CIA: Briljantna Tuđmanova politika i hrvatska pobjeda u ratu
Kako velike sile kao što su Sjedinjene Američke Države gledaju na regionalne sukobe i kako je njihova glavna obavještajna služba CIA pratila rat u bivšoj Jugoslaviji, možemo pročitati u knjizi CIA Balkan Battlegrounds, koja pruža vojnu povijest sukoba u bivšoj Jugoslaviji između 1990. i 1995. Knjigu su napisala dvojica vojnih obavještajnih analitičara koja su radila u analitičkome odjelu za Rusiju i Europu (Office of Russian and European Analysis).
Analitičari CIA-e slijedili su razvoj političkih, diplomatskih i vojnih događaja toga vremena tijekom raspada Jugoslavije, a za ovu knjigu koristili su se uglavnom neklasificiranim podatcima. Njihov je cilj bio producirati jedan cjelovit prikaz događaja na Balkanu tijekom toga razdoblja, a zatim primijeniti svoje iskustvo za stvaranje neklasificirane literature potrebne za opću uporabu na političkoj, diplomatskoj i vojnoj razini radi što boljega razumijevanja tih povijesnih događaja.
Ovo djelo prva je sveobuhvatna vojna analiza o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, a ima za cilj predstaviti, objektivno i analitički, takvu povijest kroz prizmu jedne velike sile. Autori knjige su se koristili širokim spektrom otvorenih izvora, priredili mnoštvo vojnih karata na kojima je ispričana priča o velikim bitkama, od prvih hitaca u Sloveniji do Daytonskoga sporazuma o Bosni.
U knjizi se ocrtava svjetska, regionalna i lokalna politika, obrađuje raspad i transformacija JNA u srpsku vojsku, nastanak profesionalnih nacionalnih oružanih snaga, prati njihov razvoj u strateškome i taktičkome smislu uz prikaz svih velikih vojnih operacija JNA, svih srpskih vojski, Armije BiH i Hrvatskih oružanih snaga. U knjizi se ocrtavaju tragovi Tuđmanove briljantne politike jer je iz tih ratova, koji su vođeni u bivšoj Jugoslaviji, jedino Hrvatska izašla kao pobjednik.
Tuđmanova politika mira protiv Miloševićeve politike rata
Godina je 1991., Slovenija i Hrvatska nezaustavljivo su jurile prema nezavisnosti. Velikosrpska politika duboko ukorijenjena u totalitarnom, komunističkom, jugoslavenskom režimu, čiju je okosnicu činila komunistička savezna vojska JNA, pod svaku cijenu za srpski interes htjela je očuvati Jugoslaviju. Taj komunistički politički i vojni pritisak nagnali su Sloveniju i Hrvatsku da istodobno 25. lipnja 1991. proglase nezavisnost. Hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman željeli su postići mirno razdvajanje Hrvatske iz federalne Jugoslavije, a od lipnja do kolovoza predsjednik Tuđman uporno je takvim miroljubljivim pristupom vodio hrvatsku politiku.
Srbi, koji su sve svoje ciljeve ukorijenili u komunističkom jugoslavenskom režimu, pripreme za rat počeli su već 1986. godine objavom Memoranduma SANU-a, a unutarnjom transformacijom JNA planom ‘Jedinstvo’ na imaginarnim granicama Velike Srbije, zapovjedništvo je dodijeljeno 1. armijskoj oblasti sa sjedištem u Beogradu. Tako je više od pola hrvatskoga teritorija spadalo pod zapovjedništvo JNA u Beogradu. Dobro koordiniranim tajnim operacijama Resora državne bezbednosti Republike Srbije i tajnim operacijama KOS-a, hrvatski su Srbi mnogo prije odlučili kako će ratom otići iz Hrvatske, proglasila Hrvatska svoju nezavisnost ili ne.
Hrvatski su Srbi niz godina tajno naoružavani operacijama srpskih tajnih službi i tajnih službi JNA, stoga im nije bilo teško početi rat, a tamo gdje bi zapeli u okupaciji uključivala bi se savezna vojska kao ‘mirotvorac’, nakon čega bi okupirano područje predala Srbima na upravljanje. Takvom taktikom Srbi su htjeli predsjednika Tuđmana uvući u otvoreni rat koji hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman nisu željeli, ali tada Hrvatska nije imala izbora. Tuđman je svojom pametnom politikom umirio hrvatske sokolove koji bi naivno upali u ovakvu srpsku klopku jer Hrvatska nije imala vojsku, a sve oružje Teritorijalne obrane, tada SR RH, Ivica Račan prije predaje vlasti predao je na ‘čuvanje’ JNA.
Tuđmanova hrvatska strategija za pobjedu
Odmah na početku sukoba strategija predsjednika Tuđmana bila je internacionalizacija sukoba, kupovina oružja i stvaranje vojne sile te intenzivna diplomatska aktivnost nadajući se da će Europska zajednica i Sjedinjene Američke Države priznati hrvatsku samostalnost. Dok su razni smutljivci i mutikaše, koji sebe nazivaju ‘tvrdolinijašima’, oplakivali Tuđmanovo oslanjanje na Međunarodnu zajednicu i izbjegavanje izravnoga sukoba sa Srbima i JNA, njegova je politika i mudra strategija već davala rezultate jer je međunarodni pritisak na Beograd pomalo, ali sigurno zaustavio ‘agresivnost’ protiv Hrvatske.
Čim je Hrvatska uhvatila malo daha, predsjednik Tuđman, zgrožen srpskom brutalnošću i nasiljem, pogotovo u istočnoj Slavoniji, dana 22. kolovoza izdao je ultimatum federalnome Predsjedništvu i saveznome ministarstvu obrane Jugoslavije zahtijevajući da se jedinice JNA u Hrvatskoj povuku u svoje vojarne do 31. kolovoza. Ako JNA ne postupi po tom ultimatumu, Hrvatska će objaviti cijelome svijetu da iza agresije na Hrvatsku stoji savezno jugoslavensko Predsjedništvo i JNA te da će Hrvatska na čelu s predsjednikom Tuđmanom nakon toga preuzeti sve potrebne korake za zaštitu svoga teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Tijekom ljetnih borbi Srbi čine sve da što lakše ovladaju sa što više teritorija u Hrvatskoj. Slabo naoružane hrvatske formacije Zbora narodne garde i MUP-a teško su mogle zaustaviti srpske napade. Tamo gdje bi i uspjeli, Srbima bi u pomoć bila poslana JNA ili mobilne postrojbe srpskoga Resora državne bezbednosti (RDB RS).
“Hrvati u borbi jedan-na-jedan sigurni pobjednici”
U prvim danima rata, navode Amerikanci, Hrvati su pretrpjeli ozbiljne gubitke zbog nedostatka obučenih ljudi za vođenje i zapovijedanje, u većim formacijama vojnici su imali neku obuku dok u manjim formacijama nije bilo nikakve obuke. Zanimljivo je to što su svi obavještajni podatci ukazivali da su Hrvati, iako neobučeni za ratovanje, iskazivali visoku motiviranost za borbu te da bi u borbi jedan-na-jedan sigurno bili pobjednici.
Primarni cilj Hrvatske u to vrijeme bio je očuvati teritorijalni integritet. Kako bi u tomu uspjeli, predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada činili su sve što je potrebno da hrvatska osnuje, naoruža i opremi vojsku koja će se moći suprotstaviti srpskim teroristima i JNA. Predsjednik Tuđman tada je imao vojsku s ograničenim mogućnostima, stoga je napravio strategiju za tu vojsku koja se može podijeliti u dvije faze.
U prvoj fazi koju je vodio od rujna do listopada, postavio je stratešku obranu na bojnome polju i time zaustavio daljnju okupaciju hrvatskoga teritorija, istodobno pokrećući ofenzivu protiv vojarni JNA u kojima se nalazilo oružje, prijeko potrebno Hrvatskoj, ujedno tako smanjujući mobilnost JNA.
U drugoj fazi tijekom studenoga i prosinca, nakon što je zarobljeno oružje iz vojarni JNA došlo u ruke Hrvatske vojske, strateški je rađena obrana, pogotovo Vukovara, a napadima hrvatske vojske na drugim dijelovima bojišta, nastojalo se rasteretiti bojište u istočnoj Slavoniji. Takvo održavanje strateške obrane i pokretanja manjih napadnih operacija omogućili su Hrvatskoj da ostvari svoj glavni cilj u prvoj fazi rata, a to je teritorijalni integritet.
Bitka za vojarne
Amerikanci smatraju da je jedan od ključnih poteza predsjednika Tuđmana bio 14. rujna, kada su hrvatske snage sastavljene od Zbora narodne garde i MUP-a okružile i blokirale sve vojarne i instalacije JNA na hrvatskome teritoriju. Brzim osvajanjem vojarni hrvatski su vojnici došli do ozbiljnijih količina naoružanja uključujući i naoružanje cijeloga 32. korpusa JNA u Varaždinu.
Tijekom bitki za vojarne, JNA je nastojala uništiti što veću količinu naoružanja korištenjem Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva ili sabotažama JNA časnika, no bez obzira na sve pokušaje, hrvatske su snage uspjele zarobiti dovoljno naoružanja i opreme kojima je naoružana vojska koja je sada mogla barem zaustaviti daljnju okupaciju Hrvatske. (nastavak u sljedećem broju).
Joško Buljan
Hrvatski tjednik
