HONG KONG: CIONISTIČKO-MASONSKI UDAR NA KINU?

 Može li Hong Kong srušiti komunizam? Do čega može dovesti tamošnja „revolucija kišobrana“ i zašto je počela upravo sada, svega nekoliko dana prije najvećeg kineskog nacionalnog praznika, uspostave NR Kine?

Hong Kong je, uz Makao, jedna od autonomnih upravnih regija NR Kine. Smješten na kineskoj južnoj obali i delti Biserne rijeke, zauzima površinu od oko 1100 km2 te je sa svojih 7 milijuna stanovnika jedno od najgušće naseljenih područja svijeta. Do 1997. g. bio je britanska kolonija, nakon čega je mirnim putem došao pod vlast matične kineske države. Udio kineza u Hong Kongu iznosi 95 % od ukupnog stanovništva. Neovisno o kineskom državnom suverenitetu koji se odnosi na vanjske poslove i obrambenu politiku, Hong Kong gotovo pa u svemu djeluje kao zasebna država, u kojoj vlada klasični kapitalizam zapadnoga tipa, a svi drugi elementi državne uprave, osim ranije navedenih, ostali su u njegovim rukama. To je sukladno dogovorenom principu „jedna zemlja-dva sustava” između bivšeg kolonijalnog vlasnika i NR Kine. Tako npr. između Hong Konga i Kine još i danas postoje granični prijelazi i naplata carine, Hong Kong ima vlastitu valutu honkonški dolar, vezanu uz istoimenu američku, tako da ta kineska enklava predstavlja istinsko mjesto susreta Istoka i Zapada, a što je do sada odgovaralo objema stranama. Hong Kong, kao jedan od najbogatijih dijelova svijeta s golemim financijskim sustavom i obrtajem kapitala, predstavlja „vrata” za ulazak na golemo kinesko tržište.

„Revolucija kišobrana”

Nekoliko dana prije najvećeg kineskog praznika, Dana uspostave NR Kine, počelo je masovno i izvrsno organizirano okupljanje studenata u središtu Hong Konga, koje je ubrzo preraslo u svojevrsnu revoluciju. Formalni povod prosvjednih akcija bila je, u kolovozu objavljena odluka kineskih vlasti, da svi kandidati na izborima od 2017. g. moraju za sudjelovanje na izborima dobiti prethodno odobrenje kineske vlade. Svima je jasno kako se u takvom načinu izbornih pravila radi o suženoj demokraciji ali Kinezi se pravdaju da su Hong Kongu ionako ostavili gotovo cjelokupnu državnost i vlastiti oblik političkog i gospodarskog ustrojstva (višestranačje i kapitalizam, čega u Kini, barem formalno nema, op.a.). Neki element kineskog suvereniteta, po mišljenju kineskih vlasti, ipak mora postojati i za Hong Kong, a on se svodi na navedeni način izbora čelne osobe Hong Konga. Kina si više ne može dopustiti da nad unutarnjim poslovima dijela svoga teritorija nema nikakav (čitaj: potpun) nadzor. Tim prije što je Hong Kong do nedavno bio britanska kolonija čiji je utjecaj sigurno još podosta nazočan, a koji su također Hong Kongu nametali svoga guvernera odanog kraljici majci. Iako je ugovorom dviju država zasnovanom na koncepciji „jedna država, dva sistema”, Hong Kongu zajamčen sadašnji status do 2047. g., kineske vlasti su presnažne u odnosu na 1997. godinu, a da ne bi ubrzale prijenos punog suvereniteta i povrat Hong Konga matici zemlji.

Nakon navedene kolovoške odluke kineskih vlasti sve je pošlo po već razrađenoj shemi „zaštite demokracije”: na ulice su izvedeni studenti, mnogi od njih sudjelovali su u ranije organiziranoj grupi „Occupy Central with Love and Peace” na čelu s profesorom honkonškog univerziteta Banni Teamom. Parole su također već dobro znane i kreću se u rasponu od onih „mirne demonstracije za slobodu i demokraciju”, do „mladi i obrazovani u borbi za liberalne vrijednosti protiv tiranije”.

Zapadni mediji već su počeli objavljivati bajke o „17-godišnjim studentima koji se bore za bolju budućnost i slobodu”. Tako njemački Spiegel piše o nekom Joshui Wongu koji je lider prosvjednika i koji ima iskustvo kroz organiziranje prosvjeda još iz školskih dana, kada je sa svega 14 godina organizirao masovnu akciju protiv kineske propagande u Hong Kongu! Danas on pomaže demonstrantima osigurati međusobnu vezu posredstvom FireChata za koji ne treba pristup internetu (ostvaruje se posredstvom Bluetootha, tj. radio veze, op.a.).

New York Times u svom članku “China’s Crackdown in Hong Kong”, govori kako se mirnim demonstrantima kao i uvijek suprostavljaju diktatori. Tako se ista novina obraća aktualnom kineskom predsjedniku kao „autokratskom lideru” koji vodi „bešćutnu kampanju” protiv ujgurske muslimanske manjine na sjeverozapadu Kine i koji je naredio pojačan nadzor države nad „Instagramom” i drugim on-line servisima u Hong Kongu. „U takvoj je situaciji teško ne očekivati ponavljanje krvavog gušenja demonstracija na trgu Tienanmen, kada su ubijene stotine prosvjednika. Takav bi scenarij bio teški udar za žitelje Hong Konga i nanio bi ozbiljni… gubitak političke stabilnosti na koju su se do sada oslanjale transnacionalne korporacije u Kini. Dio njih je posljednjih mjeseci već prenio svoja predstavništva u Singapur”, pišu navedene američke novine.

„Okupiraj središte” ili „Tjenanmen 2″

Studenti su već jednom pokušali utjecati na politički smjer Kine. Nezadovoljni brzinom političkih i gospodarskih refomi koja je započela još 1978. g. studenti su se masovno pobunili 1989. g. (vrijeme perestrojke i glasnosti, pada Berlinskog zida i rušenja komunističkih režima u Europi, op.a.) u Pekingu, Šangaju i još dva velika kineska grada. Prosvjedi su trajali od travnja do 4. lipnja kada su bili žestoko ugušeni tenkovima kineske vojske. Kineske su komunističke vlasti tada čitavom svijetu jasno pokazale svoju odlučnost u postupnoj preobrazbi svoga društva, isključujući bilo kakvu revolucionarnu političku aktivnost koja bi na isto željela utjecati. Po mišljenju mnogih, upravo je takva postupnost u uvođenju reformi, za razliku od istočnoeuropskih revolucionarnih prevrata, a poglavito onih u SSSR-u koje su dovele do sloma države, rezultirala današnjim kineskim gospodarskim čudom i sverastućim političkim i vojnim utjecajem zemlje u svijetu.

Destabilizacija Kine iznutra danas je nemoguća misija, a sjeme revolucionarnog pokreta u Hong Kongu posijano je već davno i samo je čekalo trenutak da bi počelo nicati. Treba primjetiti kako su honkoškim prosvjedima i po nazivu i po organizaciji slične, od središnjih američkih sigurnosnih struktura dobro nadzirane i organizirane akcije poznate pod nazivom „Occupy Wall Street”, koje su započele u SAD-u u rujnu 2011. g. One traju do danas ali, za razliku od svoga početka, sada su bez ikakve masovnije potpore i realne ugroze po sam američki politički i financijski ustroj te više služe exportnim „demokratskim” igrama.

Tko je kome više potreban?

Kina dugo i planski „radi” s Hong Kongom i snizuje svoju zavisnost od njega kao jednog od glavnih svjetskih financijskih središta, koji je za Kinu nekada predstavljao bezgranične ali i nedostižne mogućnosti. Njegov ključni značaj za kinesko gospodarstvo danas je ipak još samo stereotip prošlosti. Tako npr. bivši stariji ekonomist američkog financijskog diva Morgan Stanliya, Andy Xie, kaže kako je Hong Kong izgubio bivšu važnost za Kinu: „Hong Kong je uvijek bio off shore financijski centar. U tom smislu on nije bio newyorški London. Za Kinu je bio važan zato što je do određenoga trenutka u državi vladao nedostatak kapitala… Takav off shore financijski centar neće imati takvu važnost za Kinu u budućnosti jer je s ekonomskog gledišta prestao imati značajnu ulogu u kineskom gospodarstvu”.

Da je tome tako pokazuju i podatci prema kojima je 1997. g. udio BDP honkonške ekonomije iznosio 18% BDP Kine. Na današnji dan udio Hong Konga u ukupnom kineskom BDP-u iznosi svega 3%.

Sve to naravno ne znači kako će kineske vlasti pustiti Hong Kong da na krilima revolucionarnog pokreta ponovno odleti iz kineskoga jata. Upravo suprotno. Danas Kina ima puno više manevarskog prostora u slučaju da se prosvjedi produže u nedogled. Njihov negativni utjecaj na sniženje investicija na sebi bi najprije mogli osjetili sami stanovnici te kineske autonomije. Kina nesumnjivo ima i svoje „igrače” na samom terenu, a što potvrđuje i prvi sukob tzv. prokineskih demonstranata sa studentskim prosvjednicima, u čijem je razdvajanju morala intervenirati i policija.

Tenkovske gusjenice Kini više nisu nužne

Socijalne napetosti, jedne su od rjetkih i vjerojatno glavnih poluga pritiska koje još preostaju SAD-u u njegovim političkim odnosima s Kinom. Geopolitičko partnerstvo Kine i Rusije danas predstavlja kost u grlu službenog Washingtona. Plansko povećanje utjecaja Kine u Azijsko-tihooceanskoj regiji također izaziva strah kod mnogih na Zapadu.

Zbog svega toga SAD je zaigrao na riskantnu politiku istovremene konfrontacije s Kinom i Rusijom odstupajući od doktrine Henrya Kissingera prema kojoj „zbroj pojedinačnih odnosa Kine i Rusije ne smije biti veći od ukupnog zbroja odnosa SAD-a s te dvije zemlje”. SAD sada, na pragu gubitka pozicije jedinstvenog svjetskog suverena, ponajprije na prostoru azijsko-pacifičke regije, nastoji provesti blokadu Kine i Rusije koristeći jedino preostalo oružje za potkusurivanje i destabilizaciju, u koje svakako ulaze Hong Kong i Tajvan (glede Kine), Ukrajina i Pridnestrovlje (odmetnuta proruska regija u Moldaviji), a također i čitav niz drugih teritorijalnih i pseudodržavnih tvorevina.

Pretenzije Kine na svjetsko liderstvo već odavno zabrinjavaju Washington. Stoga Zapad želi uspostaviti nadzor nad kineskim proizvodnim i financijskim tržištem. Kineske vlasti dobro znaju za ugrozu sveopćom liberalizacijom i ne žure se potpuno otvoriti tržišnim zakonitostima Zapadnoga tipa. Oni produžuju svoju igru i jačaju vlastiti utjecaj u regiji. Krizu u Hong Kongu prije ili kasnije bit će svejedno neizbježno riješiti. Zapadni mediji će nastojati izvući maksimalnu dobit iz takve situacije, kroz kritike eventualnog nasilnog razgona demonstranata, veličanju njihove privrženosti demokratskim načelima i sl. frazama tipa onih koje kažu kako bi „neki stanovnici Hong Konga željeli da njihovi susjedi budu Velika Britanija i SAD”.

Ali u toj dugoj igri vraćanja nadzora nad vlastitim teritorijem, kineske vlasti ne namjeravaju iznova gaziti studente tenkovskim gusjenicama. Kineze, za razliku od zapadnoga svijeta čiji ljudi žele „sve” i „odmah”, krasi jedna historijski potvrđena posebnost, a to je strpljenje. Za običnog Kineza ne znači ništa ukoliko on danas ne može imati ono što mu po pravu pripada ako će to sutra imati njegova djeca, tj. buduće generacije. Egoizam je Kinezima nepoznata stvar. Kina u slučaju honkoških previranja jednostavno može čekati kako bi neometano nastavila smjerom koji je sebi već davno zacrtala.
Autor: Zoran Meter/dnevno.hr

 

 

 

Odgovori

Skip to content