Voditeljica Dnevnika Nove TV Romina Knežić preko noći je postala zvijezda dana. Prozvali su je čak heroinom. I to samo zato što je naprasno završila razgovor s predsjednikom Srpskog narodnog vijeća Miloradom Pupovcem. Tema je razgovora bila uvođenje ćiriličnog pisma u javnu upotrebu u Vukovaru, odnosno donošenje Statuta Grada kojim je ta uporaba odgođena na određeno vrijeme. Već sam njegov dolazak govori o otvorenosti ovoga medija i urednika središnje, najgledanije informativne emisije uopće.
No Pupovac priliku da objasni stanje i svoje stavove nije iskoristio na najbolji način. Bježao je od teme i pobjegao ravno u 1945. Voditeljica ga je bezuspješno pokušavala svrnuti u brazdu, ali on se nije dao. Na kraju je plavooka voditeljica izgubila živce, a i petominutno vrijeme je iscurilo i ona je jednostavno odbrusila: Laku noć, gospodine Pupovac! A što je mogla drugo?
Javnost se u odnosu na ovaj nemili događaj odmah podijelila na očekivani način. Dok je, kako rekosmo, za jedne koji baš ne vole Milorada i ne cijene njegovu politiku, Romina, pružajući otpor manipulaciji, nastupila veličanstveno, profesionalno i dostojanstveno, oni drugi, skloni Pupovcu, gnjevno su ustvrdili kako je voditeljica zapravo nedorasla špikerica. Gotovo su sve srbijanske novine sa zgražanjem pisale o neviđenoj cenzuri i skandalu.
Pupovac je dobio priliku govoriti, pa prigovor o neprofesionalnosti samim tim otpada. Televizijski novinari su nas nekako navikli podilaziti ne samo Miloradu Pupovcu (njemu posebno) nego svim političkim sugovornicima, naročito onima na vlasti, koji obično drže monologe i ne dozvoljavaju potpitanja ni suprotna mišljenja. Sam je Pupovac u jednom trenutku pokušao zamijeniti uloge pa je on počeo postavljati pitanja voditeljici. Voditeljica je ovaj put tražila argumente, usprotivila se jednomjernom govoru, pokušala komunicirati, a to je tako neobično.
Legitimno je pravo Milorada Pupovca tražiti ćirilicu u Vukovaru, ali njegovi argumenti i usporedbe su lišeni svakog smisla. On će reći kako je zabrana ćirilice u ovom gradu isto kao da je, hipotetski, nakon Jasenovca zabranjena latinica!? Latinica se zaista ni na koji način ne može dovesti u vezu s ustaškim logorom i zločinima koji su tamo počinjeni. Za ćirilicu u odnosu na vukovarsku tragediju to se ne može reći. Ona je upotrijebljena baš kao simbol osvajanja, njome je pisano “ovo je Srbija” s četiri ćirilična slova C. I to pismo u ovom gradu svakako budi neugodne uspomene, a nismo sigurni kako i danas ono ne služi za dokazivanje kako je Vukovar srpski grad, što smo uostalom čuli i od srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića.
Patrijarh Irinej također je posegnuo za jednom nesuvislom paralelom. On, naime, kaže kako nikom ne smeta latinica u Beogradu. Ali latinica se tamo ne koristi zbog Hrvata. S ćirilicom se ne može komunicirati sa zapadnim svijetom. Turci su zbog toga napustili arapsko pismo. Hrvati već odavno glagoljicu.
Nekoliko dana prije Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Beogradu su se susreli Milorad Pupovac i srbijanski premijer Aleksandar Vučić, predlažući zajednički “dan sjećanja za sve žrtve na ovim prostorima”, što su i naš i kosovski premijer (BiH je bila suzdržana) odlučno odbili prepoznavši u tome pokušaj izjednačavanja nejednakog. Tom je prilikom konstatirano pogoršanje atmosfere u srpsko-hrvatskim odnosima i izražena zabrinutost za opstanak Srba u Hrvatskoj, zatražen intenzivniji razvoj sredina u kojima oni žive, rješavanje “statusnih pitanja” te suđenje za zločine (nad Srbima), a sve pod firmom obnove povjerenja.
Hrvatska je na obnovi povjerenja činila zaista puno. Doneseni su zakoni o zapošljavanju i iznadproporcionalnoj političkoj zastupljenosti srpske manjine na državnoj i lokalnim razinama, suđeno je brojnim pripadnicima Hrvatske vojske i nekolicini generala, uloženi su veliki napori i novac za povratak izbjeglica, financiraju se srpski mediji i udruge, osnovana je čak i ekskluzivna banka, itd. No nismo sigurni kako je sve to na pravi način honorirano.
Podsjetimo se na neke političke poteze u zadnje vrijeme samog Pupovca i njegove politike za koje se nikako ne bi moglo reći da su doprinos povjerenju u odnosima dvaju naroda. Sam beogradski susret govori o tome da Pupovac sebe doživljava kao poklisara Beograda, a ne kao zastupnika u Hrvatskom saboru, u kojemu je čak predsjednikom vanjskopolitičkog odbora. Koliko povjerenju doprinosi kleveta ministra Vulina na račun jednog hrvatskog sveca, osnivanje predstavništva SNV-a u Bruxellesu koje će mimo državnih tijela obavještavati EU o manjinskim pravima, deklaracija upućena UN-u o navodnom nepoštovanju manjinskih prava, izrugivanje državnoj himni i samoj državi, organizacija “kontra-Oluje” u riječkom HNK, ili Irinejev govor u manastiru Krka, kojim je, za razliku od hrvatskih zločina nad Srbima, srpske zločine nazvao pojedinačnim “delomičnim”, i u “daleko manjoj meri”?!
