Što je krajnji cilj urote protiv Katoličke crkve?
Nakon sramotnog napada Ujedinjenih Naroda kao jedne od podaničkih institucija „Velikog oka“ na Katoličku crkvu glede iskorištavanja djece, pedofilije i ostalih zastranjena, nužno se upitati što se još krije iza tog bjesomučnog antikatolicizma? Sasvim sigurno ne radi se samo o pritisku na Crkvu kako bi Sveta Stolica korigirala svoj moralni nauk o abortusu, obitelji, kontracepciji i homoseksualnosti te ukinula kanon 1398. Zakonika Kanonskog prava, već i o nečem drugom.
Dovoljno je osluhnuti što to „slobodno novinstvo“ koje je gotovo isključivo u rukama judeo – masonskih magnata uz pripomoć raznoraznih borbenih laicista, luciferijanaca i nevladinih udruga predvođenih feminističkim „bijesnim ženama“ permanentno „dobronamjerno“ predlaže Crkvi. To je ukidanje celibata i dozvola ženama da se rede za svećenike pa čak i za biskupe.
Zašto se to traži? Upravo to bi bio završni cilj urote! Poniziti svetu svećeničku službu u Katoličkoj crkvi kao baštinicu apostolske Kristove crkve te katolički kler izjednačiti s svećenicima i dušobrižnicima iz drugih vjerskih zajednica. Time bi Katolička crkva izgubila svoj duhovni i vjerski „ekskluzivitet“, a Sveti Otac bi postao, u najbolju ruku, Primum inter pares (prvi među jednakima) među poglavarima svih raskolničkih Crkava i vjerskih zajednica.
Mnogi progresivistički i modernistički svećenici, na čijem je čelu glavni brodolomnik Petrove lađe, Hans Küng, jedva dočekaju takve kritike na račun spolnog nemorala pojedinih katoličkih svećenika da ga povežu s celibatom. Iako je puno puta Crkva dokazala kako nema podudarnosti između celibata i nastranosti pojedinih svećenika, Küng sa svojim pristašama uporno želi dokazati suprotno iako se očito radi o još jednoj sekularnoj protukatoličkoj floskuli. Za njega je celibat tisućljetno porobljavanje savjesti svećenika, poznata protukatolička protestantsko-fundamentalistička teza kako je celibat uveo papa Grgur VII. u borbi protiv laičke investiture. Istine radi, papa Grgur VII. nije učinio nikakvu revolucionarnu promjenu, već je regulirao provođenje određenih pravila. Načelo bračne uzdržljivosti svećenstva utemeljeno je na Bibliji (Mt 19, 10-12; 22, 30; 1 Kor 7, 7-9, 32-35) i kao apostolska predaja svoju veliku važnost stječe u prvim stoljećima, svoje pozitivno uređenje dobiva na saborima u 4. i 5. stoljeću te iz ove svijesti postupno dozrijeva u kasniju kanonsku regulativu. ( Pavao Primorac: Kungov plan za potapanje Petrove lađe, http://katolik.hr).
Drugi progresivistički argument glede ukidanja celibata u Katoličkoj crkvi, ali istodobno također potpuno neutemeljen, je da ga nijedna druga kršćanska Crkva nema. Često su cijele televizijske ili radijske emisije posvećene toj tematici gdje uslužni i dobro plaćeni voditelji dovode za govornicu otpale svećenike i gotovo se natječu tko će više ocrniti Katoličku crkvu glede tog „protuljudskog“ zakona. Nitko ne spominje da ne postoji nikakva prisila na celibat, već da je to svećenički zavjet koji daje svatko tko želi biti katolički svećenik. On ima dragovoljni izbor, biti svećenik (prezbiter) ili ne. Osim toga ni u kom slučaju se ne može uspoređivati svećenik Katoličke crkve sa svjetovnim svećenicima Pravoslavnih crkava, a poglavito s pastorima Protestantskih vjerskih zajednica, što usrdno nameću medijski poklisari neomodernizma. Znakovito je da kada su u medijima te teme nikada se ne poziva na suprotnu stranu katolički teolog da objasni tu golemu razliku između sluga Božjih u različitim kršćanskim konfesijama.
Kod protestantskog kršćanstva osnovno je da svećenička služba nije Sveti sakrament. Uloga svećenika kod njih je sasvim drugačija nego kod katolika. Protestantski pastor gotovo da može biti „svatko“ iz zajednice i njegova je zadaća da okupi sebi jednake na misnom okupljanju. Osim toga protestantski vjernici nemaju niti jedan drugi Sveti sakrament izuzev krštenja. To znači da većina njih niti ne vjeruju u Transupstancijaciju (Pretvorbu) tijekom svojih liturgijskih slavlja kao katolički vjernici gdje se u euharistijskom slavlju Hostije u unutarnjoj supstanci pretvaraju u Tijelo Kristovo, a vino u Krv Kristovu. Stoga protestantska Liturgija nije nikakva kontemplacija i mistika u kojemu svećenik uzdignute Hostije postiže mistični zanos Pretvorbe, već su njihove Liturgije vjernička druženja u kojima oni razdragani u pjesmi i propovijedima slave Boga. Otuda i potpuno drugo načelo glede celibata kod protestantskih svećenika budući da to nesakramentalno svećenstvo i nije pravo svećenstvo.
Svećenički poziv Pravoslavnih crkava također ima određene razlike u odnosu na Katoličku crkvu. Međutim, to nisu takve razlike, kako se na prvi mah čine. Kod tih Crkava na jednoj strani je potpuni oblik svećenstva koji se također strogo drži jednog od nauka kršćanstva (celibata), a to su monasi, odnosno redovnici. Iz te skupine duhovnog i meditativnog svećenstva isključivo se biraju pravoslavni biskupi (episkopi-vladike). Uz tu skupinu postoje i „svjetovni svećenici“ koji ako se žele oženiti moraju to učiniti prije zavjetovanja. Ti svećenici obično nisu završili fakultet već se zaređuju kada završe petogodišnju srednju školu, tzv. “bogosloviju“, i stoga se i ne bave dušobrižništvom, već su zapravo sluge bogoštovanja.
Njih možemo djelomično usporediti s katoličkim đakonima, s tom razlikom što oni za razliku od katoličkih đakona mogu obnašati cijelu Liturgiju, odnosno i čin Pretvorbe. Naime, nakon Drugog vatikanskog sabora đakonat u Katoličkoj crkvi nije više samo prolazna stuba prema svećeništvu u Katoličkoj crkvi već je Crkva obnovila trajni đakonat koji može biti podijeljen i oženjenim muškarcima. Zaređeni đakoni u Katoličkoj crkvi imaju važnu ulogu u navještenju Riječi Božje, bogoštovanju (krste djecu, dijele Pričest, vjenčavaju, predvode crkvene sprovode i sl.) kao i u karitativnim djelatnostima. Prema tomu, očito je da razlike u svećeništvu između Katoličke crkve i Pravoslavnih crkava nisu velike.
U obilju urotničkih zahtjeva i prijedloga kako da se „modernizira“ Crkva, pored ukidanja celibata najzanimljiviji je onaj o dozvoli ređenja žena za svećenice. Taj prohtjev zajedno sa slobodom rađanja, slobodom pobačaja i kontracepcije preuzeo je etablišment feministica. Istina je da nikada zapravo nije bilo samo po sebi razumljivo da žena ne može biti svećenik. Poznato je da je u antičkim religijama bilo svećenica, a također i u nekim gnostičkim pokretima. Čak su jedno vrijeme u 5. ili 6. stoljeću u južnoj Italiji djelovale skupine kršćanskih svećenica, ali su se odmah biskupi i Papa suprotstavili tomu. Isključivo muško svećenstvo je tradicija još od starozavjetne objave koju je prihvatio sveti Pavao i apostolsko kršćanstvo. Praktički to je kontinuitet predaje koju su kroz dva tisućljeća potvrdili mnogi Pape, Drugi vatikanski sabor, a 1995. godine i papa Ivan Pavao II. Iako to nije nepogrešivi akt Pape, sa eventualnom ovom promjenom kao i sa svim promjenama koje se danas događaju u Crkvi, a koje nije odredio Gospodin ni apostolsko predanje, treba biti krajnje podozriv. Mora se postaviti pitanje za svaku promjenu u Crkvi: tko ju želi i dolazi li ona od Gospodina?
Zanimljivo je iskustvo sa ženama svećenicima u Anglikanskoj crkvi. Ono kod feministica, suprotno očekivanju, nije prouzročilo pretjerano oduševljenje. Dovelo je do spoznaje da zaređenje nije rješenje, da to nije ono što su žene feministice željele. Zaređenje nije nikakav svjetovni visoki položaj za koje se žestoko bore udruge za borbu izjednačavanja spolova, već je zaređenje podređenje. To feministice nikako ne žele!
Iz toga proizlazi da uopće nije krajnji cilj masonskih epigona- „progresivista“, u Katoličkoj crkvi ukinuti celibat zbog toga što je načelo bračne uzdržljivosti svećenstva konzervativni „protuljudski“ zakon, kao niti krilaticom o izjednačavanju spolova odobriti ženama zaređenje za svećenice, već potpuno nešto drugo. Isključivi cilj, kao što je već rečeno, je poniziti duhovno uzvišenu svećeničku službu, svesti je kao kod evangelika na nesakramentalnu službu ili čak od nje učiniti neko klizno vodstvo koje će se po potrebi mijenjati.
Autor: Marcel/croative.net
