Novi memorandum SANU

 Pred nešto manje od dva mjeseca sarajevska je “Slobodna Bosna” objavila članak pod naslovom “Drugi memorandum SANU u teoriji i praksi”, u kojemu se donosi otkriće da Srbija ima novi Memorandum. Kao autori novoga Memoranduma navode se književnik Dobrica Ćosić, “otac srpske nacije” i prvi predsjednik SR Jugoslavije, prof. Ljuba Tadić, otac srbijanskog predsjednika Borisa Tadića,

kao i još nekoliko srbijanskih akademika. Za razliku od prvoga Memoranduma iz 1986. – koji je objavljen u Večernjim novostima, i koji je stvorio intelektualne pretpostavke za kasniju srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu – ovaj Memorandum ne će biti javno publiciran. Riječ je o internome dokumentu koji je proslijeđen svim članovima srbijanske vlade. Kao cilj Memoranduma navodi se spašavanje Srbije nakon poraza u prošlim ratovima, u smislu postizanja ravnopravnosti sa svim zemljama na koje je Srbija izvršila agresiju.

Memorandum ima nekoliko poglavlja, u kojima se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba ponašati u međunarodnim sudskim procesima, a sadrži i upute kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja te kako ju montiranim sudskim procesima staviti u ravnopravan položaj sa zemljama u okruženju. Važan način kojim se pažnja međunarodne javnosti želi skinuti sa Srbije je podizanje optužnica i pokretanje sudskih postupaka koji će se pred srbijanskim pravosuđem voditi protiv građana Hrvatske, BiH i Kosova. Memorandum također razrađuje načine i strategije kako Hrvatsku, BiH i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi protiv Srbije pred međunarodnim sudovima. Slučaj Purda i Tadićevo lobiranje za odustajanjem Hrvatske od tužbe protiv Srbije pokazuju nam kako je provedba Memoranduma već dobrano krenula. Nadalje u Memorandumu stoji kako pokajničkim akcijama Srbiju treba dovesti u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja, kako treba inzistirati na zatvaranju Haaškog suda i na tome da se suđenje Ratku Mladiću organizira pred srbijanskim pravosuđem. Čitavo jedno poglavlje bavi se ekonomijom i sukcesijom imovine bivše Jugoslavije.

 
Posebno zanimljiv dio Memoranduma je onaj u kojemu srbijanski akademici predlažu načine kako destabilizirati vlade susjednih zemalja i kako u tim zemljama provocirati nezadovoljstva i nemire. U politički nestabilnim zemljama slabi se oštrica optužbi protiv Srbije, zaključuju pisci Memoranduma. U vanjskoj politici autori Memoranduma savjetuju političkim čelnicima političko i vojno okretanje prema Kini, s obzirom na gubljenje podrške kakvu je Srbija prije imala od strane Rusije. Posebno poglavlje bavi se Srbima u Republici Srpskoj, istočnoj Slavoniji i Sjevernom Kosovu, navodeći kako Srbi u tim krajevima trebaju biti konstitutivan narod. Memorandum se također bavi i Vojvodinom i Sandžakom, odnosno načinima kako spriječiti regionalizaciju i te krajeve održati unutar okvira Srbije. S navedenim ciljevima korespondira i nedavno usvojeni srbijanski “Zakon o dijaspori i Srbima u regionu”, koji govori o tranziciji srpskih zajednica u državama u okruženju u unitarnu, svesrpsku zajednicu, što je zapravo samo drugi naziv za “Veliku Srbiju”. Ovakve su ideje potpuno u skladu s idejama prvoga Memoranduma, koji je doveo do svih kasnijih krvavih ratova, zločina i genocida, a s obzirom da su pisci i jednoga i drugoga Memoranduma uglavnom iste osobe, takva nas podudarnost ne bi trebala iznenaditi.

Koji je pravi cilj novoga Memoranduma, možda nam i najzornije pokazuje izjava prof. Ljube Tadića, jednoga od pisaca Memorandima, za jedan srbijanski medij, u kojoj stoji:”Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikad prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu”. Pravi je, dakle, cilj mirnim putem ostvariti velikosrpski program, koji je bio uzorkom svih krvoprolića unazad stotinu godina.

U izjavi za Slobodnu Bosnu Vladimir Popović Beba, bivši šef odjela za odnose s javnošću ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, naveo je neke vrlo zanimljive činjenice, koje odlično opisuju politiku Borisa Tadića – kojega mediji u Hrvatskoj slave kao velikog demokrata i “europejca” – stoga najvažnije fragmente te izjave ovdje prenosimo:” (…) Drugi aspekt je činjenica da je Tadić u političkom smislu apsolutno zavisan od politike staraca, Brozovih i Miloševićevih apologeta, koji sebe vole da nazivaju disidentima. To su inače večiti zaljubljenici u Oznu i nikad neprežaljenu Rankovićevu UDB-u. Na čelu njih je akademik bez srednje škole Dobrica, potom agent UDB-e, akademik sa srednjom školom Matija, ali i tata Borisa Tadića, Ljubivoje, zaljubljenik u opskurne likove od Klare Mandić pa nadalje. Ova grupa staraca je dolazak na čelo države Tadića doživela kao ličnu pobedu i dolazak na vlast njihove grupe, koja će koristiti funkciju predsednika Srbije i najveću stranku u Srbiji DS kao sredstvo za ispunjenje svih ambicija koje u prethodnih 60 godina nisu bili u stanju da realizuju. Tako su svoje nikad neprežaljene neuspehe iz memoranduma zamislili da realizuju sada drugačijim metodama. Čuvene njihove parole su upravo bile – Srbija je dobijala u ratovima, ali gubila u miru! Sada su rešili da to rade drugačije! Da Srbija kao najveća, najbrojnija i najuticajnija država ex Jugoslavije bude lider u regionu, da zadobije poverenje EU činovnika i da drugačijim metodama ostvari stare ambicije osnivača Golog otoka i ostalih stradija građana Jugoslavije (…) oko Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškača i profitera koja insistira na tezi o samoopredeljenju Republike Srpske (ako može Kosovo) i to čini region i, posebno, Bosnu i Hercegovinu nestabilnom (…)”.

Iz svega navedenog sasvim je razvidno kako velikosrpska politika i dalje živi i kako je samo svoje metode prilagodila novim okolnostima i novim međunarodnim političkim odnosima. Zašto hrvatska politika – ona vladajuća i ona oporbena – na ponovne otvorene velikosrpske ispade srbijanskih političara šuti, i zašto se zagovornik i provoditelj novoga Memoranduma Boris Tadić među hrvatskih političarima i u hrvatskim medijima glorificira kao demokratski, pro-europski političar, pitanje je koje bi zahtjevalo detaljniju analizu, koja bi Tadićevu politiku pozicionirala unutar projekta izgradnje “Jugosfere”. No, i bez takve analize jasno je kuda novi Memorandim vodi – riječ je o topografiji Vukovar, Škabrnja, Srebrenica…

Davor Dijanović, (Hakave)

Odgovori

Skip to content