Što se događa s Hrvatskom?
Ne bi bilo dokraja istinito reći da u Hrvatskoj vlada čista demokracija, kao što ne bi bilo dokraja pogrešno zaključiti da sustav postaje neka vrsta totalitarizma. U Hrvatskoj je očito na snazi nešto treće, teško za definiranje, teško za obrazlaganje, teško za mjerenje i opisivanje; nešto izokrenuto, uvelike bolesno.
{jathumbnail off}Posljednjih tjedana u Hrvatskoj se događaju vrlo zabrinjavajuće pojave, a tiču se funkcioniranja temeljnih demokratskih procesa. Stanje je do te mjere zabrinjavajuće da se može postaviti pitanje: Živi li Hrvatska uopće u demokratskom društvu? Što je to što dominira Hrvatskom: demokracija, neki oblik totalitarizma ili nešto treće? Zbunjuju u tom smislu barem tri fenomena.
Najprije, u Hrvatskoj je ugrožena sloboda govora, ljudsko pravo za koje se proteklih stoljeća previše ginulo. Iako postoje slučajevi kada se nekomu zabranjuje govoriti ili se različitim valutama (ne nužno novčanim) kupuju mišljenja dežurnih analitičara, to još uvijek ulazi u kontekst, doduše korumpiranih, ali kakvih-takvih demokratskih okvira. No problem je sljedeći: Ako netko, primjerice, sustavno ponavlja da Hrvatskom zapravo vlada grupacija koja nije bila kadra svoju želju za vlašću izboriti demokratskim putem već to čini u debeloj sjeni – zašto nitko od mjerodavnih ne bi ispitao takve tvrdnje? Ako je riječ o teoriji zavjere, kako se voli misliti, koji će se autoritet argumentirano usuditi reći da je tomu doista tako? Možda manje sudbinski primjer: Ako netko tvrdi da će privatizacija jedine preostale banke i osiguravajućeg društva u državnom vlasništvu srušiti na leđa zemlju koja je dosad bila na koljenima – zašto nema ama baš nikakve ozbiljnije javne rasprave o toj temi? Demokracija ne trpi monologe. Sloboda govora bez reakcije na izgovoreno isto je kao kad bi utopljenik pred punom plažom vikao »upomoć, upomoć«; svi čuju da viče, ali nitko ne pomaže. Kad govor postane jalov, demokracija, čedo njegovo, izumire.
Drugi je demokratski problem što aktualna vlast u Hrvatskoj svjesno ne poštuje neke zakone, ustav pa čak i međudržavne ugovore. Kako drukčije protumačiti naprasito donošenje zakona poznatijega kao »lex Perković«, čime se opasno ogrezlo o Pristupni ugovor Hrvatske i Europske Unije? Zabašureno se prtljanje vlasti događa, primjerice, i oko referenduma kojim bi se u ustavu brak definirao kao životna zajednica između žene i muškarca. Nadalje, u slučaju s ukidanjem autonomije Religijskoga programa Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije, zatim u slučaju s djelovanjem Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj – ne krše li se i ugovori Republike Hrvatske i Svete Stolice? Vlast koja ne poštuje zakone ne poštuje ni sama sebe. Hrvatski bi građani zacijelo željeli pred cijelim svijetom ponositi se snažnom, suverenom, pametnom, organiziranom i poštenom vlašću, a ne na čelu države gledati one koji u djelovanju danomice pokazuju – slabost. Kad vladaju slabi, onda i demokracija klone.
{jathumbnail off}Treći fenomen koji testira demokraciju jest famozna »većina«. Hrvatski su ljudi u većini nezadovoljni plaćama, mirovinama, cijenama komunalija, kvalitetom medija, političarima, zdravstvenim i školskim sustavom, sudstvom, sportom… Stvara se dojam da su hrvatski ljudi do te mjere nezadovoljni da više ne vole svoju domovinu, pa ne poštuju više ni one koji su je stvarali i branili. Mnogi bi se, kažu, najradije iz Hrvatske iselili u neku drugu, ljepšu i prosperitetniju zemlju. No većina neće napustiti Hrvatsku jer zna da ni drugdje nije mnogo bolje, ali će do te mjere biti nezadovoljni da će u njoj šutjeti od muke. Ako demokracija nešto ne podnosi, onda je to šutnja većine, jer demokracija vapi za dijalogom, raspravom, pa čak i konfliktom. Međutim, zemlja čija većina (kad ne plače) šuti – zapravo je u teškoj depresiji. Iz nje se jedino može izvući radom na (demokratskoj) kulturi u najširem smislu riječi: promicanjem (kršćanskih) vrednota u znanosti, školstvu, umjetnosti… No tko ima snage probuditi većinu?
Ne bi bilo dokraja istinito reći da u Hrvatskoj vlada čista demokracija, kao što ne bi bilo dokraja pogrešno zaključiti da sustav postaje neka vrsta totalitarizma. U Hrvatskoj je očito na snazi nešto treće, teško za definiranje, teško za obrazlaganje, teško za mjerenje i opisivanje; nešto izokrenuto, uvelike bolesno. Dosad tu bolest koja se razbuktala u 21. stoljeću nisu uspjeli zaliječiti očito ni parlamentarni ni predsjednički izbori. Štoviše, čini se da su pospješili njezin razvoj, a udarna terapija, ulazak u Europsku Uniju, barem se zasad nije pokazala kao dovoljno učinkovita. Očito je da hrvatski sustav nije dokraja demokratski kad ne prihvaća demokratske injekcije.
Došlo je stoga vrijeme za otvaranje očiju i povećan oprez jer nije sve onako kakvim se čini, niti su svi onakvi kakvi se predstavljaju. Nema tu paranoje, samo oprez i svijest: iza imena i prezimena nekog čovjeka čiji se glas čuje u javnosti zapravo stoji čitav sustav vrednota koji pokreće tu osobu i skupina koju ta osoba predstavlja. Obilježje onih koji žive »nešto treće« je sljedeće: Ako netko u vlasti potencira društvenu svađu, ne čini to nikad sam od sebe već to čini redovito u nečije ime. Kad je pak o Crkvi riječ, vrijeme je da se jednom za svagda shvati: riječ je o instituciji kojoj društvena svađa nije ni na kraj pameti. Crkva nije tu da bi radila protiv ikoga, već da bi se zauzimala za one vrednote zbog kojih je autentična. Međutim, to što nekima vrednote koje Crkva zastupa izazivaju nelagodu, strah, prijezir pa čak i gađenje – nije problem Crkve. Unatoč tomu, Crkva će i za njih moliti imajući u vidu ono što je Papa kazao u posljednjem Angelusu: »Molitva koja ne dovodi do konkretnoga djelovanja prema siromašnom, bolesnom, bratu koji je potreban pomoći, bratu koji je u poteškoći, sterilna je i nepotpuna molitva.«
Izvor: Branimir Stanić, Glas Koncila
