Mladen Lojkić: Napadi na Crkvu u Hrvata

U vremenu svjetske ekonomske krize najotrovnije oružje upereno na Katoličku crkvu njena je stigma navodne rastrošnosti i bogatstva. Mediji se utrkuju tko će što zornije oslikati bahatost Crkve u vremenu recesije, dok se istodobno mnoge obitelji ne mogu prehraniti, a beskućnici kopaju po kontejnerima za smeće. Sve te dobro poznate tendenciozne floskule ponavljane u razornim valovima sustavno „ispiru mozak“ svakom dobronamjernom građaninu, pa i pripadniku Katoličke crkve. Programiranjem uma i mnogi katolici stvorili su negativnu i odbojnu percepciju o svojoj Crkvi, kao Crkvi rastrošnosti i bahatosti.

U Hrvatskoj su medijski janjičari dobro naoštrili zube u preuzetom poslanju borbe protiv Katoličke crkve. Gotovo da nema dana a da neki medij ne spomene kako u ovim teškim i bremenitim vremena Crkva godišnje iz državnog proračuna dobiva preko 250 milijuna kuna. Ovdje se uvijek još usputno naglašava kako Crkvu na taj način moraju plaćati svi građani iako mnogi nisu katolici (katoličkih vjernika je i pored bjesomučne antikatoličko – ateističke kampanje uoči popisa stanovništva u 2011. godini na „opći užas nekih drugih“ svega nešto manje u odnosu na popis iz 2001. godine). Dobar dio katoličkih vjernika potpuno kontroliranog uma prihvaća ove nasilne konstatacije i stavlja se nesvjesno u službu „crnih vračeva“. Nitko taj iznos koji dobiva Crkva ne uspoređuje s milijardu i petsto milijuna kuna koje vlada daje raznoraznim nevladinim udrugama, nitko se nije potrudio da izračuna koliki postotak građana ne dobiva niti materijalnu niti bilo kakvu drugu pomoć tih udruga te, najvažnije, u koje svrhe se troši taj novac. Dobar dio tog novca dobivaju baš one udruge koje permanentno „pljuju“ po Crkvi, udruge čiji čelnici pripadaju u onih 4,5 % bezvjeraca i agnostika i kojima najviše smeta što i „oni“ financiraju Crkvu.

Zato ćemo čuti „mudre usporedbe“ kako Ministarstvo kulture godišnje dobiva iz državnog proračuna čak 50 milijuna manje od Crkve. Zamislite, Ministarstvo kulture! Je li to ono ministarstvo koje financira skladište nakaza (Muzej suvremene umjetnosti) u Aveniji Dubrovnik u Zagrebu, antihrvatski pamflet-knjigu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam, ili možda „noćne seanse“ „hrvatskog disidenta“ Rade Šerbedžije koji u egzotičnoj oazi napučenoj majmunima, paunovima i slonovima svake godine održava brijunski plenum partijskoj vlasteli, pritom uživajući sve blagodati tog raja na zemlji? Nitko bar usputno da zucne kako više od polovine građana Hrvatske ne odlazi u kazališta, muzeje, galerije, niti gleda predstave ili medijske emisije pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture. Pa zar i oni, istom logikom, moraju financirati Ministarstvo kulture?

Naviše je „drvlja i kamenja“ bačeno na Katoličku crkvu i kardinala Josipa Bozanića 2011. godine, prigodom otvaranja nove zgrade Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru u Zagrebu. „Crkva ‘pojela’ sredstva za izgradnju 5 000 stanova“ urlikali su nadobudni novinari na utrošena sredstva od 16, 5 milijuna kuna za izgrađenu zgradu od 11 000 m2. „Dok građani gladuju Crkva gradi velebno zdanje s podzemnim garažama, fasadom od poludragog kamena, panoramskih liftova, skupim sustavom grijanja i raskošnim apartmanima za biskupe“, moglo se čuti od istih plaćenih jurišnika. Na te zastrašujuće koordinirane salve optužbi niti mnogi razumni kršćani nisu ostali ravnodušni. I oni su se pitali: pa zar u sveopćoj neimaštini treba takav raskoš? Jasno da nitko nije obrazložio da vrlo lijepa zgrada na Ksaveru ni u kome slučaju nije raskošna što se nabolje vidi iz cijene po 1 m2, koja iznosi 1 500 eura, a to je manje od prosječne cijene 1 m2 stana u Zagrebu. Osim toga svi su izrazili sumnju na kardinalovo priopćenje kako je glavni donator bila Talijanska biskupska konferencija: „To nije istina, gdje su potvrde o uplati!“ A zombizirani kršćani kao suhe spužve sve to upijaju…

Na osvrt kardinala Bozanića kako ova zgrada košta tri puta manje od Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu (Kardinal je „bocnuo“ u pravu stvar. Mogao je i u Arenu Zagreb čija je vrijednost šest puta veća od novog sjedišta HBK-a, a većinu vremena „zjapi“ prazna), kako se tek tada uzjogunilo „osinje gnijezdo“. Nazvavši tu kardinalovu izjavu ciničnom i bahatom jedan mlađahni teolog (možda bolje „teatrolog“), urednik jednog vjerskog (?) portala ustvrdio je kako se te dvije zgrade ni u kom slučaju ne mogu uspoređivati jer Muzej suvremene umjetnosti je javno dobro za razliku od „privatne zgrade biskupa“. Opet nova opsjena! Što je ustvari Crkva? Možda to ne znaju ni katolički vjernici kontroliranog uma koji su se pridružili osudama? Crkva je Mistično Tijelo Kristovo, dakle zajednica svih vjernika: klerika i laika. Prema tomu i zgrada na Ksaveru nije ničije privatno vlasništvo, već je također opće dobro – baština ovih 86,28 % građana Hrvatske koji su se izjasnili kao katolici.

Crkva je prebogata, a narod gladuje, to je ustajala krilatica podanika „Velikog oka, jer ako se ne može nalijepiti nikakva nova afera, ovo uvijek prolazi. Optužuje se Crkvu za basnoslovno bogatstvo svojih eksterijera i interijera, za neprocjenjivu vrijednost njenog zlata, srebra, umjetnina i dragocjenosti. Nikada se uz tu „etiketu“ ne spomene kako je jedino Crkva kroz cijelu povijest bila nositelj ne samo vjerskog već kulturnog, društvenog, a i političkog života svakog naroda. Prema tomu u Crkvi, kao ishodištu vjere i civilizacije zapadnog svijeta, sakupljena je kroz stoljeća arheološka, kulturološka i umjetnička baština svakog naroda. To su čak znali i komunistički bezbožnici za vrijeme Titovog režima. Znali su da je crkveno bogatstvo nacionalno bogatstvo i da je jedino u Crkvi sigurno od raznoraznih otuđenja. Znali su da su crkvena zdanja najvrjedniji nacionalni muzeji čije dragocjene zbirke Crkva besplatno čuva.

Možda bi današnji službenici „Velikog oka“ najradije zlatne i srebrne kaleže iz crkvi prodali onim dućanima koji se danas nalaze na svakom uglu svakog grada, a na njima piše „otkup zlata i srebra“, a koje šalje „Veliko oko“ da planetarnog puka liši jedinog čvrstog „novca“ pošto je današnji novac (papirnati ili elektronički) samo imaginarni pojam. Uz taljenje crkvene zlatnine i srebrnine u brzim radionicama „otkupa zlata i srebra“ vjerojatno bi se crkvene umjetničke slike i skulpture, kao i unikatni povijesni dokumenti i knjige trebali rasporediti po muzejima i galerijama, ili zašto ih se ne bi i prodalo privatnim kolekcionarima? Zgodna zamisao bi bila da se bar jedan dio odnese u Muzej suvremene umjetnosti, čisto radi usporedbe, kako bi kustosi muzeja mogli posjetiteljima prikazati koliko je suvremena umjetnost „napredovala“ u vizijama i nadahnućima umjetnika…
Kao što je jedan hrvatski lucidni bloger s opravdanjem postavio pitanje : „Zlo u Crkvi ili napad zloga na Crkvu?“ jednako tako možemo postaviti pitanje: „Crkva je čuvarica nacionalnog bogatstva ili je Crkva bogata?“ Odgovor na to pitanje najbolje će dati strani turisti koji posjećuju Hrvatsku, jednako oni iz zapadnih zemalja kao i oni iz egzotičnih nekršćanskih zemalja. Dovoljna je samo jedna usporedba. Koliko će puta više stranih turista posjetiti Zagrebačku katedralu od često spominjanog Muzeja suvremenih umjetnosti?

S „bogatstvom i bahatošću“ Crkve stalno se nameće i teza o bogatom i bahatom crkvenom kleru. Žive li stvarno crkveni oci neprimjereno u odnosu na svoje vjernike? Spominjanjem te teze ponovo se među katolike gura jedna podvala. Kada se govori o vjernicima onda se isključivo misli na sirotinjski sloj ljudi, kao da ne postoji bogatijih vjernika. Katoličko svećenstvo zasigurno živi bolje od siromašnih vjernika, ali manje bogato od prosječnog intelektualca u Hrvatskoj. No, hipnoidno stanje svijesti kod dijela katoličkih vjernika je stvoreno: iako katolički kler može imati samo ograničenu privatnu imovinu i ona je često za te vjernike previše. Valjda bi svećenik trebao kao u ranokršćanska vremena pješice obilaziti svoje stado u iznošenim haljinama i sandalama?
Često se od samih vjernika čuje kako njihov svećenik nije pravi Božji sluga, kako je bahat, kako hoda po kafićima, puši, bavi se športom, nema razumijevanja za župljane, prima stranke samo u određeno vrijeme i sl. Kada već sa svih strana pljušte osude mnogih drskih bezumnika koji apsolutno dominiraju i hrvatskim medijskim prostorom, zašto to isto čini i katolički vjernik?

Desetljećima se svećenika tjeralo van iz hramskih zidina da živi sa svojim vjernicima, da se ukomponira u modernistički svijet, a kad je to učinio ponovo bi ga se najradije zaključalo u sakristiju. Mora se priznati da ima i onih liberalnih progresivističkih svećenika koji su se previše poklonili profanom svijetu te kojima je otupio žar propovijedanja Evanđelja. Zašto je to tako, to pitanje se mora postaviti i tom kritičkom vjerniku. Koliko je on učinio da se stanje popravi, koliko je molio za Crkvu u Hrvata, koliko je izmolio Krunica za svog svećenika? Ne zaboravimo i svećenik je samo čovjek, a kao sluga Božji pod daleko je većom sotoninom kušnjom nego običan vjernik. Zato, prije nego što kritiziramo svoje svećenike sjetimo se riječi sv. Franje kako svećenika treba više poštivati i više mu se klanjati nego anđelu, jer za razliku od anđela samo je svećeniku Bog darovao mogućnost odrješenja grijeha.

Korišteni dijelovi iz knjige KONTROLA UMA (2013.)

Mladen Lojkić/hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content