Z. Miliša: Moj pogled na fenomen Međugorja
Milijuni posjetitelja Međugorja nalaze nutarnji mir. Nema onoga tko svjedoči drugačije. Međugorje vidim kao sadašnje i buduće okupljalište vjernika Kraljice Mira. Ipak, papa Franjo je u više navrata izrazio svoj skepticizam glede vidjelica ili ukazanja Gospe u Međugorju. Unatoč brojnim kontroverzama fenomena Međugorja ono je saživjelo među vjernicima i hodočasnicima iz čitava svijeta. Papin izaslanik Henryk Hoser nedavno je Međugorju neizravno iznio svoj stav da bi svetište uskoro moglo biti i službeno priznato.
Rušenje fenomena MIRA ruši se i Crkva
Amparo Medina bila je dužnosnica UN-a. Bila je zadužena za provedbu programa UNFPA (Populacijski fond UN-a) u korist pobačaja i kontracepcije, te rušenja dogma Katoličke crkve, kao “jedine institucije koja može slomiti njihove laži”, objasnila je gospođa Amparo te (kao pokajnica) tomu dodala: “Da bi se Crkvu diskreditiralo, prvo tražiš argumente kojima bi se mogla uništiti vjera katolika. Pratiš život svećenika koji ne živi svoj život u milosti Božjoj. To razglasiš i objaviš u medijima.” Nakon što je medijima otkrila prljave rabote, UN ju je otpustio s posla. Rušenjem fenomena MIRA iz Međugorja, ruši se i Crkva. Međugorje kao vjerski fenomen opisat ću s dva primjera.
Ultra, Zrće i Međugorje
O Međugorju komentiraju i pišu čak i oni koji nikada tamo nisu bili i osjetili fenomen mira (i kad su najveće ljetne) gužve. Dok se javnost godinama terorizira Papaya Summer-festivalom na Zrću ili Ultrom u Splitu, mediji sustavno šute o tome kako se desetci tisuća mladih iz (najmanje) pedesetak država svijeta svakoga ljeta okupljaju na desetodnevnom Međunarodnom festivalu mladih u Međugorju. Blage medijske kritike na račun Ultre festivala, su bile i ostale uglavnom iste: nehigijenski uvjeti, “šporki Grad” te podivljale cijene (smještaja).
Na Poljudu u srpnju 2016. dva soka i obična mala flaša vode je iznosila 225,00 kn. Fra Ante Vučković, prodekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu i član Organizacijskog odbora dvadesetpetogodišnjeg Mladifesta u Međugorju, osvrnuo se na razlike između okupljanja mladih na tim dvjema destinacijama. “Da sam novinar, otišao bih na Ultru u Split i na Mladifest u Međugorju te usporedio što se događa na jednom mjestu, a što na drugom. Pitao bih mlade što ih okuplja, što ih drži zajedno, koji su rezultati na kraju dana, na kraju programa i kakvi su učinci na ljudima s kojima se susreću jedni i drugi… Pretpostavljam da se primjerice za Ultru ne postavlja pitanje zašto se tamo mladi okupljaju, kao da je to po sebi razumljivo, a postavlja se za Međugorje, kao da je to neobično i neočekivano, što govori o našim ‘predsudovima’ o mladima” (portal Dnevno. hr od 18. kolovoza 2014.).
Snaga vjere
Imam jednu veliku prijateljicu, Milku, kuharicu iz Međugorja. Zovem ju caricom. Prošla je pakao života. Ne priča o tome. U vrijeme rata “druga strana” otela joj je trogodišnje dijete. Muž ju je maltretirao tijekom 17 godina braka. Ostavio ju je. Ne skrbi o djeci, ali ona o njemu ne govori ništa loše. Samo (mi) kaže da ima (iz braka) jedini kapital – četvero djece. Čuva ih kao “kolajnu oko vrata”. Kada je, od 1. do 20. veljače 2012., njezino mjesto Čitluk (pokraj Međugorja) zameo snijeg i nije bilo struje ni vode, ona je bila zadovoljna jer je u kući imala brašna i drva. Nazvala ju je telefonom prijateljica i uplašeno upitala: “Moja Milka, je li ovo sudnji dan?” Carica joj je odgovorila: “Ako jest, prekrasan je!” Njezina prijateljica Sanda, koja mi je to ispričala, dodala je kako joj je (tada) Carica telefonom, sva ushićena, rekla: “Kakve ljepote! Baš kao nekada! Nema auta, nema buke, ljudi se međusobno pomažu, mole se i više razgovaraju otkada je nestalo struje i vode. Ovo nam treba da nas vrati našoj pravoj kući i samima sebi. Da vidiš kako je sve sledilo okolo i koliko krasnih mosura imam na kući. U daljini čujem samo zvona. Divna tišina. Molim se Bogu da svi vide i osjete ovu krasotu. Bog samo želi da se malo odmorimo i shvatimo što je pravi život. Baš kao nekada. Uživaj u ovoj ljepoti. Ostalo će se nadoknaditi.” Njezin otpor teškoćama slika je njezina ponosa. Njezine su je žrtve (kao i inih koji su prošli pakao života) u vjeri ojačale. Ostala je uspravna. Nije se uprljala mržnjom. Oslobodila se straha. Živi u vjeri i pokornosti Stvoritelju i životu.
Snagu vjere priznati psihijatar Viktor E. Frankl naziva “fundamentalnom antropološkom odredbom čovjeka – samotranscendiranjem čovjekove egzistencije”. Dok ima vjere, ima i čovjeka. Ona osnažuje volju i otkriva pravi smisao života. Samo ako vjerujemo (u ono što želimo) možemo i ostvariti. Ništa nije nemoguće jer “snovi jučerašnjice su nada današnjice i stvarnost sutrašnjice” (Robert H. Goddard). Nemoguće je samo ono što nismo pokušali! Čovjek je duhovno biće dok ostaje u vjeri i odupire se sterotipima, beznađu. ilili predodređenosti. Potonje ću objasniti iz svog doživljaja…
U Međugorju na „Mladifest 22.“ održao sam predavanje za mlade iz 57 država svijeta sa temom „Tamo gdje umire autoritet nema slobode“- 2. kolovoza 2011. Započeo sam rečenicom: Ima li se itko pravo obraćati vama mladima a da, na ovaj ili onaj način, nije doživio obraćenje (neovisno o tome što tko pod tim podrazumijevao)? Rečenica nije bila napisana, niti planirana, ali je moja jer sam ju izgovorio. Ostala je u tonskoj snimci mog govora. Bog mi ju je poslao da svoje iskustvo opisujem drugima koji se deklariraju agnosticima ili ateistima.
prof. dr. sc. Zlatko Miliša / hkv.hr
