Uđe li Bajić u Ustavni sud, udbaški kartel ostaje gospodar pravosuđa

OTUŽNA HRVATSKA ZBILJA – Uloga Mladena Bajića u Državnom odvjetništvu vrlo je slična ulozi Josipa Perkovića u obavještajnom sustavu. Kao što je Perković sa svojom mrežom obavještajno odradio pripremu i provedbu politike „regiona“, tako ju je Bajić odradio kroz svoju tužilačku mrežu.

Obojica su pakirali simbole hrvatske samostalnosti u zločinačke projekte.
Carla del Ponte ga je obožavala. U svijetu muško-ženskih odnosa to baš i nije osobita statusna potvrda. Ali u svijetu političke moći bila je to iznimno jaka potpora Mladenu Bajiću, najdugovječnijem hrvatskom glavnom državnom odvjetniku. „Nakon što je Bajić postao ključni hrvatski čovjek za suradnju s Haaškim sudom, dogodila se prekretnica, jer se tužitelj s tužiteljem najbolje razumije”, hvalila ga je ujesen 2005., u završnici lova na Antu Gotovinu, bivša glavna haaška tužiteljica. Zahvaljujući moći koju je crpio iz povlaštenog odnosa s Carlom del Ponte i britanskom politikom, u Bajića tih godina nitko nije smio javno niti posumnjati ne želi li odmah biti označen kao nasilnik nad pravosuđem, a kamoli smijeniti ga. Ponajmanje je to smio naoko svemoćni Ivo Sanader. A on je mogao kontrolirati svakoga, uključujući i Sanadera. On je, kao klasični tužitelj u totalitarnim ili politički ovisnim sustavima, bio taj mastermind koji je iz pozadine mogao vući konce događaja na političkoj sceni, izvlačeći prema potrebi optužnice iz ladice ili zatvarajući istrage u ladicu. Uz gromoglasnu potporu medija, koju je sam dozirao. Nikad to, dakako, nije činio bez sigurnog političkog zaleđa.

Treba mu dvotrećinska potpora u Saboru

Zato je pozicija u koju ga je ovih dana stavio Zoran Milanović za Bajića potpuno nova, neuobičajena, gotovo protuprirodna. Nakon što mu je proljetos odbio produljiti mandat na mjestu glavnoga državnog odvjetnika, sada ga je iznenada stavio na „aukciju” za davno slobodno mjesto simboličnog 13. suca Ustavnog suda. Nije to učinio onako kako se to obično radi, onako kako je Bajić navikao u svojoj dugoj politički podobnoj i ujednačenoj karijeri: da se sve unaprijed dogovori u „strukturama”, a onda on samo pobjednički prođe izbornu proceduru, od prvog pripravničkog staža u Okružnom javnom tužilaštvu Dubrovnika 1975. godine do izbora za hrvatskog glavnog državnog odvjetnika. Milanović ga je gotovo u prolazu izbacio kao mogućeg kandidata za ustavnog suca, izložio ga pogledima potencijalnih kupaca kao tunju na tokijskoj tržnici, pa da vidimo tko ga hoće, tko je spreman dati glas „za” Mladena. Da bi bio izabran treba dobiti dvotrećinsku podršku u Saboru.

Milanović je u ovoj igri taj koji vuče konce i izvjesno ima u tome i dosta osvete. Izazov zvan Bajić namijenjen je prvenstveno HDZ-u, odnosno Tomislavu Karamarku, bez čijih glasova Bajić ne može postati sucem Ustavnog suda. Pristane li – pod ucjenom kaznenih progona – dati HDZ-ove glasove Bajiću, za Karamarka bi to bilo političko samoubojstvo i kraj svih njegovih priča o lustraciji, uz nastavak nagađanja o tome tko je zapravo Milanovićev King-Kong. Izabrati za suca Ustavnog suda državnog odvjetnika koji nije uspio pokrenuti niti jedan vjerodostojni kazneni progon (cirkus-postupak Josipu Boljkovcu tu ne računamo) zločina komunističkih vlasti, koji nije uspio pokrenuti čak niti nekakav cirkus-postupak protiv Josipa Perkovićeva za Đurekovićevo ubojstvo i štošta drugo, koji je u posljednjem trenutku odbio po službenoj dužnosti zastupati njemačku državu kako bi zaštitio Zdravka Mustača od izručenja Njemačkoj, značilo bi poručiti i Berlinu i Bruxellesu – svi smo mi Perković i Bajić. Karamarko si to ne smije dopustiti, sve kada bi to i htio. U ovom trenutku, kada se na suđenju u Münchenu hrvatsko pravosuđe i mediji razotkrivaju u svome grotesknom totalitarnom obličju, i kada se pažljivo važe vjerodostojnost HDZ-a kao najveće oporbene stranke, takva bi odluka značila njegov politički kraj. S druge strane, Bajić je još uvijek u Državnom odvjetništvu, a i Zoran Milanović ga očito potiče – i još će ga poticati i ohrabrivati – da svoje tužiteljske vještine usmjeri prema HDZ-u, Karamarku i njegovim suradnicima. To se, uostalom, već vidi kroz pokretanje i najave novih kaznenih postupaka.

Ako “sredi” Karamarka, može u Ustavni sud

Pojednostavljeno: Milanović je pustio Bajića na Karamarka da si sam pokuša izboriti mjesto u Ustavnom sudu. Bajić je izuzetno motiviran jer se ne bori samo za vlastitu sinekuru i pobjedu, već i za pobjedu posljednjeg naraštaja komunističke pravosudne oligarhije. Milanović se osvećuje i jednom i drugom za svu onu blamažu koju je primio na sebe u političko-pravosudnoj groteski zvanoj lex Perković, koju mu je predsjednik Ivo Josipović servirao, iz koje se Karamarko kao šef oporbe ležerno izmaknuo, a Bajić mu ju je svojim prethodnim nečinjenjima pripremio. Zoki je pak stjecajem okolnosti i vlastitih ucjenjenosti odradio blamažu do kraja, pokazujući se kao najveći zaštitinik Udbe u Hrvatskoj, što je ipak iznad njegovog kapaciteta i ne odgovara stvarnom stanju. Karamarko trenutačno nije u poziciji da se bilo kome od njih može osvetiti, ali zato sniva kako da im sve to vrati kada opet bude u poziciji vlasti.
No, pitanje Bajićeva izbora za suca Ustavnog suda uvelike nadilazi međusobne igre i nadigravanja (trenutačno) moćnih momaka hrvatske politike. Nije pretjerano reći da je Bajićev izbor u Ustavni sud test slučaj za budućnost hrvatskog pravosuđa. Nisu u pitanju neki novi odnosi moći, nije u pitanju kompetencija, ne zaostaje Bajić u kompetenciji za mnogima koji i danas sjede u Ustavnom sudu. Značaj ovog slučaja je u simbolici, u poruci koja se njime šalje. Ako Bajić uđe u Ustavni sud, otvaraju se vrata posljednjem valu komunističke političke oligarhije da i u sljedećih petnaestak godina zadrže zabetonirani monopol u pravosuđu. A zatvaraju se vrata i najminimalnijoj lustraciji u pravosuđu i izgradnji neovisnog pravosudnog sustava. Ako prođe Bajić, tko može sutra zaustaviti izbor Vladimira Šeksa, Čede Prodanovića, Ante Nobila….

Odradio posao po mjeri Del Ponte, Moskve i Londona

Uloga Mladena Bajića u Državnom odvjetništvu RH od devedesetih do današnjih dana vrlo je usporediva s ulogom Josipa Perkovića u hrvatskom obavještajnom sustavu. I jako je podcijenjena. Kao što je Perković sa svojom mrežom obavještajno odradio pripremu i provedbu politike „regiona”, tako ju je Bajić sa svojom tužilačkom mrežom odradio kroz pravosuđe, odnosno kroz njegov najmoćniji dio – Državno odvjetništvo.
Otkako je 2002., nakon kratkotrajne epizode s Radovanom Ortinskym, preuzeo politički devastirano hrvatsko Državno odvjetništvo Mladen Bajić ga je postupno kadrovski i sadržajno vraćao uzoru u kojem je poniknuo – modelu jugoslavenskog komunističkog javnog tužilaštva. Zaštitnik te pretvorbe bila je njegova suradnja i povlašteni odnos s haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte. No, tko je bila Carla del Ponte? Glavna tužiteljica Haaškog suda koja je to postala jer niti jedan drugi kandidat te 1999. godine nije mogao dobiti rusku suglasnost u Vijeću sigurnosti. Ta je suglasnost obvezivala. Tužiteljica koja je voljela show i odlučno lupanje vratima zapravo je bila politički potpuno ovisna i obavještajno navođena u svome radu. Odrađujući ruski dug i obavještajno se oslanjajući na svoje britanske savjetnike, Del Ponte je kroz optužnice Haaškog suda vrlo dosljedno provela politiku podijeljene srpsko-hrvatske krivnje za rat u BiH, uklonila je srpsku krivnju iz rata u Hrvatskoj i prebacila je na Kosovo. Operativno su je dokazima servisirale bivše strukture Uprave bezbednosti JNA, kolokvijalno KOS-a, primarno iz Beograda, ali iz iz Zagreba, Sarajeva, Mostara… Oni su zapravo upravljali postupcima, a Del Ponte je lupala vratima. Sukladno tome, agresija JNA i Srbije na Hrvatsku je postala unutarnji sukob i primarno pobuna lokalnih Srba i paravojski, navezanih uz Miloševića kao simbol zla. JNA je potpuno izvučen iz odgovornosti za zločine u Hrvatskoj, osobito KOS koji je bio glavni planer i organizator zločinačkih postupaka. Hrvatsko vojno i političko vodstvo optuženo je kroz dva ratna zločinačka pothvata: Oluju u Hrvatskoj i rat protiv Muslimana u BiH. Takva je raspodjela odgovornosti i krivice temelj politike „regiona”. I gdje je tu sad Bajićeva uloga?

KOS može biti zadovoljan onim što je Bajić proveo

Mladen Bajić je kao hrvatski državni odvjetnik činjenjem i nečinjenjem potpuno podupirao takvu politiku, koju su tajno dizajnirale stare kosovske strukture, a javno su je provodili Del Ponte i KOS-ove suradničke mreže preobučene u civilno društvo ili infiltrirane u državne ustanove. Nakon što je Del Ponte podigla optužnicu za Oluju najprije protiv generala Gotovine, a koja se razvijala prema udruženom zločinačkom pothvatu, Bajić nije pokrenuo kaznene postupke protiv počinitelja zločina navedenih u optužnici, što mu je bila službena dužnost, a čime bi otklonio konstruiranje zapovjedne odgovornosti. Nije to učinio niti ranije, u devedesetima, kao vojni tužitelj u Splitu. A morao je, po službenoj dužnosti. Jednako je postupio i u slučaju Medačkog džepa, Siska, Osijeka, optužujući zapovjednike, štedeći počinitelje. Upravo suprotno onome što su činili njegovi kolege u Srbiji, koji su štedjeli zapovjednike, a teret odgovornosti svaljivali na teritorijalce, paravojske i lokalne srpske vlasti. Čak štoviše, Bajić je koristio počinitelje kao svjedoke protiv zapovjednika. Optužnice pripadnika Hrvatske vojske i policije podizao je po zapovjednoj odgovornosti (Mirko Norac, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Đuro Brodarac…), pripadnike srpskih snaga tužio je na razini počinitelja. Nije pokrenuo niti jedan postupak protiv oficira JNA, a osobito ne protiv oficira i iz KOS-ove mreže, koja je bila jedina prava zločinačka organizacija, sve do 2011. godine, kada je to postalo tek pitanje simbolike. Tada je pritisnut dokazima koje je prikupio civilni sektor ipak podigao optužnicu za logore protiv šefa KOS-a, generala Aleksandra Vasiljevića. I odmah ju je proslijedio svome kolegi beogradskom tužitelju za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću, da je ubije bez pokretanja postupka. Potpisao je sporazum sa Vukčevićem u kojem se odrekao nadležnosti za istrage zločina počinjenih u zatočeničkim logorima u Srbiji, prepustivši to Srbiji. Ukratko, u kaznenom progonu ratnih zločina postupao je upravo onako kako bi postupio vojni tužitelj bivše JNA, a ne hrvatski državni odvjetnik.

Vješto odradio i civilne temelje politike „regiona”

Mladen Bajić je vrlo vješto odradio i civilne temelje politike „regiona” – naprije mnogostrukim kaznenim progonom Ive Sanadera, kao simbola korupcije. U Sanaderu je uspio razotkriti čak i dosad jedinog ratnog profitera u Hrvata. Drugi značajni korak bilo je optuživanje političke stranke HDZ kao zločinačke organizacije – i to baš uoči prošlih parlamentarnih izbora. Očekivala se još samo potvrda prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču. No plan velikog pakiranja uspostave višestranačja i hrvatske državne samostalnosti u nekoliko zločinačkih pothvata – što ratnih što mirnodopskih – kojeg je provodio i Mladen Bajić, poremetio je sudac Theodor Meron oslobađajućom presudom za Oluju. Ovim ne ulazimo u pitanje krivice ili nedužnosti Ive Ive Sanadera za pojedina kaznena djela, niti u obranu kriminala u HDZ-u, već samo primjećujemo Bajićevu konzistentnost u provedbi kriminalizacije temelja hrvatske države, sukladno britanskoj politici i KOS-ovim konstrukcijama. Primjećujemo selektivnost u izboru optuženika, optužni oblik zločinačke organizacije i nepogrešivi tajming pokretanja postupaka. Nije mu se, primjerice, nikad moglo dogoditi da otkrije kriminal, ratno profiterstvo i pripadnost zločinačkoj organizaciji Slavka Linića.

Bajić i mračna tajna Kočevskog roga!

S druge strane, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić nije našao baš nikakvih elemenata za kazneni progon bilo kojeg zločina kojeg je počinio komunistički sustav, osim upriličenog cirkusa Boljkovac, koji je bio u funkciji pokušaja spašavanja Josipa Perkovića od izručenja. Osobito je bio oprezan prema osumnjičenicima za poslijeratni pokolj zarobljenika hrvatskih oružanih snaga na Kočevskom rogu i najpoznatijoj osumnjičenici, danas pokojnoj Milki Planinc, rođ. Malada.
Jer upravo Kočevski rog je najmračnija tajna koju čuvaju oznaši/udbaši i knojevci ponikli iz 11. Dalmatinske brigade i njezinih organizacijskih izvedenica. Tamo su streljački odredi dalmatinskih partizanskih jedinica na najokrutnije načine masovno likvidirali zarobljene hrvatske vojnike NDH, što su prethodno uvježbali u Hercegovini, Lici, Dalmaciji, Primorju. Na Kočevskom rogu padaju oni klasični pokušaji prilagođene povijesti po kojoj su za sve krivi Srbi, Tito, Kosta Nađ i Koča Popović. I zato je taj slučaj čvrsto zatvoren. Jer iz tog dalmatinskog oznaško-knojevskog kruga potječu danas utjecajni sinovi koji dosljedno čuvaju tekovine revolucije i totalitarno nasljeđe. Ivo Josipović, Anto Nobilo i Mladen Bajić su samo najistaknutiji sinovi.
Ta obiteljska pripadnost dalmatinskoj oznaško-udbaškoj kasti dosad je činila Bajića nedodirljivim i neranjivim – kao svojevrsnog crvenog Samsona. Uz sve ranije navedeno, sve što je činio ili propustio učiniti, on je uvijek ostao profesionalac. Lukavi i moćni profesionalac koji izvrsno pliva u svim političkim vodama, svakoga drži u šaci, ukratko vrijedan divljenja. Zamislite kako bi zagrebačka pravnička krema dočekala glavnog državnog odvjetnika koji je 1975. završio pravo u Splitu, da nema Bajićev obiteljski background? Bio bi pravni diletant i provincijalac. Bajić je stigao kao neupitni i nepristrani profesionalac. Zamislite da je netko drugi, a ne Bajić, u optužnici za zločine u Lori u civile prekvalificirao iste one ljude za koje je kao vojni tužitelj nekoliko godina ranije sam tražio produljenje pritvora jer su vojni obavještajci i teroristi? Bio bi politikant i diletant. Ali Bajić je “rođen kao profesionalac”, u međuvremenu je u to uvjerio sebe, a ostalima nije bilo pragmatično sumnjati.
„Ovaj posao i zanat radim od 1975., a ne od 2002., i radit ću ga po mojoj procjeni do 2020., kad navršavam 70 godina, bez obzira u kojem svojstvu, ali jedino i uvijek u državnom odvjetništvu”, poručio je ne tako davno Mladen Bajić. I mi mu to želimo. Makar mu u DORH-u ostalo i više moći nego što bi je realno imao u Ustavnom sudu. Jer, obući danas Mladena Bajića u togu Ustavnog suca značilo bi poslati simboličnu poruku – sve prolazi, svi prolaze, Udba ostaje.
Autor: 7Dnevno

 

Odgovori

Skip to content