Antifašizam je u Hrvatskoj bio zločinački pokret

Dugo prešućivani Bleiburški masakar baca neizbrisivu ljagu na antifašistički pokret. Do danas nije procesuiran nijedan partizanski zločin osim minornog slučaja Josipa Boljkovca, prvog HDZ-ovog ministra unutarnjih poslova.

Prije točno tri godine započeo sam pisati kolumne za portal Dnevno.hr objavljivanjem teksta ”Antifašizam? Ne hvala, bilo je dosta”. U toj sam kolumni rezolutno zatražio reviziju vrednovanja antifašizma u Republici Hrvatskoj jer je riječ o protudemokratskom pokretu koji je uspostavio totalitarni režim na području bivše Jugoslavije po uzoru na model ”realnoga socijalizma” u Sovjetskom savezu koji je također bio nametnut građanima istočne i srednje Europe. Antifašizam je jedan od ustaljenih klišeja kojima su nas desetljećima indoktrinirali drugarice i drugovi proglasivši ga političkim sustavom bez alternative.

Ako bismo htjeli dati objektivan prikaz antifašizma, mogli bismo govoriti o tri razdoblja ili stadija. Prvi stadij predstavlja antifašizam kao oslobodilački pokret protiv fašizma, nacizma i njihovih kvislingških saveznika u kojem su osim prononsiranih zločinaca poput Druga Tita, Aleksandra Rankovića, Moše Pijade i sličnih vucibatina, također sudjelovali ugledni književnici poput Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i Jure Kaštelana. Moglo bi se govoriti o oslobodilačkom pokretu koji zaslužuje priznanje i zasluge zbog svrgavanja jednog zločinačkog fašističkoga režima. Pri tom se u prikazu antifašističkoga pokreta ispušta iz vida da su uvaženi drugovi svoju pobjedu nad poraženom vojskom po završetku Drugog svjetskog rata okončali na veoma brutalan način počinivši nedopustiv zločin protiv čovječnosti nad zarobljenicima. Dugo prešućivani Bleiburški masakar baca neizbrisivu ljagu na antifašistički pokret. Do danas nije procesuiran nijedan partizanski zločin osim minornog slučaja Josipa Boljkovca, prvog HDZ-ovog ministra unutarnjih poslova.

Prva faza antifašizma postupno je prešla u drugu, koju možemo okarakterizirati kao proces kontinuiranih obračuna s protivnicima socijalizma. U poražene nisu uvršteni samo aktivni borci, protivnici antifašističkih snaga, nego i članovi njihovih obitelji, neovisno o tome jesu li rođeni prije ili poslije 1945. Svi su oni bili u permanentnoj opasnosti da ih se po potrebi uvrsti u tabor fašista i obračuna s njima na najperfidniji način kao s narodnim neprijateljem. Sa stajališta suvremenih civilizacijskih i moralnih dostignuća danas moramo najoštrije osuditi takve postupke koji su počinjeni u drugoj fazi antifašizma.

Treba jednostavno konstatirati da su hrvatski antifašisti nakon rata uspostavili totalitarnu, jednopartijsku strahovladu i zabranili svaki oblik političkoga djelovanja izvan Komunističke partije Jugoslavije. To je jedan od razloga da je prijeko potrebno osuditi antifašizam koji je drugoj fazi postao partijski ideologem u obrani totalitarnoga režimima.

Za razliku od južnoslavenskih okvira, uporaba pojma ”antifašizam” uvijek je bila i ostala legitimna u zapadnoeuropskim zemljama gdje je borba protiv njemačkih nacista, talijanskih fašista i njihovih kvislinga, završila ponovnom uspostavom demokratskog višestranačkoga sustava i svih stečevina građanskog društva. To nažalost nije bio slučaj na južnoslavenskim prostorima gdje je Komunistička partija zlorabila narodnooslobodilački pokret uspostavom totalitarnoga jednopartijskog sustava. Istodobno je nastavljena intenzivna borba protiv fašizma u formi obračuna s unutarnjim klasnim neprijateljem. Veliki klasici svjetske književnosti, a spomenut ću samo neke od nobelovaca kao što su Boris Pasternak, Aleksandar Solženjicin, Czeslaw Milosz, Milan Kundera, Herta Müller, pokazali su u svojim djelima svu mračnu stranu ovog groznog razdoblja koje su naši marksisti svojedobno pokušali prikazati kao “socijalizam s humanim likom”. Ako je vladavina Aleksandra Rankovića okarakterizirana u djelima jugoslavenskih praksisovaca kao “socijalizam s humanim likom”, onda je razumljivo da će u takvim okolnostima nastati i čuveni vic kako je od staljinizma gori jedino “socijalizam sa humanim likom”.

Kada slušamo Milanovićev i Josipovićev govor u šumi Brezovica povodom proslave Dana antifašističke borbe, razvidno je da smo duboko ušli u treću fazu antifašizma koji se pokušava lažno prikazati kao borba za ideale humanizma. Koliko god to zvučalo simpatično, nesporno je riječ o lažnom prikazivanju povijesnih činjenica, jer se Komunistička partija Jugoslavije nije borila ni za suverenu državu Hrvatsku, niti pak za ideale humanizma i demokracije. Danas je antifašizam u svojoj trećoj fazi preobučen u nova ruha velikih naracija posttotalitarnih struktura. Jedna od omiljenih antifašističkih ”velikih priča” u hrvatskim medijima svakako je borba protiv homofobičnosti u Lijepoj našoj koja se u pravilu tumači kao nastavak antifašističke borbe. Riječ je o pokušaju reafirmacije jednoga pokreta u jednom novom povijesnom kontekstu sa stajališta suvremenoga poimanja tolerancije i međusobnoga uvažavanja.

Unatoč svemu možemo se složiti da antifašizam nije više u očima građana bezazlen ni nedužan pokret kakvim ga se desetljećima nastojalo prikazati. Svi pokušaji da se iz njega izvuče neka ”nova mitologija” građanske uglađenosti i uljudbe izgledaju zapravo poput drvenog željeza. Ni Drug Tito, kao nepoderiva ikona antifašizma, nije više ono što je nekoć bio, unatoč svim titoističkim performansima bezazlenih kumrovečkih ”Crven-kapica”. Nakon što su eksperti za proučavanje počinjenih zločina uvrstili Druga Tita na listu deset najvećih zločinaca u 20. stoljeću, vrijeme je konačno da ga se nazove pravim imenom, a njegovo ime makne sa svih trgova i ulica.

U pomanjkanju ozbiljnih i stručnih rasprava hrvatskoj se javnosti nameću prozirne, tričaste teme koje se proglašava epohalno značajnim za državu i naciju. Svi hrvatski dužnosnici koji s punim pravom polažu vijence na mjesto ustaškoga zločina u Jasenovcu ili u šumu Brezovica, trebali bi biti svjesni činjenice koja se desetljećima prešućivala, da su, naime, i osloboditelji po završetku rata počinili strašan zločin ne samo nad neprijateljskom vojskom, nego i nad nedužnim građanstvom koje je u strahu pred partizanima iz šume u dvojbi ostati ili otići, odabralo drugu opciju. Komunistički je antifašizam u pogledu nijekanja demokracije i građanskih vrijednosti bio gotovo istovjetan s totalitarizmom fašističke provenijencije pa kao takav ne zaslužuje nikakvu pohvalu niti afirmativni sud. Oslobađanje od jednog totalitarnog režima da bi se uspostavio drugi ne predstavlja nikakav napredak u pogledu Hegelove svijesti o slobodi građana. Demokracija i temeljne građanske vrijednosti uspostavljene su u Hrvatskoj tek nakon sloma komunizma, nakon što se dogodila Mirovna revolucija u Europi.

Formalno uspostavljena demokracija na našim prostorima u proteklih četvrt stoljeća najčešće je funkcionirala kao “partitokracija” u kojoj dominiraju bivši skojevci i aparatčiki nekadašnjega Saveza komunista. Čuvari jugoslavenskoga kulturnog pamćenja kao da još uvijek ne žele prihvatiti činjenicu da je pala željezna zavjesa berlinskoga “Antifašističkoga štita”. Sve dok Mirovna revolucija ne uđe u glave novih naraštaja, u Hrvatskoj se neće ništa revolucionarno promijeniti u napretku svijesti o demokraciji kao odgovornom obliku vladavine gdje bi građani po vlastitoj prosudbi trebali birati najbolje i najsposobnije osobe da upravljaju državom.

Kao pristaša europske moderne odlučno sam osuđivao totalitarističke stečevine antifašizma kao što su narušavanje individualne slobode, demokracije i ozračja tolerantnosti. U tom smislu nastavljam zagovarati reviziju antifašizma i stvaranja objektivnoga suda o jednom pokretu koji je na ovim prostorima nanio mnogo zala i ostavio mnoštvo negativnih posljedica. Negativne posljedice antifašizma osjećamo i danas na vlastitoj koži četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije.

Vozeći na međunarodnu konferenciju ”The Long Shots of Sarajevo”, koja se povodom stote obljetnice Sarajevskog atentata održava na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 24-28. lipnja, mogao sam naučiti da se u Bosni pojam ”fašizam” može po potrebi primijeniti na svakoga tko ima drugačije mišljenje. Antifašist je, naravno, uvijek u pravu. Na magistralnoj cesti između Maglaja i Zenice u mjestu Nemila nezadovoljni su prosvjednici zapriječili promet, parkirali trakore posred ceste, postavili na njih zastave BiH. Svatko tko bi prigovorio bilo što prosvjednicima, automatizmom je nazvan ”fašistom”, odosno narušavateljem bosansko-hercegovačkoga suvereniteta. Fašisti su, da ne bude zabune, predstavnici kantonalne i federalne Vlade u BiH, kao i svi oni koji nisu suglasni s prosvjednicima. Zbog antifašističkih prosvjeda protiv ”fašističke” vlasti u BiH morao sam strpljivo čekati više od dva sata. Nije pomogao ni velikodušni zagovor ljubaznih policajaca da me se pusti kako ne bih zakasnio na svečano otvaranje međunarodne konferencije.
Autor: Jure Zovko/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content