Slikar Josip Botteri Dini: Dirnula me je nagrada ‘Andrija Buvina’

Portal misija.slobodnadalmacija.hr objavio je razgovor s Josipom Botterijem Dinijem, članom Savjetodavnog vijeća Hrvatske udruge Benedikt. Razgovor prenosimo u cijelosti.

I ove će se godine u okviru Dana kršćanske kulture dodijeliti nagrada “Andrija Buvina” za doprinos kršćanskoj kulturi osobi ili ustanovi koja je dala najzapaženiji doprinos u zastupanju kršćanskih vrijednosti u kulturnom i javnom životu. Ove godine će nagradu, u utorak 22. ožujka, iz ruku mons. Marina Barišića, nadbiskupa splitsko-makarskog, primiti akademski slikar Josip Botteri Dini (1943.), čije je slikarstvo, kaže se u obrazloženju, “ukotvljeno u obzorje kršćanske tradicije, u povijest, kulturnu baštinu i naslijeđe hrvatskoga podneblja u kojemu djeluje, a njegov život i djelovanje prepuni su dokaza koji potvrđuju nesebičnost u služenju svojoj sredini i društvu, svakomu čovjeku”.

S Josipom Botterijem razgovarali smo u galeriji “Botteri” u Kliškoj ulici, okruženi njegovim bezbrojnim radovima.

Čitav je vaš opus, slobodno možemo reći, okrenut kršćanskim motivima. Jeste li uvijek bili okrenuti toj vrsti izraza ili ste do tih motiva došli postupno, odrastajući, da ne kažem stareći?
– Svoju sam prvu sliku u životu naslikao u sjemeništu u Zagrebu. Imao sam tada, čini mi se, 16 godina i tad sam prvi put naslikao ono o čemu mislim i što osjećam.

Bili ste sjemeništarac?
– Da, bio sam sjemeništarac u Isusovačkom sjemeništu na Šalati, a evo, ovdje, sučelice galeriji u kojoj razgovaramo, isusovački je samostan gdje smo moja braća i ja proveli djetinjstvo i gdje smo dolazili na mise u kojima je bilo i glagoljaških elemenata. Tu smo ministrirali i odatle sam ja s 15 godina otišao u sjemenište. Tamo sam, dakle, naslikao sliku koju sam nazvao “Jedinstvo kršćana”, i ne sluteći da ću jednom postati slikar. Mislim da je ekumenizam tada bila tema o kojoj se puno govorilo i ta me je tema zaokupljala.

To su kasne pedesete godine prošlog stoljeća?
– Da, da… Godine 1958. otišao sam u sjemenište i, eto, to je bila moja prva slika i ta prva je bila sakralna. Poslije, kad sam napustio sjemenište, jedna gospođa, teta jednog mog prijatelja svećenika, poklonila mi je prve uljane boje i prva slika koju sam njima naslikao bio je “Sprovod”.

Izlazak iz sjemeništa

Prilično mračan motiv za tako mladog dečka.
– Pa jest, ali… Svi mi imamo ta iskustva, svi nosimo neke gubitke, a ja sam i kao ministrant nosio križ na sprovodima i razvio poseban odnos s crkvom, s vjerom, s križem, ali i otkrivao sve one duboke vrijednosti koje križ nosi i na što nas obvezuje te formira naš kršćanski, ljudski i nacionalni identitet. Eto, do danas sam ostao zaokupljen tim temama, osobito zainteresiran spomeničkom, sakralnom i drugom baštinom, pa i danas kad uđem u katedralu svetog Duje, ne mogu odoljeti tim slojevima baštine koji su se nataložili kroz dugu povijest, od rimskih vremena, preko srednjega vijeka do danas.

Željeli ste postati svećenik, zar ne?
– Hvala Bogu! Bio sam uvjeren da je to moj poziv. Međutim, kako sam odrastao, uvidio sam da ne mogu dostojno slijediti taj put, onako kako je to u Katoličkoj crkvi određeno, kao neženja i tako… Mi smo bili velika obitelj s puno djece, a ljubav mog oca i majke, obitelj, to je meni sve više bivalo slikom stvarnog života, slikom najvrjednijeg života koja me je sve više zaokupljala. Slika obiteljskog života je presudila da iziđem iz sjemeništa.

Dakle, celibat je presudio?
– Pa da, moglo bi se i tako reći. Ljubav između dvoje ljudi postajala mi je sve zanimljivija i shvatio sam da je to pravi put za mene, premda sam u gotovo tri godine sjemeništa upio sadržaje koji će postati temelj moga odnosa spram života i spram duhovnih vrijednosti kojima težim.

Čovjek i životinja

Jeste li imali slikarske epizode s aktovima, s erotskim motivima…
– Ne možete završiti akademiju ako ne prođete i slikanje ljudskog tijela i ako ne svladate anatomiju. Ne možete ni Isusa na križu naslikati ako ne poznajete ljudsko tijelo, a ja sam figurativni slikar koji, doduše, slika evanđeoske teme, ali i u njima se slikaju muškarci i žene. Neki umjetnici i Isusa prikazuju potpuno golog. Baš sam nedavno bio u Otavicama, u crkvi Presvetog Otkupitelja, tamo je i jedan Meštrovićev prikaz potpuno golog Krista, što možda i nije dovoljno poznato… Dakle, ako ne poznajete umjetničke kanone ljudskog tijela kako su se razvijali od starog Egipta, Grčke, srednjeg vijeka do danas, preko manirista koji su mi osobito bliski, ne možete kompetentno vladati slikarskim alatima. Meni su, recimo, kod manirista vrlo bliska izdužena tijela, osobito je to dojmljivo kod El Greca, i taj je pravac utjecao na mene. Kad čovjek živi prožet duhovnošću, prirodno je da poseže za onim umjetničkim i drugim sadržajima koji podupiru njegov pogled na svijet. Tako mi se svidjela jedna misao Leonarda da Vincija: pogledajte ljude u suton, u njima je sve manje tijela, a sve više duše. Mene je uvijek i sad zanimala i zanima ta zagonetka duše, s kojom, tom zagonetkom, putujemo kroz ovaj život ponekad poluzatvorenih očiju, a netko nam nudi ruku da nas vodi kroz Leonardov sumrak.

No čovjek je i životinja.
– Da, netko je kazao da je čovjek razumna životinja. Tom činjenicom razuma dobili smo i priliku kroćenja samih sebe. Nažalost, i kroz povijest, i danas, i zauvijek bezbroj je užasa koji svjedoče o tome da je premalo kroćenja jer, znate, najveća je bitka, najveći su konflikti oni koje nosimo u samima sebi. Na tom nejasnom horizontu, u tom sutonu, mnogi odustaju od potrage za odgovorom i od potrage za tom Rukom te se zadovoljavaju onim što je ovdje i sada, što prije, što više, sve sebi, sve do strašnog egoizma… Ne rastemo kao harmoničan svijet kakav je, po mojoj vjeri i po vjeri kršćanstva i drugih religija, Stvoritelj zamislio. Premalo se ulazi u dubinu, a previše se oslanjamo na tradiciju, na naviku i to je problem i same kršćanske zajednice, jer i nju, naravno, čine ljudi.

Vama je vaša vjera, tako barem zračite, velika potpora u potrazi za vlastitim jezikom umjetnosti.
– Sretan sam što se moja slika, moj rukopis, rađala i rađa onako kako kaže sveti Ivan Evanđelist – evo činim sve novo. Naime, suočenje s praznim platnom je uvijek novi početak, početak stvaranja novog svijeta. Neki od tih novih svjetova su prekrasni, čine me radosnim, a neki se i uništavaju… Dogodilo mi se davnih dana, bio sam mladi momak, slikao sam dolje na Rivi, kod Lučke kapetanije, pa su došli neki ljudi i gledali me, gledali šta radim… Jako su me ismijali i mene i moj akvarel u kojem sam nastojao naslikati Split. “Nema od ovoga ‘leba!” rekao je jedan, a mene je to ruganje pogodilo, premda još nisam bio ni upisao akademiju. Zgužvao sam sliku, ali je nisam uništio, nego sam je, kad sam došao kući, peglao, ispravljao, pa sam škarama izrezao bolje dijelove… Imam negdje i dandanas te komadiće.

Nagrade i oholost

Je li vam važan odnos publike spram vaše umjetnosti?
– A čujte… Jedan je biskup iz New Yorka kazao da čovjek ne bi brao cvijeće kad ga ne bi imao kome dati. I Kant je rekao da je čovjek prikraćen kad se susretne s ljepotom ako tu ljepotu nema kome priopćiti. To priopćavanje je važno… I Picasso je kazao: dok nisam nešto nacrtao, ja ne znam što sam mislio. Mi smo takva stvorenja, moramo moći nekome nešto reći da bismo mogli sebi nešto reći o nama samima. Marku Maruliću se pripisuje postavljanje one kamene ploče na Pjaci gdje je zapisano: Nosce te ipssum! Spoznaj sebe. Prvo spoznaj sebe…

Kako u tom kontekstu doživljavate nagrade? Evo, dobili ste jednu vrijednu nagradu koja nosi ime Andrije Buvine.
– Iskreno ću vam kazati… Nisam u životu dobio puno nagrada, osim jedne nagrade Splitskog salona, 1977. mislim da je to bilo… Dirnula me je nagrada “Andrija Buvina” jer, među ostalim, nosi ime velikog čovjeka koji me, evo, časti svojim imenom, a koji mi je negdje 1987. bio i tema čitave jedne izložbe… Ući kroz vratnice katedrale koje je on napravio znači ući kroz Objavu, reljefi Andrije Buvine, ta Biblija za neuke, remek-djelo je izvan svake kategorije. Vidite, prije osam stoljeća, kad su vratnice postavljene, većina puka bila je nepismena i trebale su mu te veličanstvene ilustracije kako bi shvatio život Isusov. No, jesmo li danas pismeniji? Jesmo li danas išta bliži istini? Nagrade, da se vratim na pitanje, mogu čovjeka zaustaviti, mogu ga uzoholiti, a ja, eto, nisam imao ni prilike pokvariti se… Ali, znate, bio sam ponekad član nekih povjerenstava koja su odlučivala o nagradama… Mrsko mi se i sjetiti kako to ponekad izgleda, koliko pritisaka i intervencija bude za ovog ili onog, iz ovog ili onog razloga… Na kraju sam zaključio kako nagradu dobije onaj tko je i hoće!

Sad je i vas dopala.
– Da, da… Upravo tako. Ipak, dira me ova nagrada, tjera me da se možda i dodatno uozbiljim.

Čini mi se da teško možete biti još ozbiljniji.
– Je li? Hm… Možda je riječ “ozbiljnost” pogrešna. Mislim kazati kako je ova nagrada prilika da se još jednom zapitam tko sam. Da spoznam sebe i u ovom svjetlu.

Slobodni umjetnik

Jedan ste od rijetkih umjetnika u nas koji gotovo konstantno živi od umjetnosti. Kako gledate na današnje mlade umjetnike i njihove šanse da ostvare tu vrstu neovisnosti?
– Radio sam u školama. Prva mi je bila gimnazija u Kninu, gdje sam predavao povijest umjetnosti. Poslije sam radio na Braču, i u školama i u galeriji u Bolu, ali nakon nekog vremena sam shvatio da zapravo gubim vrijeme. Bili su to ugodni poslovi, nije bilo nekih problema ni s đacima ni s ravnateljima, ali… Gledao sam ljude, šeću besposleno po suncu, a ja pazim da đaci ne proliju vodu po parketu u školi… Umjesto da vani slikam. Učinio sam veliki životni preokret, počeo putovati, od Milana, Pariza, do Amerike, i čini mi se da sam najviše učinio onda kad sam imao najviše prepreka. Teško je bilo, radio sam kuću, rodila su se djeca…

Moja supruga Biserka me je razumjela i podržala kad sam odlučio živjeti jedino od svoje umjetnosti i kad sam 1975. otišao u slobodnu profesiju. I danas radim puno i radim s osjećajem sreće da živim upravo svoj dar i svoj izbor. To bih i mladima preporučio – ne smije vam vaša umjetnost biti teška. Ako vam je teška vaša umjetnost, onda ste promašili zvanje! Treba raditi, slikati, puno, puno raditi i rezultati, oni koji su mjerljivi u određenom komforu i sredstvima, sigurno će doći. Onaj drugi rezultat, radost stvaranja umjetnosti – samo je vaša i nemjerljiva je. Eto, treba imati vjere u Boga i u sebe i u ljude kojima si kao umjetnik poslan… Nisam za sebe nikad mislio da sam neko čudo, svaki sam svoj rad počinjao iz ništa i dovodio, ne do savršenstva, nego do najboljeg što mogu, dajući sve od sebe. To bih preporučio svakome: Dajte najviše od sebe!

Moram vas još nešto pitati. Galerija umjetnina… Biste li ponovili tu epizodu u svom životu?
– Ponovio je ne bih, sigurno ne. Međutim, vjerovao sam da imam pravo natjecati se za ravnatelja, unijeti u Galeriju i tematiku koja je dio naše baštine, pa i sakralnu tematiku. Nisam protiv avangarde, protiv suvremene umjetnosti, nisam nekakav zadrti tradicionalist, i držim kako u Galeriji umjetnina, kao i svuda, moraju koegzistirati različiti sadržaji. Nisam uspio puno učiniti.

PIŠE EDA VUJEVIĆ/MISIJA

Odgovori

Skip to content