ISTINA O ZLOČINIMA LIJEVO-LIBERALNE IDEOLOGIJE JE U HRVATSKOME DRŽAVNOME ARHIVU
Razgovor s mr. sc. Amirom Obhođašom, pomoćnikom ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva (prenosimo s portala Hkv.hr)
Najveći dio svojega radnog vijeka Amir Obhođaš proveo je u Hrvatskome državnom arhivu (HDA) u Zagrebu, gdje je radio na poslovima sređivanja fotografskih zbirki i pripremi za Amir Obhodasmikrofilmiranje i digitalizaciju arhivskoga gradiva, da bi prije deset godina bio imenovan načelnikom toga odjela. Danas je na dužnosti pomoćnika ravnatelja HDA za zaštitu arhivskoga gradiva.
Diplomirao je na studiju geografije i povijesti u Zagrebu, a zvanje magistra znanosti iz humanističkih znanosti stekao je obranivši temu „Kopnene postrojbe NDH na Istočnome bojištu 1941.-1943. godine“. Kao naturalizirani Zagrepčanin, rođen u Brežicama, priključio se u Domovinskome ratu 144. brigadi Hrvatske vojske. Objavio je nekoliko stručnih knjiga s tematikom oružanih snaga NDH. Teme našega razgovora s njim bile su arhivske, ali i neke druge danas aktualne.
Arhivska djelatnost jedna je od ključnih resornih nadležnosti u hrvatskoj kulturi, ali neki povjesničari tvrde da je prepuštena urušavanju i potpunoj nebrizi. Kao dugogodišnji zaposlenik Hrvatskoga državnog arhiva ukratko nam predočite stanje u Arhivu. Je li ispunio do sada svoju zadaću?
Ne bih se baš složio s konstatacijom da su državni arhivi prepušteni potpunoj nebrizi, poglavito zbog velike većine arhivskih djelatnika koji doista marljivo i savjesno odrađuju svoj posao. Uvjeravam Vas da arhivsko gradivo koje im je povjereno na skrb ni u jednome trenutku nije bilo ugroženo i da su dokumenti preuzeti u arhive na sigurnome mjestu.
Ograničen pristup arhivskoj građi
Druga je stvar sa zakonima koji reguliraju arhivsku djelatnost i dostupnost gradiva koji su nedorečeni i u jednome dijelu kontradiktorni. Tako Zakon o arhivima i arhivskoj djelatnosti datira još iz 1997. godine i držim kako je krajnje vrijeme za donošenje novoga zakona. U tom su smjeru već poduzeti određeni koraci, međutim, trenutačna politička situacija znatno je usporila ovaj postupak. Na žalost, zbog ovakve zakonske regulative ograničen je pristup dijelu arhivskoga gradiva, što ostavlja loš dojam među korisnicima, ali za to su najmanje krivi arhivski djelatnici koji se jednostavno moraju pridržavati postojećih propisa.
Nedostaje veliki dio materijala koji se nalazi u Beogradu. Koji su to arhivski materijali i kako su ondje završili?
U Beogradu se trenutačno, osim arhivskoga gradiva nastaloga djelovanjem zajedničkih tijela SFRJ, a za dio kojega je zainteresirana i Republika Hrvatska, nalazi i arhivsko gradivo ustanova i postrojba Nezavisne Države Hrvatske, ali i postrojba NOV i PO Hrvatske, kao i vrijedno filmsko gradivo. Iz dokumentacije koja mi je trenutačno na raspolaganju vidljivo je da je većina ovoga gradiva predana u Beograd 25. i 30. kolovoza 1948. godine. Ovo se gradivo u tome trenutku nalazilo u Muzeju narodnoga oslobođenja (kasnije Muzej revolucije naroda Hrvatske, danas Hrvatski povijesni muzej) i predano je Vojno-naučnom institutu u Beogradu (danas Vojni arhiv Srbije), međutim, nije jasno pod kojim je okolnostima došlo do ove predaje.
Je li nova hrvatska država zahtijevala povrat materijala i dokumenata? Kada, tko i kakvi su rezultati?
U Beču je još 2001. godine sklopljen Ugovor o pitanjima sukcesije zemalja sljednica bivše SFRJ, a stupio je na snagu saborskom ratifikacijom 2004. godine. Pitanje sukcesije državnih arhiva bivše SFRJ riješeno je Aneksom D Ugovora, koji sa stanovišta arhivske struke možemo ocijeniti vrlo korektnim, pa tako u članku 2. Ugovora stoji kako će se “arhivi koji su bili premješteni s mjesta njihova nastanka, vratiti državi s čijega su područja premješteni.” To znači da bi gradivo o kojemu smo malo prije govorili trebalo biti vraćeno Republici Hrvatskoj.
Beograd do danas nije vratio naše arhive
Na žalost, iako su odredbe Ugovora vrlo jasne i obvezujuće za sve zemlje potpisnice, pa tako i za Srbiju, pregovori su zapeli u slijepoj ulici. Republika Hrvatska uputila je zahtjev za povrat gradiva s popisom fondova i zbirki koje potražuje, ali predstavnici Republike Srbije otežavaju i odugovlače s provedbom Ugovora. Tako su do sada održana samo dva sastanka, 2011. i 2015. godine, a rezultati je takav da Arhiv ništa od arhivskoga gradiva nije vraćeno u Hrvatsku. Ovo pitanje očito se ne će moći riješiti bez aktivnijega sudjelovanja nadležnih ministarstva Vlade RH i držim da bi poštivanje te provođenje potpisanih i ratificiranih međunarodnih ugovora trebao biti uvjet da neka država započne pregovore za ulazak u EU i postane njezinom članicom.
Bili ste načelnik odsjeka Mikroteke i foteke HDA. Koliko je materijala za sada digitalizirano i jesu li dostupni javnosti?
Jedna od najučinkovitijih metoda zaštite arhivskoga gradiva jest njegovo snimanje. Korisnicima se tako na uporabu daje preslik dokumenta dok izvornik ostaje sigurno pohranjen u spremištu i ne izlaže se oštećenju i štetnim vanjskim utjecajima. Donedavno se u tu svrhu najviše koristio mikrofilm dok su danas sve više u uporabi različite digitalne tehnike. Mikroteka sadrži više od 12 milijuna snimaka, a dio tih snimaka već je digitaliziran i može se koristiti u našoj Čitaonici. Korisnici najčešće pretražuju snimke matičnih knjiga, a brojni su upiti i za fotografske zbirke. Povodom 100. obljetnice Prvoga svjetskog rata, HDA je pokrenuo i mrežnu stranicu na kojoj korisnici mogu pretraživati arhivsko gradivo vezano na ovu tematiku. Stranica je dostupna na adresi: http://prvisvjetskirat.arhiv.hr/
Kao povjesničar upoznati ste i s prijedlozima Jokićeve ekipe o povijesti u nove kurikule za srednje škole. Kakve su Vaše primjedbe?
Ono što je meni najviše zasmetalo u cijeloj priči jest količina isključivosti u raspravi koja se razvila oko kurikulne reforme. U javnosti je reforma prikazana kao apriori pozitivna te je svaka kritika dočekivana kao nešto negativno, a oni koji su ih upućivali prikazivani su kao nazadnjaci koji se protive napretku. Pomalo izlazi na vidjelo da je reforma daleko od savršenoga i da u njoj u svakome nastavnom segmentu ima dosta mjesta za poboljšanja. Svakomu koji se zanima za ovu temu preporučio bih da pročita stručne recenzije koje su pisali hrvatski akademici.
Negativne percepcije hrvatske povijesti
Gdje su danas najveći propusti u izučavanju hrvatske povijesti u školama? Zašto se razdoblje NDH zapostavlja i često prikazuje neistinito ponavljajući protuhrvatsku povijest koja nam se nametala prije Domovinskoga rata?
Mislim da su problemi oko negativne percepcije Domovinskoga rata, kao i nekih drugih razdoblja naše povijesti, manje vezani uz nastavu povijesti, a više uz ideologije koje imaju potrebu da za pojedine postupke u sadašnjosti traže opravdanje u događajima iz prošlosti. Nametanje lijevo-liberalnih ideologija tako se najvećim dijelom odvija u medijima i kulturnoj djelatnost, a manjim dijelom u sustavu školstva.
Kao autor znanstvenih knjiga o Ustaškoj bojnici i Legiji, kako predlažete danas konačno riješiti istinsko suočavanje s nametnutim kompleksom NDH i Ustaškim pokretom?
Svoje knjige temeljim poglavito na arhivskim izvorima, ali, naravno, rad s dokumentima samo je jedan dio izučavanja određene problematike. Povijesna zbivanja moraju se sagledati u kontekstu njihova vremena, što nije uvijek jednostavno. Teško je napraviti odmak od svoga subjektivnog pogleda, osloboditi se onoga što se pučki naziva “naknadna pamet” i pokušati sagledati događaj na način kako su ga doživjeli suvremenici. To zahtijeva proučavanje i “sekundarnih” izvora, ali mislim da je to najbolji način za spoznaju određene povijesne tematike.
Zašto se antifašizam iz Ustava u Hrvatskoj danas transformirao opet u dogmatizam? Je li to jedini uzrok podjelama na „mi ili oni“, na crno-bijele klišeje?
Polemika oko toga je li antifašizam dio Ustava ili ne, najbolji je primjer nametanja ideoloških stavova o kojima smo maločas govorili. Vodi se nepotrebna polemika oko lažnoga problema dok se istodobno stvarna društvena i egzistencijalna problematika zanemaruje i potiskuje. Riječ je zapravo o nastojanju da se pojam antifašizma poistovjeti s vrijednostima kao što su ljudska prava, sloboda i tolerancija, koje se inače izvorno vežu uz demokratska društva. Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije doista se borio protiv fašizma, ali to ne znači da se zalagao za spomenute vrijednosti, o čemu svjedoči i uređenje države koja je proistekla iz te borbe.
Lijevo-liberalne ideologije stvaraju crno-bijelu sliku
Tako se stvara ne samo krajnje pojednostavljena crno-bijela slika kompleksnoga sukoba koji se vodio na ovim prostorima tijekom Drugoga svjetskog rata, već se pojmu antifašizma pripisuju i vrijednosti koje nikad nije imao. Ovakvim gledištem na događaje iz prošlosti lijevo-liberalne ideologije nastoje opravdati svoje postupke u sadašnjosti. Time se političke i intelektualne elite koje baštine svoj status iz prošloga uređenja nastoje rehabilitirati, zauzeti moralno superiornu poziciju i nadalje određivati smjer kretanja cjelokupnoga društva.
Zbog čega je ministar Hasanbegović danas razapet između svojih povijesnih stavova, pozitivnoga djelovanja u Ministarstvu kulture i političke stvarnosti?
Upravo iz ovih razloga koje smo sad naveli. Stvari se pojednostavljuju do banalnosti i ne ostavlja se mjesta za kritičku misao. Nema rasprave, dijaloga, i ako se ne slažeš s stavovima koji trenutačno prevladavaju u hrvatskim medijima, etiketira Vas se i isključuje iz rasprave ili, kao u slučaju ministra Hasanbegovića, budete izloženi brutalnim napadima i vrijeđanju. Nevjerojatno mi je da pisanje poput onoga Ante Tomića u časopisu Nin ne nailazi na osudu, ni struke ni javnosti, a riječ o stvarno krajnje neprimjerenome uratku.
Kao sudionik Domovinskoga rata smatrate li da je zapostavljen u povijesti koja se izučava? Kuda takav nametnuti stav vodi iduće naraštaje: u zaborav ili nove ideološke postavke bliske nam povijesti?
Generacije koje dolaze iza nas vrjednovat će Domovinski rat kvalitetom života i državnoga uređenja koji su proistekla iz njega. Ako se u hrvatskome državnom uređenju ne usvoje vrijednosti kojima smo se iskazali u Domovinskome ratu, a to su čestitost, hrabrost, sposobnost organiziranja i operativnost, zalud nam sve kurikulne reforme i nastavni programi.
Rasvjetljavanje poslijeratnih zločina
S pozicije povjesničara ali i arhivara, ima li nade da nam se konačno otvori prava istina o Jasenovcu, kraškim i ostalim Hudim jamama, kako bi jednom zauvijek to prestala biti po potrebi sredstva za prepucavanja političkim elitama?
Svakako bi trebalo nastojati novim Zakonom o arhivima i arhivskome gradivu učiniti što dostupnijim arhivsko gradivo koje je sada istraživačima ili nedostupno ili dostupno pod određenim uvjetima. To bi znatno pridonijelo kvalitetnijoj raspravi o mnogim temama pa tako i rasvjetljavanju poslijeratnih zločina i uloge koju je u tomu imala Komunistička partija. Međutim, gradivo koje je predano državnim arhivima nije cjelovito sačuvano tako da ne vjerujem u neka spektakularna otkrića. Ipak, neki tragovi uvijek ostanu koji mogu biti itekako dragocjeni.
Nakon niza izvanrednih povijesnih knjiga iz, za neke u Hrvatskoj i njezinu okružju, „mračnih“ razdoblja, pripremate li nove? Odakle crpite materijale koji su godinama do 1990. uništavani ili skrivani?
Trenutačno mi poslovi u HDA ne ostavljaju previše vremena, ali ideja svakako ne manjka, ipak se nalazim na vrelu povijesti.
Pola godine haaški su istraživači pretraživali i uzimali sve što su htjeli od građe iz Tuđmanova ureda!
Što se dogodilo s arhivom predsjednika Tuđmana s Pantovčaka koji su „očerupali“ Sanader i Mesić za tuđinske potrebe? Jesu li ti materijali danas klasificirani i dostupni javnosti?
Arhiv Ureda predsjednika RH Franje Tuđmana preuzet je u Hrvatski državni arhiv u više navrata tijekom 2005. i 2006. godine, a jedan je dio predan naknadno i 2013. godine. Cjelokupno gradivo koje je zatečeno u Uredu predsjednika RH predano je Hrvatskome državnom arhivu, a nedostaje li dio, na temelju raspoloživih podataka i postojećih evidencija, ne možemo znati. Primjerice, kad je riječ o zapisnicima sjednica Ureda predsjednika RH, tzv. transkriptima, mi ne možemo znati što je sve transkribirano s audiosnimaka jer audiosnimke nisu predane u HDA, a ne postoji dokument po kojemu bismo mogli utvrditi jesu li snimke cjelovito transkribirane i predane Arhivu.
Ovaj se fond korisnicima može davati na uporabu samo po odobrenju Povjerenstva za sređivanje arhivskoga gradiva od posebnoga nacionalnog interesa i postupanje po zahtjevima za uvid i njegovo korištenje. Svi naši istraživači tog materijala dobili su dopuštenje toga povjerenstva za sređivanje te arhive, ali morali su svaki zasebno proći posebnu provjeru. Ja, primjerice, kao djelatnik Arhiva ne mogu pristupiti tom materijalu.
Ipak istraživačima haaškoga suda to je dopušteno. Jesu li stranci zavirivali i razgledavali osim arhiva iz Ureda Predsjednika, i u drugu građu iz Domovinskog rata osim one koju im je prije toga dostavljao Stjepan Mesić?
Mi nemamo građu iz Domovinskoga rata, ona se nalazi u nadležnosti Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, ali predstavnici Haaškog suda i haaški istražitelji češljali su dulje, gotovo pola godine i fotokopirali građu Ureda predsjednika Tuđmana koji se nalazi kod nas. Teško je danas reći koliko su toga kopirali i odnijeli, ali imali su na uvid sve što je nastalo u Uredu Predsjednika. Sve je to i više od one interpretacije što im je nudio predsjednik Mesić.
Tko je haaškim istražiteljima dopustio da pola godine kopaju po državnim tajnama, je li to normalno i nije li to izdajnički čin?
Haaški istražitelji boravili su arhivu za vrijeme Račanove vlade, mislim 2002. godine, negdje početkom mojega rada u Arhivu. I da, svakako da mi je bilo čudno da istražitelji imaju neograničeni pristup ovom gradivu, ali tada se sve objašnjavalo nužnošću suradnje s Haaškim sudom i pristupnim pregovorima s EU.
Kada će taj arhiv predsjednika Tuđmana biti deklasificiran i dostupan javnosti. Imamo li mi Zakon o deklasifikaciji dokumenata?
Nemamo, na žalost, za razliku od naših susjeda Slovenaca koji su zakonski deklasificirali sve dokumente u Sloveniji koji su nastali prije njihove državnosti, dakle prije 1991. godine. Mi imamo stare zakone, npr. Zakon o tajnosti podataka, pa se, primjerice, dokument u javnost može dati sto godina nakon rođenja osobe ili događaja. Gradivo poput arhiva Ureda Predsjednika, koje je nastalo drugim sustavom, možete dobiti samo na uvid i to nakon provjere Povjerenstva.
Tomislav Držić/Hrvatski tjednik/hkv.hr
