Četnički spomenik na Banovini, ni jedna od hrvatskih „institucija“ ne reagira

Vrijeme hirovito, svakoga dana od nevremena strada poneko područje naše domovine, što nije bez vraga i ima političku pozadinu. Tako su mračne konzervativne snage izazvale poplavu u Kumrovcu i napola potopile rodnu kuću najvećega sina naših naroda i narodnosti, dotično sina (i oca) zločina. Klima se mijenja i sama po sebi, na Žumberku sam u nedjelju čuo cvrčke, ne na čvoru crne smrče nego na bukvama, a to se nije dogodilo otkad pamtim.

No, krenimo od početka prošloga tjedna kada su se sastali Kolinda i Vučić da unaprijede nešto malo poremećene odnose Hrvatske i Srbije, posebno početkom devedesetih, ali i nadalje. Kažu da je susret pripreman dva mjeseca, a ni u tom dugom razdoblju Kolindini savjetnici nisu razumjeli da Srbijanci predlažu baš onaj datum, ako se ne varam, kada su u Beogradu 1928. upucani hrvatski zastupnici. Na stanovit način radi se o sličnom podmetanju kao kada je Tadić Josipoviću uvalio Micića, s tim da ovaj put savjetnik nije bio Dejan Jović (koji se opet budi, a kada se posve probudi emitiraju ga u središnjem Dnevniku HTV-a). Tko je bio savjetnik, je li Mate, ne znam.

Hrvatska predsjednica i srbijanski premijer sastali su se na mostu (bez Petrova) i pošli u vojvođanski Tavankut gdje Hrvate prikazuju u svečanim prilikama kao one za turiste sačuvane folklorne rezervate ostataka Indijanaca u SAD. Nije bilo riječi o šezdesetak tisuća Hrvata koji su se pod prijetnjom noža i bomba morali iseliti iz Vojvodine premda nisu pokazivali nikakvu agresiju prema ostalim narodima i narodnostima, nisu postavljali balvane i ubijali sve nehrvatsko oko sebe nego se povlačili u kuće pred kojima su ujutro nalazili vrlo jasne poruke da odu živi ili ostanu mrtvi. Nije bilo riječi, koliko sam vidio, ni o drskoj politici razdvajanja Hrvate na „obične Hrvate“ i Bunjevce koji valjda nisu Hrvati nego Škoti ili što drugo. No, hrvatska manjina u Srbiji ipak će napredovati: Vučić će u Tavankutu asfaltirati ulice da bi turisti lakše stizali.

Opisana pastorala uz ljubazne osmijehe onoga koji je usred Hrvatske vikao „Ovo je Srbija“, okrnjena je samo nekoliko dana poslije kada je Marijana Petir u Bruxellesu otvorila izložbu o Alojziju Stepincu uz nazočnost sisačkoga biskupa, što je Srbiju vratilo u prvobitno stanje i sva se raskokodakala, pa povukla i svoga poslanika iz središta Unije, a Hrvati u Tavankutu pospremili nošnje u sanduke i presvukli se u civilna odijela da ne izazivaju preveliku pozornost. I turistički aranžmani su otkazani. Za Srbijance je Stepinac crvena krpa, to jest crna, za njih je blaženik zločinac i lažu na sva usta, što bi se svidjelo Dobrici jer potvrđuje njegovu teoriju o zemljacima.

Stepinac još jednom žrtva

Izložbu o Stepincu trebalo bi postaviti i u Vatikanu gdje papa oklijeva s kanonizacijom krašićkoga mučenika i osniva povjerenstva u kojima sjede predstavnici Srpske pravoslavne crkve, a sve u cilju ostvarenja iluzije o prevladavanju davnoga raskola u čemu je SPC posve pogrješna adresa, a Stepinac još jednom žrtva – ovaj put zabluda iz „svojih redova“. Pravoslavne, državne crkve ne mogu se dogovoriti ni između sebe, kao što se nedavno vidjelo, a nekmoli s Rimom. S tim se i ne treba baviti jer je posao uzaludan, pa i nepotreban. Neki sam dan dohvatio knjigu o Križaniću i još jednom pročitao uvod Ante Pažanina koji je napisao : “U završnim razmatranjima vidjet ćemo da ni Križanić ni Bellarmin u ono vrijeme nisu uvidjeli, a možda ni mogli jasno uvidjeti nužnost da se kršćanstvo može održati i razvijati u svojoj bitnoj općeljudskoj intenciji i jedinstvu samo svojom mnogolikošću i svojim daljnjim diferenciranjem. Interkulturalnost raznih civilizacija, pa i religija u suvremenom svijetu danas nam bjelodano pokazuju da u svijetu mora biti mjesta za razvitak svih naroda i njihovih kultura kao raznolikih oblika očitovanja čovječanstvu „urođenoga uma“.

I tako neka bude, s tim da jedna od tih „mnogolikosti“, SPC naravno (slično važi za sve ostale) ne može i ne smije ni na jedan način utjecati na zbivanja u katoličkom svijetu ili čak diktirati Vatikanu koji se u pitanju Stepinca pokazao neuvjerljivim prije svega zbog nepoznavanja povijesti, ali i opisanom iracionalnom težnjom da preko SPC, podilazeći SPC-u, ostvari kontakt s pravoslavljem – ne razumijevajući da je SPC politička organizacija velikosrpstva i udarna šaka srbijanske države koja nije odustala od svojih planova ni glede katoličke Hrvatske.

Njezina, srbijanska ideja „sjedinjenja“ odavno rasutih kršćanskih mnogolikosti jest, glede Hrvatske, samo i jedino agresivnost kojoj je cilj teritorij, izlazak na hrvatsko more, a vjera je u drugom i trećem planu, tek kao pomoćno sredstvo novoga angažiranja „Prečana“ u rasuću hrvatske države. Zanimljivo je da se u novom izvješću SOA-e objavljenom ovih dana uza sve moguće ugroze spominje i velikosrpska opasnost, što su neke novine (Večernji) istaknule i u naslovima, a neke (Jutarnji) nisu spomenule ni u tekstu. Pametnome dosta. Rečena se velikosrpska budnica osjeća posebno na Banovini, gdje su se Srbi toliko osilili da podižu i spomenike svojim četnicima koji su ubijali hrvatske vojnike – s tim da četnike ubojice proglašavaju nevinim civilima bez oružja, a kako su to i čime pucali na pripadnike Gromova, ne kaže se.

Spomenik se podiže u selu Brđani, a ni jedna od hrvatskih „institucija“ne reagira. Barem za sada. Kao što vjerojatno ne će reagirati kada i ove godine Pupovac bude slavio u Srbu gdje je – nepobitno je dokazano – mješovita četničko-komunistička klatež poubijala hrvatske hodočasnike. U međuvremenu se Pupovac ubacio s Jadovnim između 22. i 25. lipnja, baratajući u govoru podatcima posve nesuvislim i nedokazanim, brojkama upravo jasenovački hipetrofiranim, a da bi još jednom pokazao svoju vjernost matici Srbiji i on se pridružio beogradskoj histeriji oko Stepinca povezujući bez ikakve ograde (ne spominjući Stepinca imenom, ali sve je jasno) blaženoga Alojzija čak i s Jadovnim koje je godinama pletenom mrežom krivotvorina pretvorio u Jazovku.

22. lipnja – komunistička krivotvorina

No, komunistička krivotvorina o „danu ustanka“ ipak nije mogla proći ni kada su komunisti početkom ovoga stoljeća opet došli na vlast, pa je – da se smanji šteta – ustanak prebačen na drugi datum i nadalje obilježavan kao Dan antifašističke borbe, 22. lipnja samo zato da bi ljudi mogli spojiti praznike pa se preko tzv. Dana državnosti 25. lipnja dočepati i vikenda, to jest prirediti sebi i obiteljima lijep neradni tjedan. Dvadeset i drugi lipnja treba slaviti, ali kao dan sisačke bitke kojom je zaustavljena turska ekspanzija svršetkom šesnaestoga stoljeća, a moglo bi se to – da se hoće – spojiti i s Prvim sisačkim odredom na čelu s Capom. Naime, kada su malobrojni sisački branitelji bili posve okruženi velikom turskom vojskom, a zagrebački kanonici tek krenuli prema Sisku da im pomognu, u ključnom se trenutku pojavio Prvi sisački odred i zabio kao klin u tursku vojsku koja se što razbježala, što utopila. Eto, može se i to. Sve se može, pa Hrvatska je to, imamo povjesničare koji su napisali i gluplje konstrukcije od ove moje.

Spomenuo sam 25. lipnja, Dan nezavisnosti – kako bi se trebao zvati. I morao. I zvat će se. Lijepa je fotografija objavljena u dnevnim novinama da se vidi tko je sve bio toga dana u dvorani Hrvatskoga sabora. Nema fotografije na kojoj bi se vidjelo tko je izašao, konsterniran užasnom Tuđmanovom smjelošću da proglasi nezavisnu, demokratsku hrvatsku državu koja zauvijek govori zbogom Jugoslaviji. Elem 25. lipnja 1991. najvažniji je datum u hrvatskoj povijesti od pogibije Petra Svačića na Gvozdu i nitko to ne može negirati. Usprkos tomu što su se urotili demoni i još se rote, usprkos tomu što su izdajice i diletantni svjesno i nesvjesno nastojali i nastoje raskoliti hrvatsko biće, usprkos gujama u njedrima i usprkos mazohističkoj mlitavosti koju hrvatska država pokazuje prema očitim ugrozama, mi ostajemo na nogama.

Nije to doduše Hrvatska kakvu smo mi idealisti sanjali okupljajući se svršetkom osamdesetih za presudni boj, ali nije ni neodrživa država nego unatoč svim slabostima dovoljno jaka u nogama, u narodu, da preživi i gore opasnosti od ovih koji se sada valjalju na unutarnjem političkom planu, ali bogme i na vanjskom otkako se pravim ili lažnim Brexitom zatresla Europska unija, možda i dogovornim prekoatlantskim potresima, a likuju četnici koji s braćom Rusima imaju povijesni dogovor i ne trebaju ih dozivati jer su Rusi već tu, tridesetak kilometara od hrvatske granice, pa i preko granice, na hrvatskom moru gdje zauzimaju zanimljive strateške položaje.

Na žalost, hrvatska nogometna reprezentacija nije uveličana Dan nezavisnosti, ali joj se ne može previše zamjeriti, kao ni Čačiću koji je doživio prometnu nesreću s Portugalom. Ovako su hrvatski političari dobili više vremena za kampanju prije izbora koji će vjerojatno završiti igranjem produžetaka ili još vjerojatnije izvođenjem jedanaesteraca, s tim da – koliko (ga) razumijem – Bandić namjerava odigrati ulogu Mosta u nedavnim izborima, ali na koncilijantniji način, dovodeći Oreškovića, ali iz Zagreba, to jest sebe.

U svakom slučaju treba se prisjetiti: Domoljubna koalicija s HDZ-om na čelu gadno je pokradena na prošlim parlamentarnim izborima i to se ne smije ponoviti. S tih pet ili šest mandata cijela se žalosna priča mogla izbjeći. Postoje ne samo indicije nego i dokazi na koje Domoljubna, vjerovali ili ne, nije reagirala. Zašto, ne zna se. Sada bi trebalo unaprijed i odlučno nastojati da nikakav Apis ili Gong ne mogu biti umiješani u izbore, ni na koji način. Neka institucije rade svoj posao. U ovom slučaju to nije fraza.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

1 comment

  1. MOLOTOV

    E konačno pogođena srž oko prošlih izbora ! APIS zauzeti ili ugasiti a GONG-ovce sve pohapsiti jer otvoreno rade protiv svega hrvatskoga, a to je utuživo i kažnjivo, samo kada bi institucije radile svoj posao !

Odgovori

Skip to content