Iako bi nakon devedeset i prve godine hrvatsko-srpski odnosi trebali po svim normama međunarodne zajednice biti vanjsko-politički odnosi, to nisu. Jer, Srbija svoje odnose prema Hrvatskoj isključivo gradi na snažnim političkim pozicijama u Hrvatskoj.

Dakle, sve dok Hrvatska sa Srbijom ima problema u Hrvatskoj, neće biti nikada ravnopravna, niti uspješno štititi hrvatske nacionalne interese. To ne može ostvariti Kovač, Plenković, ne može ni Hasanbegović. Ne može u ovakvim okolnostima – nitko. Razlika je samo u tome tko će napraviti manje štete, što također nije nebitno. Za optimalnu nacionalnu politiku u odnosima sa Srbijom nužne su osnovne političke pretpostavke.

Čišćenje Hrvatske.

Ili, drugim riječima, ne dopustiti nesolidnom suparniku, razbojniku ili neprijatelju vršljanje po domaćem terenu. A to nam se godinama događa, usprkos krvavom rata u kojemu smo se vojno ali ne i politički obranili od te Srbije i njihove pete kolone u Hrvatskoj, do te mjere da je tragikomično gledati i slušati priče o zaštiti branitelja, Domovinskog rata ili bilo čega – hrvatskoga.

Takva situacija i stanje je već – sumanuto.

Zašto dakle mislim da su hrvatsko-srpski odnosi, ovakvi kakvi jesu, izrazito unutarnje-političko pitanje prvoga reda u Hrvatskoj?

Zato što Srbija i danas na posredan način upravlja društvenom klimom, vrednotama, institucijama, politikama pa i cijelim državnim sustavima u Hrvatskoj.

Što izravno, preko konfederalnih ugovora koje je Pupovcu omogućio Ustavni zakon o pravima manjina, što konfederalnim Erdutskim sporazumom, što ucjenjenim pripadnicima bivšega državnoga, političkoga i gospodarskoga establišmenta bivše Jugoslavije i SR Hrvatske, što spavačima i specijalnoratovskom agenturom u svim institucijama društva, prvenstveno u medijima, obrazovanju, kulturi i akademskoj zajednici, Srbija ostvaruje uspješnije svoje imperijalne interese u Hrvatskoj nego u bivšoj Jugoslaviji ili čak i pod okupacijom trećine Hrvatske.

Ne gine nitko, nisu izloženi pritiscima međunaodne zajednice, a svakodnevno jačaju svoje imperijalne pozicije u samome srcu hrvatske države, te u pravima srpske zajednice u Hrvatskoj.

Srbovanje je postala najkonjunkturnija industrija u Hrvatskoj.

Zbog toga je cinično, nepošteno i posve pogrešno napadati ministra Kovača radi ostvarenih ili neostvarenih pozicija u procesu pristupnih pregovora Srbije prema EU.

On može ostvariti točno onoliko interesa kolika mu je politička potpora u Hrvatskoj.

Ni jedan više.

I, nikako više.

Izuzetno je neinteligentno pri tome se pitati ili još gore jaukati nad pravdom, ponašanjem međunarodne zajednice, nerazumijevanjem istaknutih država, jer oni imaju svoje brige, svoje probleme i interese, a hrvatski problemi su im utoliko i jedino bitni, ukoliko im ih netko nametne kao unutarnjo-politički problem snagom svoga lobija, utjecaja ili nekim globalnim međunarodnim procesom.

Ne znam što je sramnije, slušati Joška Klisovića kako u javljanju u informativne emisije hrvatskih televizija daje izjavu o pogreškama Kovača i aktualne Vlade prema Srbiji ili šutnja novinara koji ili neće ili ne zna postaviti pitanje o meritumu problema. A to je – kako je moguće da je upravo Vlada u kojoj je Klisović bio zamjenik ministra vanjskih poslova propustila nametnuti u okviru pristupnog okvira EU za pregovore sa Srbijom jedan jedini hrvatski nacionalni interes. A upravo tada je bilo vrijeme kandidirati svoje interese i zahtjeve jer je to i proceduralno pravilo, i vrijeme, i prihvatljivo u protokolu međunarodnih političkih odnosa predviđenom za ponašanje zajedničkih institucija prema nekome trećemu. Sve nakon toga je presedan, incident, pri čemu valja naglasiti da međunarodne institucije ne zalaze u stanje realnih odnosa u Hrvatskoj niti u razloge zašto bi jedna vlada Hrvatske imala radiklano suprotan stav od druge hrvatske vlade. To svijet ne razumije, jer je nemoguće takvo ponašanje u bilo kojoj normalnoj zemlji. Ovo što Kovač i aktualna Vlada pokušavaju, samo je popravljanje namjernih diverzija bivše Vlade. Kao što bi bilo povlačenje lupeške kandidature Vesne Pusić u ime Hrvatske za mjesto glavnoga tajnika UN-a. U regularnim međunarodnim odnosima to bi bio incident, zbog čega se aktualna vlada nije usudila to uraditi.

Dakle, što je Hrvatskoj činiti?

Prvo, pokušati postići političku situaciju u zemlji koja će biti neupitno – hrvatska. Realne politike, stajališta, javnu i društvenu klimu u kojoj će kao i svugdje na kugli zemaljskoj posve normalno i prirodno biti zaštititi nacionalne interese svoga naroda, jer je to uz sve stalo – elementarna pristojnost.

Ništa drugo.

Kako to postići?

Više je nužnih koraka.

Jedino je to nemoguće postići ako se i javnost, hrvatski narod, njegove političke, društvene, akademske prije svih, vjerske i nacionalne institucije suglase da ništa ne treba mjenjati, da nam država ne treba, da smo bili idioti što smo kroz povijest ginuli za nju, te da je najbolje – odreći se svoje slobode. Otprilike kako se ponaša Bojan Glavašević.

Bilo bi nužno točno tako pitati sve desne politike i političare koji se kandidiraju na predstojećim izborima. Slažu li se s tim ili su spremni nešto poduzeti da se to promjeni?

Ljevicu o tome ne treba ništa ni pitati.

Laži, vrludanja i priče da je golemi uspjeh nekakav kompromis s evidentnim razbojnikom koji je ubio deset ljudi, a ti ga natjerao da ne podriguje ili pljuje u autobusu, pa će mu se sve zaboraviti, je ruganje hrvatskom narodu. Točno na toj razini kvalitete su naši trenutni zahtjevi prema Srbiji.

Jednako kako je ruganje hrvatskom narodu da mu Milanović ili Vesna Pusić jamče zaštitu nacionalnih interesa.

Dakle, prvo je nužno da se neka politika javno izjasni da će osigurati potpunu zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa u odnosima sa Srbijom. A to je potpuna kompenzacija svih šteta koje je Srbija učinila i koje čini.

Svih.

Prvi korak za to je ne dopustiti povratak na vlast klike koja godinama razara hrvatsku državu i državnost sa stajališta svoje programske političke platforme. Golema je pogreška, recimo Bože Petrova i njegovih kompanjona, kao i velikoga dijela razočaranih hrvatskih nacionalista, svrstavati HDZ i SDP u istu ravan.

Ili aktualne političke prijepore u Hrvatskoj svoditi na pitanja različitih svjetonazora ili ideološka pitanja, a pogotovo na nekakve sukobe ustaša i partizana.

To je teška zabluda.

Ispod toga i iza toga se krije razarajući rat antisuverenističkih snaga i politika, većinom prosrpskih, protiv hrvatskih suverenista i hrvatskih nacionalnih interesa.

Različit pristup prema državnosti hrvatskoga naroda i suprotnosti po tom pitanju nemaju ideološko obilježje, niti je to svjetonazorsko pitanje.

U Hrvatskoj se upravo na to svodi ključni problem i ključna razlika suparničkih politika.

Upravo stoga SDP i HDZ nisu u istoj ravni.

Niti su bili, niti mogu biti, niti će ikada biti, bez obzira na katastrofalne pogreške kojima je HDZ doprinio ovakvome stanju hrvatske državnosti.

Zašto?

Jer je izvorište programske politike SDP-a i cijele ljevice u Hrvatskoj anacionalno, antinacionalno, antihrvatsko i prosrpsko, pri čemu prosrpsko znači politiku zaborava, pristajanja na velikosrpsku mitomaniju, laži, povjesne i civilizacijske prevare i nasrtaje na hrvatski nacionalni identitet. U to spada prije svega aktualna paragidma – antifašizma. Na tom političkom spektru – nema izuzetka, niti ga može biti, a to nimalo ne ovisi o osobnom poštenju, karakteru ili profilu nekoga pojedinca u tim političkim strankama i inicijativama.

SDP ne može ići dalje od Račanove političke platforme koja se očituje u prijedlogu Ustavne odluke na dan 25. Lipnja 1991. godine u Saboru, koja je uz proglašenje nezavisnosti Republike Hrvatske istodobno nudila i početak pregovora o ujedinjenju sa Srbijom.

To je polazište koje nekoliko stotina tisuća birača ljevice u Hrvatskoj honorira i kako se god stvari u političkoj ponudi uoči izbora nazivale, na tome se razlikuju politički programi ljevice i desnice u Hrvatskoj. Zbog toga Milanovića ne može oslabiti kod njegovih birača ništa što će mediji objaviti o njegovim svinjarijama, niti da je ukrao ili ubio ne znam što i ne znam koga, a jako će mu honorirati popuštanje prema Srbiji. Dakle, Joško Klisović optužujući ministra Kovača i aktualnu Vladu za popuštanje Srbiji ne pokušava dobiti povjerenje svojih birača, jer bi oni po definiciji honorirali to popuštanje, nego pokušava razoriti ostatke povjerenja hrvatskoga naroda u HDZ i njegove lidere.

To je razlog njegove javne „brige“, a ne nacionalni interesi.

To je u konačnici razlog zbog čega su pretežiti antifa mediji tome pitanju dali toliku pozornost.

Uostalom, dokaz o honoriranju lidera ljevice zbog njihovih politika je pedeset tisuća preferencijalnih glasova koje je Milanović dobio na prethodnim izborima u sred Zagreba.

Dokaz za to će biti i Stjepan Mesić, koga je jako, jako teško izvući s vrlo tanke crte nacionalne izdaje zbog svega što je uradio, a dobit će jednako toliko preferencijalnih glasova na predstojećim izborima.

Iznošenje argumenata u javnom prostoru o politikama i svinjarijama tih tipova jedino može i moralo bi aktivirati hrvatski narod na – prosvjed, dakle na izlazak na birališta, usprkos tome što se ne može razumno staviti ruka u vatru za ovakav HDZ i desnicu.

Dakle, birači ovakve ljevice honoriraju izrazito antihrvatske politike i to je problem, a ne političari koji ih predstavljaju. Činjenica da u Hrvatskoj realno postoji vrlo opasna, podmukla, otvoreno neprijateljska društvena struktura koja ne prihvaća temeljne elemente hrvatske nacionalne državnosti, morala bi se predstavljati golemom opasnošću, a ne pojedinčanim ekscesima.

A to je zadaća, s jedne strane političara na desnici, s druge strane intelektualaca, medija i novinskih autora. Ni jedan eksces, niti jedna svinjarija, niti jedan skandal s kojim smo suočeni, niti bilo koji navodni propust bivše Kukuriku Vlade, nisu pogreške, već ciljane politike te koalicije.

Zbog toga sam uvijek govorio da je pogrešno Mesića, Josipovića, Milanovića ili Vesnu Pusić kritizirati sa stajališta – neznanja, nesposobnosti ili vođenja neuspješne politike. Oni su uvijek točno znali što im je cilj, znali su kako ga ostvariti i to su vrlo uspješno radili.

Zbog toga su opasni.

To je realnost, s tim se politički treba znati i moći boriti, a ne naganjati se oko banalnih političkih kreatura kao što su razni Grbini, Jovanovići, Ostojići ili Pusići i slične aktivističke karikature, pokušavajući im nešto – dokazati.

Sve oni znaju i njihovo ponašanje nije izraz neznanja ili nedostatka argumenata.

Njihovo ponašanje je njihova – politika.

HDZ je premrežen spavačima, agentima, ucjenjenim ljudima, interesnim grupama i nesolidnim ljudima svih profila. Najčešće je paraliziran zbog njihovoga višegodišnjega podmukloga utjecaja, ali u HDZ-u postoji uvijek i klica državotvornosti koju treba ohrabriti i dati joj vjetar u leđa, jer se od HDZ-a bez obzira na sve slabosti, može nešto očekivati, a od ljevice samo smrt hrvatske državnosti.

Zbog toga je prvi korak pomoći i ovakvome HDZ-u pobijediti na izborima.

Drugi, treći i ostali nužni koraci su – na redu poslije toga.

Jer, koraka uz ljevicu na vlasti, koja se očito potpuno politički i izvanpolitički ujedinjuje za presudnu izbornu i političku bitku za državu, neće biti. Svi njihovi koraci vode – Srbiji.

S riješenim temeljnim političkim pitanjima hrvatske državnosti, Srbija bi se prema Hrvatskoj ponašala kao prema Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji i ostalim europskim državama, prema kojima nema imperijalnih ciljeva. Jer se ne bi imala na koga osloniti u Hrvatskoj pa bi kao država imala samo jedan izbor – ili izolaciju ili prihvaćanje odgovornosti.

To bi bio uz ostalo i golemi dobitak za budućnost hrvatskih Srba.

Autor: Marko Ljubić/narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save