Nakon raspada bivše države, SFRJ, Slovenija je Badinterovoj komisiji, što je bio uvjet njezinu priznanju, dala izjavu da nema teritorijalnih pretenzija prema susjedima
Slovenski komentatori od izbijanja arbitražnog skandala, koji je zakuhao slovenski arbitar Jernej Sekolec i slovenska agentica Simone Drenik, često su ponavljali kako je Hrvatska nevjerodostojan partner, jer nema uređena granična pitanja s većinom susjednih država, za razliku od Slovenije, koja ima sa svima osim s Hrvatskom.
Taj vrlo vješto skrojen promidžbeni stav namijenjen je nadasve slovenskoj javnosti, ali ima za svrhu, onako usput, u međunarodnoj javnosti prikazati Hrvatsku kao zemlju slučaj koja nije u stanju ili ne želi riješiti svoje granične probleme sa susjedima. Slovenija je od bivše države, SFRJ, naslijedila uređenu granicu prema Italiji, Austriji i Madžarskoj. Svojim smicalicama (makinacijama) tu nije mogla ništa promijeniti, jer bi to zatreslo Europu, narušilo međudržavne ugovore te odluke Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) iz 1973.
Ostalo joj je stoga raznim lukavštinama pomicati granicu prema jugu, na štetu Hrvatske, što je vrlo uspješno činila, nakon što je poslije Drugog svjetskog rata bila utvrđena međurepublička granica između Hrvatske i Slovenije. Ne treba podsjećati na koji je način, pedesetih godina prošlog stoljeća, u gornjem toku Dragonje priključeno 25 hrvatskih mjesta Sloveniji, na koji je način bez mjerodavnih odluka premještena međurepublička granica s toka rijeke Dragonje na kanal sv. Odorika, na koji je način za povlačenja JNA iz Slovenije okupiran hrvatski vrh sv. Ilije (sv. Gera) i da ne spominjemo slovenske granične igre u Međimurju.
Nakon raspada bivše države, SFRJ, Slovenija je Badinterovoj komisiji, što je bio uvjet njezinu priznanju, dala izjavu da nema teritorijalnih pretenzija prema susjedima. No, nije se tinta na tom dokumentu ni osušila, nakon što je Slovenija proglasila neovisnost i dobila međunarodno priznanje, počeli su incidenti na granici prema Hrvatskoj, na kopnu i moru.
Sve je okrunjeno nimalo diplomatskim aktom – Memorandumom o Piranskom zaljevu, 1993., u kojem je Slovenija zatražila svoj suverenitet nad čitavom Savudrijskom valom/Piranskim zaljevom i dodir s otvorenim morem, premda u tome nije imala nikakvoga međunarodno-pravnog uporišta. Prva hrvatska grješka je počinjena kad je priznat granični spor na moru, koji ratione teritorium nije postojao.
U situaciji obrane od srbijanske agresije, kada je bio znatan dio hrvatskog područja bio okupiran, Hrvatska nije mogla otvarati još jednu frontu zbog graničnih pitanja. Vrhovništvu su bile poznate slovenske agresivne pretenzije na kopno i more.
Tvrdnja slovenskih političara i medija kako njihova dežela ima sa svim susjedima uređenu granicu osim s Hrvatskom je najblaže rečeno licemjerna.
To je ustvari onaj poznati švindleraj na koji se nadovezao arbitražni švindleraj, koji iz hrvatske perspektive izgleda kao širenje dežele ili drugim riječima kao “civilizirana” okupacija, odnosno prisvajanje hrvatskog državnog područja. Slovenija mora shvatiti da je odlukom hrvatske Vlade 30. srpnja Arbitražni sporazum zauvijek prekinut.
Športskim rječnikom, na terenu ne može igrati samo jedna vrsta, jer bi to bila igra na jedan gol, u kojoj su možda mogući i arbitri, ali po nekim drugim pravilima, koji nisu svojstveni međunarodnom pravu i zaključenim konvencijama.
Slovenski komentatori dobro uočavaju da Slovenija nema riješenu granicu s Hrvatskom, ali odgovornost za to traže na krivoj strani. No, vratimo se odgovoru na pitanje iz naslova: Zašto Slovenija nema uređenu granicu s Hrvatskom? Samo iz jednog razloga: jer na sve načine hoće da se ta granica uredi na štetu Hrvatske.
