GOLDSTEINOVA JEZIČNO-PRAVOPISNA MUTACIJA
Prema Jutarnjemu listu od 17. veljače 2012. god. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa objavit će početkom iduće školske godine Osnovni pravopisni rječnik. Uporaba toga rječnika bit će obvezatna za sve osnovne i srednje škole i u njem će ravnopravno supostojati sve prijeporne dvostruke inačice koje su razrađene u postojećim pravopisima. Ovo je rješenje pravopisne zagane (problema) ministru znanosti, obrazovanja i športa dr. sc. Željku Jovanoviću predložio nakladnik Slavko Goldstein, sadanji posebni savjetnik predsjednika vlade za kulturu. Taj zagrebački nakladnik opet gura hrvatskomu općinstvu nove priručnike hrvatskoga jezika. S. Goldstein vjerojatno misli da ga to što je postao savjetnikom za kulturu kvalificira da bude pravopisac koji umjesto mjerodavnih ustanova može suditi o prijepornim pravopisnim pitanjima.
Pisali smo u Hrvatskom slovu od 16. ožujka ove godine na str. 26. da su inačice tipa ne ću – neću, pogrješka – pogreška, letak, letci – letak, leci i dr. nepoželjne u književnom jeziku, tim prije u školskim pravopisnim priručnicima. U školskom udžbeniku iz biologije mačka ne može imati i četiri i pet noga, a ako ih ima pet, onda se radi o mutaciji. Isto je i u književnom jeziku, ako možemo npr. pisati i čitat ću i čitaću, onda govorimo o srpskohrvatskom, a ne o hrvatskom jeziku. Što piše u članku 12., stavku 1. Ustava Republike Hrvatske? Ako je vjerovati Ivani Kalogjeri, novinarici Jutarnjega lista: “Ministarstvo će sada egzaktno pratiti koja će se od spomenutih inačica učestalije koristiti ne samo u školama nego i u javnoj uporabi” (http://www.jutarnji.hr/ministre–moramo-imati-jedinstveni-pravopis–i-to-onaj-koji-ljudi-zele/1007257/). Stvara se dojam da je MZOŠ preuzelo na sebe i funkciju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te drugih znanstvenih i stručnih ustanova u istraživanju jezikoslovnih tema. Ministarstvo se zanima za čestotnost uporabe pravopisnih inačica! Dok je bivši premijer Ivo Sanader hrvatskomu općinstvu poručio da on kao građanin ne će nikada pisati nesastavljeno ne ću, drugi je pak državni dužnosnik požurio oboznati da ne će rabiti riječ šport, nego samo sport. A što misli struka o tom, izgleda da nikoga ne zanima.
S. Goldstein na isti način kao i prije opet priprema hrvatsko općinstvo za budući pravopisni rječnik, a vjerojatno i za novi jedinstveni babilonski pravopis–mješanac koji mora izići 2014. god. Ponovno kao i ranije priprema ga u tajnosti jer tko su autor(i) novoga pravopisnoga rječnika, nitko zbilja ne zna. Isto tako i do danas se ne zna tko su sastavljači Pravopisnoga priručnika iz 2004. god. koji je priredila Ljiljana Jojić. Goldstein će opet vjerojatno za državne novce želi tiskati desetke tisuća bezautorskoga pravopisnoga priručnika i podijeliti ga besplatno školama, kao što je to već jednom učinio. Kritični su trenutci hrvatske jezične kulture u tom da nanovo oživljavaju stari “hrvatskosrpski” jezik u novom obliku tzv. zapadne varijante b/c/h/s jezika, dakle sve ono što žele pojedine ustanove Europske unije od Hrvatske u području njene jezične kulture. Pobuda pojedinih europskih parlamentaraca da se zbog tzv. novčane uštede na prevoditeljima bliski jezici poput hrvatskoga i srpskoga spoje u jedan jezik, suprotna europskim regulativima, nije prošla, zahvaljajući aktivnoj, općoj poziciji hrvatskoga općinstva. Hrvatski je postao 24 službeni jezik EU. Ali, EU je priznala naziv jezika, njegov lingvonim, a hoće li priznati njegovu bit: normu, strukturu, sustav? Na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća književnik Hrvoje Hitrec piše: ”(…) u dobro uređenoj državi može postojati samo jedan službeni pravopis. U većini europskih zemalja i jest tako, a mnoge imaju i zakon kojim štite svoj jezik. Konjanicima kaosa u Hrvatskoj to ništa ne znači – oni se pozivaju na “Europu” samo kada im što odgovara, ali kada je u suprotnosti s njihovim protuhrvatskim djelovanjem, spremni su istoga časa zaboraviti. Znaju svoj posao: praviti što veće smetnje normiranju hrvatskoga jezika, pa čak negirati i hrvatski jezični standard, kako bi ga vratili u stanje “rasute bašćine” i u odlučnom času ponudili BHS kao žuđeni izlaz.” (http://www.hkv.hr/kultura/jezik/5302-jedan-i-jedinstvenpravopis.html).
Na globalnom planu u tijeku je završna etapa jezičnokulturnoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Doima se da EU-u više odgovara “novojezik” Goldsteinovih sljedbenika i pomagača negoli ono što predlažu ili mogu predložiti sručne i znanstvene ustanove. Razvidno je da nova vlada želi centralizirati jezičnu politiku i ubrzati tempo nove standardizacije i sljedeće kodifikacije da bi ušla u EU s već “novim rekonstruiranim jezikom“. Prvi je korak u tom smjeru, osim već objavljenih Goldsteinovih priručnika i drugih sličnih knjiga, tiskanje početkom iduće školske godine obvezatnoga pravopisnoga rječnika po kojem svatko može pisati kako mu je drago, kako je to bilo regulirano u Novosadskom pravopisu. U biti je toga pravopisnoga surogata koji će sličiti Anićevu rječniku u Goldstienovoj nakladi gdje će sve hrvatske, srpske, bošnjačke i crnogorske riječi biti strpane u jednu rječničku vreću. Drugi je korak, objavljivanje 2014. god. novoga vjerojatno izmiješanoga “Babić-Silićeva” pravopisa. Na sceni je babilonsko–novosadski pristup jezično–pravopisnomu pitanju, isti kao i prije, tj. težnja spojiti ono što je nespojivo.
Ovdje je dobro podsjetiti čitatelja na stavak 2. bivše prijeporne Vladine Odluke o izradi strategije razvitka jezične kulture iz 2003. god.: ”Projektni zadatak jest izrada Strategije, što će uključivati rad na postizanju hrvatskog jezičnog standarda, razvitku jezičnog obrazovanja, odnosu hrvatskog jezika prema drugim jezicima, te očuvanje hrvatskog jezičnog identiteta u službenom komuniciranju s Europskom unijom” (http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/307005.html). Zanimljivo je, hrvatski jezični identitet postoji, a standarda još nema! Ako jezik nije još standardiziran, onda ga treba standardizirati, a zatim kodificirati u vidu normativnih priručnika do stupanja u EU. Vidi se da je i sada na snazi prijašnji projekt strategije jezične politike povratka na staro, ali u novom vidu “zapadne varijante” hrvatskoga jezika. I sada su još aktualne riječi Nataše Bašić koje je ona izrazila u članku Jezična politika kao razgradnja hrvatskih jezičnih norma: “Do danas prijeporna odluka nije izmijenjena… Navedeno potiče na zaključak da ta odluka nije nastala slučajno i da danas u Hrvatskoj postoje snage koje, mimo znanstvenih i strukovnih institucija, vrlo organizirano i promišljeno rade na nijekanju i destabilizaciji dosegnutih hrvatskih jezičnih i pravopisnih norma, pokušavajući vratiti hrvatski jezik na predstandardizacijski stupanj na kojem bi se ponovo zamiješale karte i pokušala obaviti restandardizacija na načelima koja nisu sukladna hrvatskoj jezično-pravopisnoj baštini i dosezima modernoga hrvatskoga jezikoslovlja. Krajnji je cilj takvih postupaka oduzimanje hrvatskomu jeziku samobitnosti i njegovo vraćanje na pozicije “zapadne varijante” srpskohrvatskoga, šro se vrlo jasno vidi u člancima Snježane Kordić. Koliko je i kakva uloga zagrebačkoga izdavača Slavka Goldsteina u tom pogubnom projektu, pisala sam više puta u posljednje vrijeme, a trebalo bi se osvrnuti i na neodgovorne postupke hrvatskih jezikoslovaca koji asistiraju u projektu razgradnje hrvatskih jezično-pravopisnih norma” (Jezik, br. 1., 2005., str. 8.). Štoviše, opet angažirani tzv. biznis, a ne znanstveno–strukovne ustanove pokušavaju rješavati pitanja razvoja jezične kulture. Budući da se obvezatni pravopisni priručnici tiskaju prosječno u nakladama od nekoliko desetaka tisuća primjeraka, a svaki primjerak stoji stotinjak kuna, novčani promet samo jednoga izdanja iznosi nekoliko milijuna kuna. Znanstvenoistraživačke jezikoslovne ustanove su bile dužne 1990-ih objaviti temeljne normativne priručnike, ponajprije rječnike, gramatiku (slovnicu) i parvopis. Čim se lektori mogu služiti u svojem poslu? Nažalost, vrijeme je izgubljeno. Prazno mjesto uvijek netko popuni, osobito ako se radi o dobroj zaradi.
Ponovimo staru poznatu izreku popa Martinca iz 1493. god: “Turci nalegoše na jezik hrvatski…”. Netko će možda reći da nas iznova “baćuška” plaši. Živi bili pa vidjeli! Kakva će biti sudbina hrvatskih pravopisnih priručnika i uopće hrvatskoga jezika ponajprije ovisi o Hrvatima. Ugledni nepomirljivi jezikoslovci dobre volje bez unutarnjopolitičke, vanjskopolitičke te trgovinske angažiranosti moraju zajedno sa stručnim ustanovama i ovlaštenim tijelima naći slogu za opću dobrobit hrvatskoga jezika u domovini, iseljeništvu te inozemstvu.
Artur Bagdasarov
hkv/Hrvatsko slovo
