Konačno osuđen govor mržnje

Slobodna Dalmacija treba platiti više od 150.000 kuna desetorici hrvatskih državljana iz Splita, među njima i piscu ovoga teksta, zbog povrjede časti, ugleda i društvenog položaja. Uradio je to Dežulović svojim napisom pod naslovom “Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji”, kojeg je u Slobodnoj objavio 28. svibnja 2012.

Hrvatska izvještajna novinska agencija (HINA) donijela je 9. lipnja, u 13,08 sati, ovu vijest: „Slobodna Dalmacija treba platiti 150.000 kuna odštete zbog Dežulovićeva teksta“. Riječ o napisu „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“, koji je spomenuti novinar objavio u ovom splitskom dnevniku od 28. svibnja 2012., a kojim su povrijeđeni, kako stoji u ovoj drugostupanjskoj i konačnoj presudi, „čast, ugled i društveni položaj“ deset hrvatskih državljana iz Splita: Stjepana Loze, Guida Piasevolija, Tatjane Alajbeg, Miroslava Klarića, Gordana Sladoljeva, Barbare Kovačić-Domančić, Željka Ostoje, Miroslava Lozine i Marka Džaje, koje je pred sudom zastupao poznati splitski odvjetnik Vinko Samardžić.

Povod pak Dežulovićevu tekstu bila je konferencija za tisak ove skupine od prethodnog dana, 27. svibnja 2012., u splitskom kafiću „Bubamara“ na Žnjanu, na kojoj su oni obrazlagali svoje neslaganje s predstojećim homoseksualnim mimohodom (zanimljiva je i vremenska podudarnost sudske presude s ovogodišnjim izdanjem parade). Stajališta koja je skupina iznijela, među njima i ono kako je ubijena djevojka Antonija Bilić „neizravna žrtva lanjskog Gay pridea u Splitu jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguranja parade na Rivi“, toliko su razbjesnila Dežulovića da je pao u svojevrsnu novinarsku vrućicu. Kao njen ishod sve je u njegovu tekstu vrvjelo od izraza „katolički talibani“, „ulični šovinisti“, „desničarska stoka“ i slični.

Nije nevažno, posebno za ovaj tekst, da je deseti Splićanin, kome Slobodna Dalmacija treba nadoknaditi 15.000 kuna (plus zatezne kamate) kao „naknadu neimovinske štete“, pisac ovih redaka – dakle, Joško Čelan. Usput, novinar koji je u tome listu radio od 1972. do 2012. – dakle, puna četiri desetljeća – i u njemu proživio rijetko viđenu i burnu „karijeru“, u najširim nacionalnim razmjerima. Među ostalim i to da ga je u veljači 1991. (pred)ratne godine tadašnja vladajuća miloševićevsko-kadijevićevska garnitura Slobodne Joška Kulušića i Miljenka Smoje oružjem izbacivala s posla, odnosno iz ove kuće. I današnja ekipa na vlasti u tom listu u svom pretežitom dijelu baštinica je tih istih revolucionarnih tradicija, a dijelom je, baš kao u Dežulovićevu slučaju, i kadrovski ista.

Predsjednica Sudskog vijeća drugostupanjskog Županijskog suda u Splitu Dragica Samardžić ispisala je presudu i obrazloženje na sedam i pol novinskih „kartica“ ili oko 220 redaka. Zapravo, prihvatila je presudu prvostupanjskog suda, ali je smanjila odštetu s 25.000 na 15.000 po tužitelju. Dežulovićev tekst bio je takve psovačke naravi da su oba sudska vijeća morala prepisivati njegov veći dio, da bi na kraju, gotovo s finim osjećajem rezignacije, neuobičajenim za strogo formalni pravni spis, ustvrdili kako su „u tekstu koji ima trideset četiri rečenice iznijete izravne i grube uvrede prema tužiteljima u čak petnaest rečenica“.

U prvostupanjskoj presudi, koja je gotovo dvostruko duža, sutkinja Eneja Stjeskal Kanazir na trećoj je stranici ustvrdila da je EPH-ov novinar u spomenutom tekstu „upotrebljavao govor mržnje“. Tako je, evo, i sudski utvrđeno ono što je, rekao bih, temeljna značajka novinarsko-spisateljskog stila Borisa Dežulovića, ali i cijelog njegovo smojinsko-feralovskog kruga: mržnja. Ali, nekomu tko je svoju komentatorsku rubriku nazvao „Ugovor s đavlom“, a na rečenog (Sotonu) se i izravno pozivao češće nego svi njegovi pobratimi zajedno, ta sudska zabilježba jamačno nije predstavljala ljudski i novinarski poraz, već obratno: prvorazredno priznanje, svojevrsnu diplomu za cjeloživotni rad i pregalaštvo.

Baš kao i sutkinja Samardžić, i sutkinja Stejskal Kanazir dobila je možda i zadatak bez presedana: bila je u prilici izbrojiti čak dvanaest puta ponovljeni izraz „gnjide“, koji je u „demokratskom dijalogu“ Dežulović udijelio svojim neistomišljenicima. „Čitav članak je objavljen s osnovnom namjerom najgrubljeg javnog vrijeđanja i protuzakonitog diskvalificiranja tužitelja“, napisala je, uz ostalo, u presudi, a dvanaest puta ponovljeno „izravne i osobne uvrede ‘gnjide’“ opisala je kao „gotovo nekontrolirano“.

Dežulović – slavan od Beograda do Londona

U čemu je tajna ove Dežulovićeve sada evo – osim spomenutog „govora mržnje“ – i „nekontroliranosti“? Ja mislim, pače i uvjeren sam u to, da je tajna, ne samo ovoga teksta, već i cijelog njegova „opusa“, njega i njegova kružoka „Viva Ludež“, i ne samo danas, već evo više od debelih četvrt stoljeća unatrag – u Londonu!

Kako u Londonu? Lijepo: samo mjesec dana prije nego što je splitski prvostupanjski sud lani 18. travnja ispisao onu dijagnozu o njegovu „nekontroliranom govoru mržnje“ prema nama smjernim Splićanima i Hrvatima Dežulović je 17. ožujka te godine – dakle, samo mjesec dana prije – u Londonu dobio Europsku novinsku nagradu za tekst „Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini“. Tom prilikom pjesmu u prozi ispjevao mu je 84-ogodišnji britanski novinar BBC-ja i londonskog Timesa Harold Evans, koji je za njeno Kraljevsko Visočanstvo raskrinkao i jednog Kima Philbyja kao sovjetskog špijuna, za što je od te kraljevske ruke, a i zbog brojnih drugih zasluga za Britanski imperij, nagrađen naslovom „Sira“.

S obzirom na sve Dežulovićeve zasluge u borbi protiv na tim stranama iznimno neželjene hrvatske države i njenog državotvorca, čije je, kako je svojedobno izletjelo jednom visokom britanskom dužnosniku, „prerano priznanje promijenilo ishod 1. svjetskog rata“, možda i on jednog lijepog dana dočeka neku sličnu „sirovsku“ titulicu. Uostalom, tijekom devedesetih feralovcima je s tih strana ionako stizalo nekoliko „međunarodnih“ i „svjetskih“ nagrada svakih nekoliko godina! Sve s potpisima raznih angloameričkih agentura za brzo rušenje nepodobnih vladara a la Franjo Tuđman, tipa WAN, CPJ i sličnih.

I sad zamislite smiješne ambicije da nekakva beznačajna institucija kao što je, recimo, Sud takve, što bi rekao Dalibor Matanić, „jebene pripizdine“ Hrvatske, pretpostavi da bi takva jedna „veličina“, kuhana i pečena od Beograda do Londona i natrag, kao što je Dežulović, još birao riječi kad komunicira s kolonijalnim ništicama tipa nas desetero. Ili, recimo, ja koji sam od svih mogućih priznanja za četrdeset godina novinarstva dobio samo jednu diplomu fra Andrije Nikića i HKD-a „Napredak“ iz Mostara i još jednu Matice hrvatske iz Podstrane i – nema više! – ja da očekujem da bih za jednog Dežulovića bio bilo što drugo nego „gnjida“. On koji je na ti s cijelom „zapadnobalkanskom“ vrhuškom, britanskim “sirevima” i sličnom bjelosvjetskom paštom!

Tako kad su ga splitske sutkinje pitale, nije pretjerano reći, s nevjericom o navedenim obilježjima njegova „stila“, on im je drsko i bez imalo brige za trošak – njega ionako u krajnjoj crti kao i novog gazdu Hanžekovića, daljinski također po masonskoj liniji upravljanog iz Londona, plaća hrvatski narod u predstečajnim nagodbama i na druge načine – rekao da su njegove psovke ustvari samo njegovo „bogatstvo književnog izraza“. On tako desetljećima i sve do prigoda kao što je ova presuda nekažnjeno psuje svakoga tko mu stane na put i tko se, ne daj Bože, usudi posumnjati u njegovu inačicu „političke ispravnosti“, kakvu je njemu i njegovim feralovcima tijekom devedesetih milijunima dolara ovjerio i cementirao planetarni muljator George Soros – prema Williamu Engdahlu, prije svega operativac i upravljač novca britanske oligarhije – jer jednostavno on to može i smije i jer je oličenje i mezimac vladajućeg udbomasonskog sustava kod kuće i njegovog ekvivalenta u Europi i svijetu.

I taj sustav ga bezuvjetno štiti – od donedavnog glavnog urednika Slobodne Krunoslava Kljakovića na najnižoj lokalno-kruhoboračkoj razini, preko također donedavne ministrice Andreje Zlatar Violić na nacionalnoj pa sve do moćnog Sorosa koji je pri samom vrhu svjetske piramide.

Tako je, recimo, Kljaković na sudu posvjedočio, a sutkinja Stejskal Kanazir zabilježila na sedmoj stranici prvostupanjske presude, kako „on ima povjerenje u novinare koji s njim rade pa da, u tom smislu, nije potrebno da on vidi sporni članak“. Predsjednik Uprave Slobodne Dalmacije Miroslav Ivić i njen član Zoran Krželj u odgovoru na tužbu 18. listopada 2012. napisali su da smo „zaslužili upravo takvu žestoku kritiku“, jer da smo svojim odnosom prema spomenutom homo-mimohodu, odnosno peder-paradi, dirnuli u „društvene vrijednosti većeg značaja od ugleda pojedinaca odnosno tužitelja“.

Jer, što je ugled dvojice istaknutih branitelja (Džaje i Lozine, suosnivača Hrvatske ratne mornarice), vodećeg novinara u toj istoj Slobodnoj tijekom četrdesetak godina (Čelana), profesora glazbe, ravnatelja glazbene škole i dugogodišnjih glazbenih suradnika i kritičara tog istog lista (gospođe Alajbeg i Sladoljeva) i svih drugih prema jednom jedinom nesmetanom novinarskom „rasterećenju“ čovjeka i druga, dodirnutog blagotvornim dahom dviju mitskih prijestolnica, jedne istočne, a druge zapadne! Nevjerojatno mi je bilo gledati – sada kao poslovni partner koji koristi njihove tiskarske usluge – s kojom lakoćom svi spomenuti bacaju u vatru radi jednog novinarskog besprizornika više od 150.000 kuna, dok istodobno tiskari s kojima radim najprije strahuju za svoja radna mjesta, potom ih i gube, a onima koji preostanu plaće kasne mjesecima. Ali, za ovakve kao što je Dežulović ne može se ne imati love – oni su izvan sustava, jer oni su zapravo sustav!

Koliko su Dežulović i dežulovići važni cijeloj toj kasti svjedoče najprije njihova primanja, dvostruko ili višestruko veća i od predsjedničkih, a potom i slava kojom ih se obasipa, u zemlji i u svijetu. Nekadašnja ministrica kulture Andreja Zlatar Violić (HNS), također osoba s ovakvim lagodnim odnosom prema (tuđem) novcu, čak je iskoristila otvaranje 58. splitskog ljeta 14. lipnja 2012. i, onako pred kamerama HTV-a i cijelim nacionalnim auditorijem, od svih brojnih i većinom stvarnih umjetnika istaknula upravo duo Ludež (Lucić i Dežulović) kao izraz „oporbenog“ duha nepokorenog Splita. Može se zamisliti o kakvoj je „oporbi“ riječ, koju hvali jedna ministrica!

Nakaradnost jugomasonskog sustava

Kao i od svakog sudskog spora, i od ove priče mogao bi se napisati cijeli roman. Meni je tu posebno bila zanimljiva Dežulovićeva reakcija na prvostupanjsku presudu, koju je on objavio u tekstu pod naslovom „Nije lako danas u ovoj zemlji biti Hrvat“, u Slobodnoj od 10. lipnja 2014. godine. U njemu je lakonski obavijestio svoje vjerne čitatelje o „nedavnom slučaju grupe splitskih intelektualaca, velikih vjernika i Hrvata – moguće je da ste čuli za taj veseli domoljubno-katolički kružok – kojima je sud nedavno dodijelio četvrt milijuna kuna odštete“ (i to je, naravno, bila jedina vijest o ovoj stvari u cijelom moćnom sustavu Europa Press Holdinga). Bilo je to zapravo tipično neinteligentno slučajno priznanje izokrenutosti i nakaradnosti cijelog informacijskog sustava u ovoj koloniji Hrvatskoj, u kojoj protunarodna jugomasonska manjina željeznom rukom upravlja gotovo svim medijima, sveučilištima i kulturom, dok narodu preostaje samo vlast da tu i tamo i s vremena na vrijeme nekoga „naboketa“, kao u primjeru koji je Dežulović naveo, ili polije kiblom fekalija, čime je bio nagrađen njegov pobratim Tomić.

Naime, u tome tekstu Dežulović ismijava naše „duševne boli“, tvrdeći zapravo – na primjeru stanovitog Zorana Ivančića Scouta, Zagrepčanina iz Sarajeva, koji je sa svojom kolegicom Sabinom, kao neku vrstu sociološkog eksperimenta, u zagrebačkoj zračnoj luci dočekao Darija Kordića na povratku s robije, uzviknuo „ubojico!“ i popio batine – da su oni, makar i bili vlast, zapravo ugroženi, jer je („zločinačka“, „fašistička“ itd.) hrvatska većina uz nas, pa kako se možemo žaliti da nam je svojim pisanjem prouzročio nekakve „duševne boli“…

I tu je doista bio u pravu: ja doista slobodno hodam i Hrvatskom, i Herceg-Bosnom, a ponekad se zaletim i šire. A to što on i njegovi moraju paziti da ih iza kakvog ugla ne nađe kakva kanta s neugodnim sadržajem, to je „nadnica za strah“ (vidi film Henri-Georgesa Clouzota iz 1953.) – dio njegova „ugovora s đavlom“, koji je on davno potpisao. Zauzvrat đavao, osim što ga dobro plaća, svim ga silama i štiti: s izuzetkom Novog lista, ni jedne druge dnevne novine, ni lijeve niti „desne“, ni jedna vodeća tv-postaja nije objavila ni retka o njegovoj – ipak, ruku na srce – sramoti. Iako nisam siguran da takva kategorija u njegovu pojmovniku uopće postoji…

Autor: Joško Čelan / 7 Dnevno

Odgovori

Skip to content