Naravno i nenaravno
Naravno i nenaravno: crkveni dokumenti o ljudskoj spolnosti, braku i obitelji – U listopadu prošle godine u Rimu je održana izvanredna biskupska sinoda o obitelji, a nedavno je na Trsatu završio Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji. Na jesen ove godine očekuju nas još VIII. svjetski susret obitelji u Philadelphiji, te XIV. redovita opća biskupska sinoda na temu Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu u Vatikanu.
Vidimo da je zadnjih godina dobar dio crkvenog angažmana posvećen obitelji. Naravno da to nije bez razloga, a razlozi su, kako to najčešće biva, višestruki. No, temeljni razlog posebnog angažmana oko ovog, za ljudsku vrstu i njezinu opstojnost iznimno važnog pitanja, jest pokušaj redefiniranja i relativiziranja braka i obitelji, što za konačan cilj ima njihovo dokidanje. Ipak, odmah kažimo da smo po tom pitanju optimisti, jer brak je ustanovio sam Bog stvarajući čovjeka i ženu sa svim onim što im kao takvima pripada.
Brak muškarca i žene, dakle, božanska je ustanova, ili drugačijim rječnikom kazano, takav brak je naravan. Stoga bilo kakav pokušaj alternative bračnoj zajednici muškarca i žene, zasigurno neće biti duga vijeka. No, mi u ovom našem nesretnom vremenu prolazimo kroz teške ispite i još teža iskušenja. Svjedoci smo da moćni svjetski lobisti preko mizernih domaćih poslušnika, pod krinkom kojekakvih prava, i nama nastoje podmetnuti svoju perverznu ideologiju. Nadajmo se da u tome neće uspjeti, a ako i uspiju, vjerujem da njihova perverzija neće biti duga vijeka jer je, naprosto, neprirodna.
U svjetlu gornjih uvodnih misli pokušat ćemo iznijeti kratak prikaz dva iznimno važna crkvena dokumenta koji obrađuju područje ljudske spolnosti te braka i obitelji. To su enciklika Humanae vitae pape Pavla VI. i apostolska pobudnica Familiaris consortio Ivana Pavla II. Ova dva dokumenta, uz pastoralnu konstituciju Drugog vatikanskog sabora Gaudim et spes te dogmatsku konstituciju Lumen gentium istog sabora, predstavljaju temeljne crkvene dokumente s ovog iznimno važnog područja.
Humanae vitae
U prvom ćemo dijelu govoriti o enciklici Humanae vitae, koja kroz svoje 31 poglavlje prvenstveno obrađuje područje ljudske spolnosti, no uključno govori i o braku i obitelji.
Malo je koji crkveni dokument izazvao toliko pozornosti, prije svega medijske, kao ova enciklika. Papa Pavao VI. proglasio ju je 25. srpnja 1968. godine, i to na veliko razočaranje dobrog dijela ondašnje „mainstream“ javnosti koja je očekivala, ni manje ni više, nego da će Crkva promijeniti svoj dotadašnji stav o kontracepciji. Naravno da se to nije dogodilo i da je Crkva potvrdila svoje dotadašnje učenje koje se temelji na evanđeoskom nasljeđu te na naravnom zakonu.
Papa je, usprkos velikim pritiscima i suprotnim strujanjima u ondašnjem društvu, mogli bismo to slobodno kazati, donio pravi proročki dokument. U njemu tumači osjetljivo područje ljudske spolnosti, držeći se hrabro i dosljedno dotadašnjeg crkvenog učenja utemeljenog na Svetom pismu.
Govoreći o metodama kontrole rađanja Pavao VI. je moralno nedopustivim označio sve oblike kontracepcije. Pogotovo je kao veliko zlo osudio abortivne metode. To je samo po sebi razumljivo, ali važno je spomenuti zbog nedavnog odobrenja korištenja tablete ellaOne (tzv. tableta za dan poslije) i u našoj domovini. Znamo, a to je istaknulo i Hrvatsko katoličko liječničko društvo, da ta tableta ima abortivan učinak. Drugim riječima, ona nasilno prekida začeti ljudski život (medicinska znanost danas je posve jasna: novi ljudski život započinje u trenutku začeća).
Enciklika je kao moralno dopustive metode kontrole rađanja označila one kojima se ne narušava neraskidiva veza između dva smisla ljudske spolnosti. To su smisao sjedinjenja osoba i smisao rađanja. Ljudska spolnost je po naravi usmjerena i jednom i drugom, pa svaka nasilna intervencija koja dokida jedan ili drugi, jest moralno nedopustiva. Kršćanskim rječnikom kazali bi da je Bog ustanovio neraskidivu povezanost dva smisla ljudske spolnosti i da to čovjek ne smije samovoljno raskidati.
Ako postoje opravdani razlozi enciklika prihvaća korištenje neplodnih dana radi ograničavanja poroda: „Ako dakle postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, zbog razloga koji potječu bilo iz tjelesnog ili duševnog stanja bračnih drugova, ili iz vanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi brigu o prirodnim mijenama, koje su imanentne moćima rađanja, te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima, i na taj način tako regulirati broj porođaja, da se ne povrijede moralna načela“ (HV, br.16).
Srž učenja enciklika donosi u dijelu od 7. do 18. poglavlja. Tu se, između ostaloga, govori o bračnoj ljubavi koja je prije svega potpuno ljudska ljubav. To joj daje dvostruku dimenziju: sjetilnu i duhovnu. Ako čovjek prenaglasi jednu dimenziju čini to na štetu druge, i, na koncu, na svoju osobnu štetu. Ljudska ljubav nije tek puki nagon nego je istovremeno i čin volje. Ona teži rastu kroz koji će bračni drugovi postati jedno srce i jedna duša. Dokument poziva na poštivanje normi prirodnog moralnog zakona po kojem svaki bračni čin po sebi treba biti usmjeren prenošenju života.
U završnom dijelu dokumenta Pavao VI. donosi pastoralne smjernice. Poziva supružnike da nauče vladati sobom, a potom vlast i znanstvenike, medicinsko osoblje i svećenike da svatko koliko može i na sebi svojstven način doprinese ovom pitanju. Enciklika završava papinim apelom svima da se zauzmu na ovom tako važnom ljudskom području, jer čovjek ne može pronaći toliko žuđenu sreću ako odbacuje zakone koje mu je Stvoritelj upisao u narav.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
