Kako odgovoriti na bolesnu srbijansku opsesiju Hrvatskom?
Srbija šalje toliko prosvjednih nota da će Hrvatska uskoro imati materijala za (prosvjednu) skladbu. Kad smo kod skladbi i skladatelja, bivši srbijanski (!) predsjednik Ivo Josipović, iako mu je mandat prestao, i dalje svira po želji Tadića, Nikolića, Vučića i četničkog vojvode Šešelja.
No, Josipović nije jedini koji boluje od te vrste infekcije, koja nije ništa nego mutirani bizantizam; a razni milanovići, pusići, teršeliči, mesići, manolići i t.d., “sarađuju” s “večnom braćom” na ponovnom ostvarenju njihova zajedničkog clja – nove okupacije hrvatskih prostora.
Cjelokupni hrvatski državni vrh “uopšte ne razume” kako se prema istupima srbijanskih političara treba odnositi – ignorirati ih, eventualno im se rugati. Nije poznato da je provedena anketa prema kojoj je najveći neprijatelj Srbije upravo Hrvatska, ali je zato provedena anketa prema kojoj samo 7% srpske populacije koristi dezodorans.
Dok srbijanski političari, kao i njihove ovdašnje sluge, opetovanim iznošenjem različitih vrsta laži, otvoreno pokušavaju utjecati na određene procese u Hrvatskoj, jedne i druge treba podsjećati na ove podatke o korištenju dezodoransa kod naših susjeda. Jednako tako, Aleksandra Vučića i slične zagovornike politike dinastije Karađorđevića, treba redovito podsjećati na neospornu činjenicu da su oni politički nasljednici svinjogojca Karađorđa, koji je svrgnuo dinastiju Obrenović i sebe proglasio kraljem. Ostalo, od “Crne ruke” i Gavrila Principa, preko prve Jugoslavije i Draže Mihajlovića, do Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića je politička povijest jednog naroda koji svoju politiku temelji na lažima.
Inače, franačkim su kraljevstvom vladali Merovinzi dok ih nije svrgnuo Karlo Martel, upravitelj dvora, i započeo vladavinu Karolinga. Srpsku su dinastiju svrgnuli svinjogojci, a Srbi su to objeručke prihvatili i na tome mitove rade i danas.
Uz Matoša, najbolji poznavatelj srpskog bunila temeljenog na lažima je zasigurno hrvatski književnik Vatroslav Cihlar. Njegovih “Deset pisama iz Beograda” predstavljaju obveznu lektiru za svakoga tko hoće na ovaj ili onaj način, surađivati sa Srbima ili se s njima ophoditi. Također, to bi trebali pročitati hrvatski veleposlanik u Beogradu i ministar vanjskih poslova, kako bi se znali postaviti prema srbijanskoj političkoj infekciji.
„Glavno obilježje srpskom javnom životu udarali su i udaraju lični momenti. Vidite: to je veoma karakteristično. Kod nas ne izdaje naređenje jedna politička ustanova već ličnost. Ne ministarstvo unutrašnjih poslova, nego ministar unutrašnjih poslova, ne sresko poglavarstvo, nego sreski poglavar. To su ostaci autokratskog shvatanja. Zato i nema kod nas osjećaja zakonitosti i autoriteta zakona. Ne postoji autoritet zakona, nego autoritet jedne osobe, koja raspolaže imovinom i životom građana. Zato kod nas igraju tako veliku ulogu pojedinci i pojedine klike. Tu se ne postupa po interesima općenitosti, nego po interesima onoga pojedinca i one klike koja imade vlast.“
Isto tako: „Prema našim ljudima se ne smije istupati s logikom i pravednim razlozima, nego sa snagom. Jedino što Srbijanac respektira, to je moć. Evo na primjer jedan slučaj iz praktičnog života. Ja gradim kuću, gotovo je sve, samo još nisu stepenice i krov. Moj klijent neće da plati, nećka se. Dolazim mu s razlogom, kako to ugovor propisuje, kako je to u redu da plati zaostale dugove. No to mu ne imponira. Ja onda naprosto obustavim gradnju i detaširam radnike drugamo. Što se događa? Moj klijent dolazi odmah drugog dana s prijaznim licem i s kesom novaca. Odlučni, energični korak mu je imponirao. Tako je kod nas sa svim stvarima. Srbijanac je praktičan u njega boli samo materijalnost. Samo logika materijalnosti prisilit će ga na drugo shvatanje o današnjoj državi.“
Tragično je što se u ovim opisima, starima gotovo stotinu godina, a i danas su beziznimno točni kad se govori o Srbiji i Srbima, ipak nazire ogromna sličnost s hrvatskim političkim ponašanjem i kulturom. No, to je posljedica okupacije, raznih Jugoslavija i nasilnog posrbljivanja, i općenito nametanja srednjovjekovnog opančarskog diskursa kojeg su hrvatskom narodu nametale bivše države. To se primjerice, ogleda u popularnosti t. zv. cajki u hrvatskog puka.
Ipak, može se reći da su Srbi čestit narod, koliko god (ne)kulturan bio, no mi uvijek imamo problema sa srpskim političarima i Srbijancima, domaćim (sclavoservi, jezikom pravaša) i stranim, i dok naši političari, barem oni imuni na srbijansko prenemaganje, prostakluk i šovinizam, ne shvate tu toliko staru istinu, onda ni jedna ni druga zemlja ne će moći zakoračiti naprijed. Srbi će nas sputavati svojom suludom mitomanijom i pompom, a mi ćemo se uvijek spuštati na njihovu razinu i tako ukrug, kao što se, unatoč otvorenoj srbijanskoj agresiji, događa posljednjih 26 godina.
Hrvatska je oduvijek bila, i bit će srpska opsesija, a zašto je tomu tako ni oni sami ne bi znali odgovoriti. No, činjenica je, na koju uvijek treba podsjećati, da su Hrvati do konca Prvog svjetskog rata pripadali srednje-europskom kulturnom krugu, uz nama ravnopravne Talijane, Austrijance i Mađare. Balkanizam, na koji smo u dvije propale Jugoslavije nasilno preodgojeni, moramo pošto poto izbaciti iz organizma, a najbrži i najbezbolniji put je upravo zanemarivanje naših istočnih susjeda. Kad se nauče civilizirano ponašati, kad priznaju svoj višestoljetni imperijalizam, kad se „ucivilizuju“, onda možemo s njima razgovarati kao s ravnopravnima i čak im pomoći u europskim integracijama. Dok se to ne dogodi, Srbima se možemo samo rugati ili se uopće ne opterećivati njima, jer „varvari“, odnosno „vlaji“ više od toga ne zaslužuju.
Mila Marušić/hrsvijet.net
