BANAC: Pupovčeva trka na krkače

Goran Mehkek / CROPIX

Na XI. konvenciji SDP-a, u svibnju 2004. godine, došlo je do jednog zanimljivog obrata. U pozdravnim govorima predstavnici raznih stranaka obraćali su se delegatima konvencije na uobičajeni konvencionalni način (“Gospođe i gospodo, dame i gospodo, dragi prijatelji, uvaženi delegati, bla, bla, bla!”) i polučili uobičajene konvencionalne aplauze, neki više, neki manje. Svi osim jednog gosta. Kad je stao za govornicu, nakon značajne stanke, kako samo on to zna, Milorad Pupovac je rekao: “Da vas pozdravim našim starim pozdravom: drugarice i drugovi!” Uslijedio je trenutak – možda dva trenutka – nelagode, i onda se salom prolomio urnebesni aplauz. Kao da je većini delegata pao kamen sa srca. Nešto kasnije, kad je Ivica Račan došao na red, on je oprezno i pomalo nesigurno, uz tipično oklijevanje, prozborio: “Gospođe i gospodo, drugarice i drugovi!” Sad više nije bilo nelagode. Pozdrav je ozakonjen. Dug aplauz i ovacije.

Milorad Pupovac izuzetno je strpljiv i inteligentan čovjek, u politici jedan od inteligentnijih. On je također jedan od rijetkih političara koji razumije da je posao političara stvaranje politike. Mnogo toga što nam se danas čini posve normalnim posljedica je Pupovčeva promišljanja politike. U tomu i jest problem. Pupovčeva politika varijanta je pribićevštine, s razlikom što se razvija u sasvim drukčijim okolnostima od onih u kojima je djelovao Svetozar Pribićević. Naime, nestao je okvir. Nestalo je Jugoslavije. Na njenom je mjestu niz neovisnih država, u svakoj od kojih postoji manja ili veća srpska zajednica. Unatoč tomu, Pupovac uporno promiče, nekad više, nekad manje, dvije prepoznatljive politike iz Pribićevićeva vremena: (1) varijantu unitarizma, iz Pribićevićeva manje atraktivnog režimskog razdoblja (1919. – 1927.), koju Pupovac provodi po firmom borbe protiv nacionalizma, dakako hrvatskog (“Hrvatska je bila na rubu sunovrata u opaki nacionalistički eksperiment koji je mogao završiti s bližim ili daljim građanskim političkim ratom”, Pupovac o razdoblju Oreškovićeve vlade, Jutarnji list, 27. kolovoza); (2) varijantu vanjskog patronata, u prvom redu onog Srbije, također iz Pribićevićevih režimskih dana. Tomu treba dodati (3) varijantu lijevog populizma, povezanu s učincima ustaške represije (visoka zastupljenost hrvatskih Srba u partizanskom pokretu i komunističkoj nomenklaturi), premda je i Pribićević ljevičario za vrijeme Aleksandrove diktature (“poznato je da je politika SDSS-a, osim što je manjinska, i lijeva, a većina srpskih birača u Hrvatskoj glasa za lijeve opcije”, Pupovac u Jutarnjem listu, 25. listopada 2015.).

Ove tri varijante ne mogu se uvijek uskladiti, što je jedan od razloga zašto je Pupovčeva politika često kontradiktorna i oportunistička. Borba protiv hrvatskog nacionalizma (najopasnijeg klasnog neprijatelja, kako su to govorili komunisti) pod Pupovčevim pokroviteljstvom (tjednik Novosti) često kliže prema sramežljivoj, a rjeđe otvorenoj, promociji jugoslavenstva. To je u skladu s ustaljenom srpskom politikom za komunističke vlasti kad su Srbi u Hrvatskoj preko jugoslavenskog identiteta gubili manjinski status, dakako uz uvjet da većinski Hrvati također prihvate jugoslavenski identitet. Posljedice su poznate. Zanimljivo je da se sličan pristup tek iznimno primjenjuje prema srpskom nacionalizmu, za koji vrijedi silenzio stampa. Čistunci to Pupovcu zamjeraju: “Problem je s politikom Milorada Pupovca to što se ona odvija unutar nacionalističke paradigme protiv koje se on navodno bori, čega je pitanje ćirilice u Vukovaru možda i najbolji primjer” (Gordan Duhaček, tportal, 3. veljače). Za Pupovca teško da se može govoriti o velikosrpskom nacionalizmu i kad je riječ o Vučiću i Nikoliću. Umjesto takvih sumnji, Pupovac želi da mu povjerujemo kako je “premijer Vučić… opredijeljen na izgradnju najboljih odnosa s našom zemljom” (Jutarnji list, 27. kolovoza).

Postoje li problemi u odnosima sa Srbijom, to je gotovo uvijek krivnja Zagreba: “Ne znam zašto Zagreb ima potrebu proizvoditi psihološki i politički Berlinski zid prema Beogradu” (Jutarnji list, 21. siječnja); “To je pogrešna politika ministra Kovača koja je urušila ugled naše zemlje i nije pomogla rješavanju nijednog pitanja” (Jutarnji list, 27. kolovoza). Pupovcu je posve prirodno tiho se njihati u mjestu bez riječi protivljenja u zemunskom naselju Busije, dok Vučić u društvu cijelog srbijanskog državnog i crkvenog vrha osuđuje Hrvate, na Dan žalosti zbog akcije Oluja, kao “narod koji se ničega ne stidi”: “Njihov krst će zauvek biti kukast i iskrivljen, naš nikada” (Pravda, 5. kolovoza). S druge strane, ovogodišnja proslava Oluje u Kninu za njega je neprihvatljiva: “Na takvom obeležavanju ne bi trebalo da učestvuje niko kome je stalo do ove zemlje, Ustava i zakonitosti, kao i čestitih ljudi i njihovog doprinosa u borbi za mir i slobodu u Hrvatskoj” (Politika, 8. kolovoza).

Premda je Pupovčev doprinos održavanju i razvoju krajnje lijevih politika u Hrvatskoj nemjerljiv (to je tema koja zavređuje posebnu obradu) i premda on pokatkad djeluje kao sekretar ideološke komisije CK (“Kod Milanovića već neko vrijeme primjećujemo sklonost desnog skretanja i popuštanja pred dominantnim desnim stanjem u zemlji”, Jutarnji list, 27. kolovoza), njegova je politika odabira uvijek unutar desnog centra: “Da, Pupovcu je, premda nerijetko ističe da je svjetonazorski ljevičar, HDZ prva politička opcija” (Dražen Ciglenečki, Novi list, 29. kolovoza).

To ide tako daleko da je Pupovac uveo kasnije rasprostranjenu navadu obrane Tuđmana od HDZ-a: “Teško bismo mogli zamisliti Tuđmana kako dovodi sveštenika da osveti predsednički ured. Ili Tuđmana koji bi se na takav način odrekao Josipa Broza Tita” (Tanjug, 3. rujna 2015.); “Mislim da se Tuđman… okreće u grobu zbog takvog odnosa prema tradiciji, te suvremenom antifašizmu i njegovim vrijednostima” (Večernji list, 19. veljače). Karamarku je posebno zamjerio zatvaranje vrata suradnji (“prema nama [je] podigao ‘orbanovsku žicu’”, Jutarnji list, 25. listopada 2015.). Suočen sa zatvorenim vratima, Pupovac je krenuo u proizvodnju dviju teško dokazivih teza: (1) za Srbe u Hrvatskoj sve se promijenilo nagore nakon ulaska u EU: “Do potpisivanja sporazuma sa EU je bila uzlazna linija, a onda kada je Hrvatska postala članica, kreće negativni trend“ (Politika, 9. studenoga 2015.); (2) U Hrvatskoj se širi politika straha: “Strah. Oslobođenje od straha, od onih koji šalju poruke koje su prijeteće” (Dnevnik.hr, 21. kolovoza). Naravno, strahovi se mogu opozvati samo suradnjom SDSS-a s nekom postkaramarkovskom vladom desnog centra, pod uvjetima koje će obrazložiti Pupovac. Došli smo do trenutnih dvojbi: Hoće li Pupovac nošen tako na krkače nježno obaviti ruke oko Plenkovićeva vrata?

P.S.: Novi prilozi za bibliografiju antifašističke historiografije i borbe protiv povijesnog revizionizma (3) – ruski veleposlanik Anvar Azimov u pismu Jutarnjem listu (20. rujna): “Za nas je čudovišno kada se između fašističke Njemačke i SSSR-a stavlja znak jednakosti. Sukladno planovima rukovodstva Trećeg Reicha, Poljska kao država uopće nije trebala postojati.” Uvaženi veleposlanik potpuno je u pravu. Tako je mislio i Staljin. Georgi Dimitrov, generalni sekretar Kominterne, u svom je dnevniku zabilježio da je Staljin 7. rujna 1939., u razgovoru u svom uredu, uz Dimitrova, prisutni su bili Molotov i Ždanov, dao sljedeće razloge za nepostojanje poljske države, a oni doista nisu jednaki argumentima njemačkih fašista niti se između njih i hitlerovskih argumenata može staviti znak jednakosti: “Prethodno (u povijesti) poljska je država bila nac[ionalna]. država. Zato su je revolucionari branili od podjele i podjarmljivanja./ – Sad je [Poljska] fašistička država, koja ugnjetava Ukrajince, Bjeloruse, itd./ – Uništenje te države pod sadašnjim uvjetima znači jedna buržujska fašistička država manje./ – Gdje je šteta ako nakon poraza Poljske budemo u mogućnosti proširiti socijalistički sistem na nova područja i stanovnike?” Doista, gdje je šteta?

Izvor: ovdje

Odgovori

Skip to content