UDBA NAM JE SUDBA: Sve je isto, samo je vrijeme drugo

Rijetko kad je neka knjiga imala tako snažnu najavu kao što je ovih dana dobiva drugi dio sjećanja Josipa Manolića. Nije to slučajno. Pomno izabrani novinari seciraju dijelove buduće knjige najavljujući dobro čuvane tajne o tome tko je iz vrha sadašnje hrvatske politike obiteljski povezan s tajnim službama bivše Jugoslavije. Budući da sam donekle svjedok vremena raspada Jugoslavije i uspostave samostalne i suverene hrvatske države, ni prva Manolićeva knjiga me nije posebno impresionirala. Prepuna je izmišljotina i neprovjerljivih detalja. Pitanje je samo zašto on piše?

Kad je velikosrpska politička elita na čelu s Miloševićem koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća htjela pred svijetom kompromitirati Hrvatsku, pokrenuli su priču o ustašizaciji hrvatskog društva. Unutarnju pobunu dijela Srba u Hrvatskoj kojima je radi navodnog spašavanja golih života trebala pomoći vojska, pa tako, dakle i agresiju JNA na Lijepu našu, pravdali su strahom od obnove NDH i ustaškog režima. U tom propagandnom komplotu zajedno su se našli dužnosnici komunističkog režima koji su se izdavali za branitelje antifašizma i dio emigracije koja je zagovarala radikalne političke stavove u borbi protiv njih. U dobro isceniranom, a stvarno nepostojećem sukobu jednih protiv drugih, jedina žrtva bila je samostalna i suverena Republika Hrvatska, odnosno svi njezini građani koji su htjeli svoju domovinu u kojoj će moći živjeti od svog rada, neopterećeni ideološkim prijeporima prošlosti. Upravo su akteri ovog fingiranog društvenog sukoba stali na put provođenju lustracije u hrvatskom društvu. Jedni su tvrdili da bi se lustracija pretvorila u osvetu, što bi zaista bilo pogubno za društvo, a drugi, koji su im davali alibi, trudili su se svojom galamom uvjeriti većinu u društvu da oni zaista žele osvetu, tako da građanima Republike Hrvatske nije bilo teško zaključiti da je ipak bolje ne ulaziti u tu avanturu.

Zanimljivo je da se opet na sceni pojavljuju isti ljudi, s istim rječnikom i političkim metodama diskreditacije Republike Hrvatske, samo je neko drugo vrijeme. Hrvatska je postala samostalna i suverena država. Kao članica Europske unije i NATO saveza treba se izboriti za što bolje mjesto. Mogla je Hrvatska, doduše i ne biti članicom ta dva saveza. Alternativa je bila da Hrvatska bude u društvu država sa Srbijom, Makedonijom, Kosovom, BiH… Ima nekih usijanih glava koje i danas tvrde da Hrvatska nije trebala ulaziti u EU, da su Britanci dobro napravili, a kad ovdje postane teško živjeti, uzmu svoju stalno punu putnu torbu, putovnicu koja i nije nužno hrvatska i odu u sigurnost neke od država koje jesu članice jednog ili oba ta međunarodna saveza. Takve dušebrižnike hrvatstva najviše volim slušati dok govore. Može čovjek od njih puno naučiti. Posebno o dvoličnosti i licemjerju.

Hrvatska koja je članica EU i NATO saveza mora poštovati neke međunarodne standarde. Jedan od njih je i osuda svakog totalitarnog režima. Zanimljivo je kako je politički put Tomislava Karamarka krenuo nizbrdicom baš onog trenutka kad je počeo pričati o dvije stvari. Prvo, počeo se zalagati za osudu svih totalitarnih režima bez obzira na ideološki predznak i ideju koju su imali u svojoj osnovi jer dobra ideja ne može amnestirati režim koji je nju zloupotrijebio. Drugo, počeo se zalagati za provođenje lustracije, ali prema onima koji se neodgovorno ponašaju prema vlastitoj državi i narodu u sadašnjem vremenu. Nije Karamarko uspio dugo ponavljati tu svoju teoriju. Brzo je morao otići. Otišao je pod pritiskom filigranski provedenog obavještajnog rada u kojem su njegovi politički suci uvijek bili dva koraka ispred njega.

Hrvatska ima priliku opet zakoračiti u mirniji politički put, poštujući europske demokratske standarde. Tko god bio novi predsjednik HDZ-a, on ima priliku odnijeti pobjedu na rujanskim parlamentarnim izborima. Naime, U Hrvatskoj, posebno u velikim gradovima postoji veliki dio neopredijeljenog biračkog tijela. Istraživanja pokazuju kako je riječ o biračima sklonima političkom centru. To znači da ne vole slušati radikalnu političku retoriku, da ih budućnost zanima više od prošlosti, da im je rasprava o gospodarskim pitanjima draža od one o ideološkim… Onaj tko uzme veći dio kolača od tih neopredijeljenih birača, dakle jedan od dva velika politička bloka predvođenih HDZ-om, odnosno SDP-om, napravit će dvije stvari. Prvo, doći će u situaciju da možda samostalno formira vlast i drugo, eliminirat će s političke scene Most i većinu manjih strančica tzv. trećeg puta. Sve što bi u SDP-u trebali napraviti da dohvate dio tih neopredijeljenih birača jest da s čela partije maknu Zorana Milanovića. Znamo da se to neće dogoditi. Znači li to onda da je HDZ-u otvoren put? Ne, to još uvijek nije tako. HDZ će moći ostvariti pobjedu na parlamentarnim izborima samo ako njegovo članstvo prihvati rezultat unutarstranačkih izbora za predsjednika stranke, kao neprikosnoven i kao odluku svih, pa čak i onih koji nisu glasovali za pobjednika. Dakle, ako bude više kandidata i ako jedan pobjedi makar sa smo jednim glasom više, članstvo HDZ-a ga mora jedinstveno prihvatiti kao da je pobijedio jednoglasno. Tek ako se to dogodi u HDZ-u, odnosno ako prestanu ove sada još uvijek vidljive podjele i priče kako politiku HDZ-a dosljedno može provoditi ovaj ili onaj, HDZ ima šansu. Ako članstvo prihvati pravilo da politiku HDZ-a najbolje može provoditi onaj tko pobjedi na izborima i da je onda on predsjednik svih članova, tek tada će HDZ biti prava demokratska stranka koja može suvereno pobjeđivati i na parlamentarnim izborima.

Da se to ne bi dogodilo pojavljuju se knjige s navodnim sjećanjima, tekstovi s navodno nepoznatim detaljima, svjedočenja onih koji na mjestu događaja nikad nisu bili, a sve sa samo jednim ciljem – unijeti razdor u HDZ. Kao što je UDBA u vrijeme raspada Jugoslavije i uspostave samostalne Republike Hrvatske plasirala priče o strahu od ustašizacije Hrvatske, a temeljila ih je na djelima onih koji su sasvim nepotrebno zazivali duh nekog prošlog vremena, isto tako te dvije, naizgled nepomirljive političke struje rade i danas. Jedni bi opet opravdavali ono što današnji demokratski svijet nikad neće opravdati, drugi tvrde da nas to odvodi u prošlost umjesto u budućnost. U toj svađi krene i prepucavanje imenima iz kojeg nitko ne izlazi neokrznut, osim onih što se iz svojih busija nabacuju velikim idejama i parolama. Kad im zagusti, jedni će nastaviti uživati u svojim partizanskim mirovinama, zadovoljni što još nisu za odbaciti jer su uspjeli još jednom povući za nos one druge, radikalnu desnicu čiji glasnogovornici će zatvoriti već spakirani kofer i poći u sigurnost države u kojoj vrijede sva ona pravila protiv kojih se tako žestoko bore u Hrvatskoj. Silovana strana, da ne upotrijebim koji vulgarniji izraz, ostat će narod ove napaćene države kojem jedino preostaje čitati knjige s raznim sjećanjima jer uz takve ljude, mi budućnosti nemamo. Možda nam ipak preostaje obračun s onima koji nam kradu budućnost, jednima kojim nam to rade u svojoj ideološkoj zaslijepljenosti i drugima koji isto čine zbog svoje političke nepismenosti. Trebao bi to biti obračun u tišini, bez velikih riječi, s puno volje, još više uvažavanja demokracije i najviše ljubavi prema jedinoj nam domovini Hrvatskoj. U Ustavu piše da je Republika Hrvatska demokratska. Poštujmo domovinu i njezin Ustav, poštujmo demokraciju, čak i kad nam se ne sviđa ono što nam donosi.

Autor: Ante Gugo
Izvor: ovdje

Odgovori

Skip to content