo razmjerno malobrojni narodnjački mediji i, prije svega, pučko “samoorganiziranje” na internetu i na društvenim mrežama stvara kakvu-takvu protutežu.

Da bi se tog zloduha, oličenog i u Ivi Štivičiću, u njegovom „Brisanom prostoru“, i njegovim tv-jugovićima, uklonilo iz hrvatskog javnog života trebat će i napora i organizacije i još koječega. Bez toga – kao što pokazuje i slučaj Ive Štivičića – hrvatska država i hrvatska kultura ostat će tek praznim ljušturama, bez stvarnog hrvatskog sadržaja.

Joško Čelan/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save