PRAVA AVANTURA – IVICA KOSTELIĆ NA GRENLANDU: Posljednjih pet km nastala je kalvarija, kao u nekom hororu
U nedjelju navečer Ivica Kostelić okončao je najveću pustolovinu života. Za 19 dana sa svojim slovenskim prijateljem Mihom Podgornikom na skijama je prehodao 550 kilometara grenlandske bijele pustinje. Nakon odspavanih 20-ak sati javio se i priznao: – Ovo je bilo najteže što sam pretrpio u svom, mogu reći, spartanskom životu. Bila je to moja najveća pustolovina nakon koje se u meni nešto promijenilo. Kako je Island bio priprema za Grenland, tako je i Grenland trebao biti priprema za osvajanje Sjevernog i Južnog pola.
– Razmišljao sam ja o tome, no poslije ovoga to me ne zanima jer sam se suočio s granicama mogućeg. Za mene je ovo bilo preteško i ne bih to želio ponoviti. Ni najgorem neprijatelju ne bih to želio. Kad tako govori čovjek koji je samo na jednom koljenu imao 12 operacija, onda proizlazi da je tijekom ekspedicije prošao neke uistinu zastrašujuće trenutke.
– Na ovakve ekspedicije obično se ide između svibnja i srpnja, pa smo mi bili prvi i ne vjerujem da je mogla biti puno teža no što je bila. Vrijeme nas je satralo. Imali smo četiri dana ispod minus 30, a samo jedan dan, i to posljednji, imali smo vjetar u leđa. Ipak, morali smo putovati jer smo imali ograničene zalihe hrane i morali smo svaki dan napraviti određenu kilometražu. Jedan smo dan imali ogromne zapuhe snijega, bilo je i dosta dubokog snijega. Miha zaradio ozbiljne ozebline Dva su dana Miha i Ivica proveli u prisilnom mirovanju. – Prvi smo dan izgubili zbog vjetra od 120 kilometara na sat kontra nas. Drugi dan zbog ovdašnje zloglasne bure koja je puhala bočno, pa smo se jako teško kretali. Po takvom vremenu, koje te gura izvan kursa, teško je ići prema naprijed i možeš napraviti ne više od 3-4 kilometra dnevno. No, kad bi vjetar bio ispod 100 kilometara na sat, mi bismo ipak putovali jer smo morali raditi kilometražu. A i ja više nisam vjerovao prognozi.
– Prognozu nam je slala moja supruga putem SMS poruka, odnosno “trackera”. A njega smo morali ugasiti zbog struje jer nam je on služio kao SMS komunikator. I to nam je bilo važnije od toga da nas se može pratiti putem GPS signala. Za komunikaciju smo imali satelitski telefon, no njega smo koristili samo kada bismo uistinu morali razgovarati. Je li njegov najveći strah bio to da bi mogli ostati bez zaliha hrane? – Postojala je i ta opasnost, no na koncu smo do cilja došli ja s tri dnevna paketa, a Miha s dva. U takvim okolnostima pojavljivale su se i psihološke krize.
– Imao sam krizu dva dana prije finiša. Obično se mijenjalo u ritmu jedan dan s nevremenom, a drugi ljepši, no onda su uslijedila tri dana nevremena. Kada se pak i četvrti dan počeo okretati na nevrijeme, tu sam pukao. Bio sam uistinu frustriran. No ni tada na odustajanje nije pomislio. Uostalom, u tome se istrenirao i tijekom svoje trofejne ali i mukotrpne skijaške karijere. – Specifičnost ovakvih traverzi i jest u tome da ti moraš doći do civilizacije. Ne možeš odustati. Zapravo, možeš zvati evakuaciju, ali zvati pomoć zato što si umoran nema smisla. Dečki su imali i tu SOS mogućnost dogovorenu. Zlu ne trebalo.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
