ZASTRAŠUJUĆE OBRUŠAVANJE ZLA NA BISKUPA: Košićeve riječi djelovale poput egzorcizma!
Biskup je govorio Petrovu koji ga razumije a ne Milanoviću!
Biskup Košić je rekao istinu, otuda takav urlik zla u Hrvatskoj nakon njegovih riječi.
Katolici u Hrvatskoj pitaju se ovih dana koliko su riječi biskupa Košića utjecale na čudesni preokret u raspletu postizborne političke drame. Antikatolici se ne pitaju previše, oni znaju. Što ne znaju – slute.
Znači li to da bolje razumiju utjecaj poruka biskupa svojoj Crkvi?
Ne.
Bolje znaju tko je žestoki, trajni, snažni i povijesno nepokoreni zid njihovim idejama, namjerama, ciljevima i htijenjima. Znaju to, jer to baštine, jer je neprijateljstvo i negacija njihov razlog postojanja, a razlog i svrha kršćanskog naroda to nije, pa se lako zaboravi zlo i njegove ružne i slatke pojavnosti. U Hrvatskoj se danas, baš kao i nazad pedeset godina, baš kao i nazad dvadeset i pet godina, baš kao i nazad petnaest godina, trajno, uporno, žestoko i brutalno vodi nekada tihi, nekada vidljivi, nekada nevidljivi rat do istrijebljenja ljutih neprijatelja, zla i dobra.
A to nije uvijek, nije ni najčešće vidljivo, jer ništa nema zaboravnije od čovjeka, ništa veće od sitnice svakodnevne koja usmjerava naše živote, ništa upornije od zločeste namjere i samog zla.
Biskup Košić je oštrim riječima upozorio Božu Petrova, a zapravo svoj narod i svoju živu Crkvu. Petrova je upozorio jer je znao da Petrov i može, i zna čuti poruke ljudi oko sebe.
Nije upozorio političara Milanovića, jer on ne bi bio moguć da zna čuti i prepoznati svoju ljudsku zajednicu.
Što je pogrešno rekao biskup Košić?
Ništa.
Da nije ništa pogrešno rekao, da nije nimalo preoštro reagirao, najbolji dokaz su erupcija mržnje, nasrtaja, linča sa svih strana i na svim dostupnim kanalima ljudske komunikacije u našoj Hrvatskoj. Njegove riječi su imale egzorcistički učinak, pri kojima se zlo paklenski otima, trese, udara i razbija sve oko sebe u samrtnom hropcu.
I upravo tome svjedočimo na društvenim mrežama, na portalima, u medijima i s političkih govornica.
Zar je pogriješio Biskup što je rekao javno da su komunisti nanijeli najviše zla hrvatskome narodu u njegovoj povijesti?
Zar je pogriješio što je rekao da je Milanović „lisac, lopina i prevarant“ i zar je pogriješio upozorenjem da je Petrov naivčina čiji koraci vode u – izdaju?
Ni u čemu nije pogriješio.
Biskup nije govorio o Zoranu Milanoviću, suprugu njegove žene, ocu njegove djece, nečijemu sinu, bratu, prijatelju. Biskup je govorio o političaru Milanoviću.
Zar nije političar Milanović „lopina,lisac, prevarant“?
Zar nekoga zdrava razuma, čistoga srca i kršćanskoga morala, nekoga bez straha i pomanjkanja samopoštovanja pred zaglušujućom tutnjavom brisanja i trganja naših korijena i zamagljivanja naših putova, treba podsjećati da je sve to na žalost surovo točno, kao što je često surova istina, kao što je u konačnici surov križ, koji svijetli pred kršćanima.
Križ nije prihvatljiv i lijep zbog stravične smrti na njemu, već zbog simbolike žrtve Raspetoga.
Biskup je rekao istinu, otuda takav urlik zla u Hrvatskoj nakon njegovih riječi.
Biskup Košić je prije svega postupio kao biskup Katoličke crkve, točno na autentičnom tragu i učenju Evanđelja, na nauku naše katoličke vjere.
Ni više ni manje.
Tko se srami toga, tko je spreman zanemariti u ime krivotvorene i umjetne kulture laži kao esencije dijaloga, odnošenja između ljudi u uređenome društvu, u hrvatskom društvu, spreman je ne tražeći istinu u svome srcu i duši, odustati od Biskupa.
Biskup Košić je više puta pokazao da nije trgovac, da nije farizej, da nije spreman skrivati svoje ljudske i kršćanske stavove i načela, te da nije spreman u ime lažnog civilizacijskog sjaja, odreći se Isusova nauka i svoje vjere, a još manje poruke svojoj Crkvi.
To je njegova dužnost danas i ovdje, a ne kako antikatolici koji se imenuju ateistima, humanistima, građanima, europejcima, internacionalistima, promicateljima ljubavi i dobra, ravnopravnosti, povlačenje u zatvorene prostore, zagovaraju, nasrću i traže – odustati od žive Crkve u ime lažne „nebeske crkve“. Biskupi ne bi trebali postojati kada bi njihovo poslanje bilo ono što priželjkuju i još od vremena Isusa Krista, nasiljem pokušavaju postići neprijatelji i lažni proroci antikršćanskih silnica.
To je potpuno odvajanje svećenika od života i iz života, od društva i čovjeka u nekakav apstraktni nebeski prostor, izvan utjecaja i vrednota Božijeg naroda i žive Crkve.
Biskupi su biskupi i svećenici na zemlji, u Hrvatskoj, a ne na nebesima, jer tamo je jedini biskup, jedini arbitar, jedini – svemogući Bog.
On je nagrada biskupu za djelovanje na zemlji, zbog toga slavimo i Božić, jer je poslao svoga Sina među ljude potvrđujući trajno upravo ovo što radi biskup Vlado Košić.
Milanović političar je i lopina, i prevarant, i lisac po definiciji, jer ideja koja ponižava narod, kojoj je namjera i cilj oduzeti mu osobnost, oduzeti mu ljudsko dostojanstvo i autentičnu slobodu izbora i odlučivanja, mora biti i prijetvorna, mora varati, mora biti lukava kao lisica i mora biti lopov.
Ne govori Biskup o lopovu koji će ukrasti jabuku u dućanu, novac iz banke, govori o opasnijem lopovu, koga je u zapletima suvremene civilizacije teško otkriti i primjereno moralno označiti. To je najčešće vrlo sjajan i prihvatljiv lopov, često lijep i izazovan kao grijeh, lopov koji svome narodu krade ime, prezime, korijene, krade mu prepoznatljivost, dostojanstvo i autentičnost bez koje niti jedna civilizacija nije nikada opstala, a kamo li se razvijala.
To je lopov koji prije svega krade nadu, a zar ima Božića bez nade.
Kršćani vjeruju da civilizacija, da sve vrijednosti moraju počivati na ljubavi, a ne na mržnji, na dobru, a ne zlu, da je Isus put, a ne sjaj onih koji bacaju trnje po tom putu. A hrvatski narod je kršćanski narod ili ga neće biti.
Zbog tog lopovluka vrišti biskup Košić i zbog toga je njegov vrisak duboko duhovan, odvažan, hrabar, proročanski i u konačnici – evenđeoski.
Košić me je podsjetio na riječi Ivana Krstitelja Herodu Antipi koji je živio u bezbožnom braku sa svojom nećakinjom Herodijadom. Upravo je to neprirodno priležništvo sa ženom vlastitog brata, koja je prije toga živjela sa svojim stricem, oštro kritizirao Ivan Krstitelj i to je bio izravan povod za njegovo smaknuće.
Nije li neprirodno priležništvo savez jednoga katolika i antikatolika koji bi trebao upravljati hrvatskim narodom, nije li to izravan put u izdaju svojih načela, svojih korijena, svoga imena i časti.
Milanović je rekao „mi“ ili „oni“.
To je njegov politički program, to je ideja koja je trebala figurativno odsjeći glavu Ivanu Krstitelju po drugi i tko zna koji sve ne put, na tlu hrvatskoga naroda, pred njegovim očima.
I što je trebao Biskup?
A što treba hrvatski narod, biskupova živa Crkva, na Herodov urlik i zahtjev njegove priležnice?
Šutjeti?
Držati glavu hrvatskome Ivanu Krstitelju dok mu je Herod odsjeca za nagradu njegovoj priležnici? Javna šutnja na histeriju i mržnju prema Biskupu je odsjecanje glave Ivanu Krstitelju.
Nije se ni Ivan blagim riječima osvrnuo na Herodova zlodjela, niti je Isus nježno postupio uništavajući trgovce u Hramu.
Biskupove oštre riječi bile su krik prijateljstva i duhovne potpore mladom čovjeku koji nema izvorne političke zastranjenosti i koji nikada nije slijedio „herode i herodijade“ u njihovim zlodjelima. Niti je ikada odsjecao „glave“ svome narodu.
Nije ni Milanović mnogi će reći.
Nije stvarno, ali jest simbolički, tisućama riječi, poruka, političkih postupaka i poticanjem na iste u svojoj blizini.
Biskup Vlado Košić je već sada prepoznatljivi simbol nove, autentične, ali i one svevremenske Stepinčeve Crkve, koja neće ni pod koju cijenu odustati od svojih načela i svojih zavjeta. I, koju će dok živi i spominje se, razapinjati.
Čak i kada u samoj Crkvi to svi ne vide.
Sudbina vizonara i proroka jest upravo to.
A svako doba treba i ima svoje proroke.
Prorok se ne može biti bez osobne hrabrosti, s kojom je na zagrebačkom aerodromu dočekao osuđenoga Darija Kordića, prema kojemu je zlo nanovo nasrnulo nastojeći u čovjeku Kordiću ubiti duh koga nije slomio zatvor. Duh prema kojemu je, zbog nemogućnosti uništenja, trajno nasrtalo zlo, neljudsko, necivilizacijsko i nekršćansko suđenje i suci, pri kojemu osuđenik nema pravo na ljudsku i kršćansku obranu, jer je gomila držala uže prebačeno preko grane.
Biskupi ne smiju u gomilu.
Biskup ni tada nije presuđivao državama, nije si uzimao prava državnoga poretka, niti je tražio „carevo“ upravo slijedeći Isusove riječi, ali je uzimao svojom duhovnom, svećeničkom, ljudskom i moralnom obvezom stati ispred čovjeka koga cinici, prevaranti, pokvarenjaci i farizeji kamenuju.
Nije lako u vremenima kada je brutalna relativizacija načela tolika, pa čak nije zaobišla ni Biskupovu subraću u crkvenim redovima, na oltarima i propovjedaonicama, primiti toliko kamenja u nebranjena prsa. Nije to ni običan duhovni i svakodnevni izraz zavjeta i vjere.
To je nešto više od toga, a biskup Vlado Košić se nikada nije bojao isturiti prsa ispred svoga naroda, ispred griješnika, žestoko se sukobljavajući s grijehom i zlom, a štiteći stvarnoga ili krivotvorenoga griješnika. Nikada nije bježao od zaštite čovjeka u takvim trenucima.
Zbog toga osjećam ponos kao katolik zbog takvoga Biskupa i ponos kao Hrvat zbog takvoga sunarodnjaka i suvremenika.
Da, ja vjerujem, da je više od bilo koga svojom porukom utjecao na Božu Petrova.
I hvala Bogu da jest.
Je li to loše i umanjuje li vrijednost Bože Petrova?
Nikako. Upravo suprotno.
Ima li ljepšega saznanja i ljepše čestitke za Božić, kao i privilegije izreći je svojim čitateljima, što i činim uz Božji blagoslov svima.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
