Biskup Uzinić: Najgore je ono što se loše čini u Crkvi

29. nedjelja kroz godinu (C), 2016.

Današnje evanđelje započelo je riječima: „ Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati“, a završilo je riječima: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Na prvi pogled uvodna rečenica nema veze sa zaključnim pitanjem, ali nije tako. Da bismo pronašli vezu – a tim i poruku pročitanog evanđelja za nas i naše vrijeme – predlažem da naše razmišljanje započnemo upravo od završnog pitanja, tj. od pitanja: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Gledajući svijet oko sebe primjećujemo da se on vrtoglavo mijenja i sve više napreduje u znanosti i tehnologiji. Danas imamo ono što pred manje od dvadesetak godina nismo mogli ni zamisliti, a što je pred pedesetak godina bilo još prava znanstvena fantastika. Osim što primjećujemo vrtoglavu promjenu svijeta u kojem živimo, primjećujemo također kako se istovremeno s tom promjenom i napretkom događa i čovjekovo udaljavanje od Boga.

„Boga se – kaže kardinal Gerhard Ludwig Müler u knjizi „Razgovor u nadi“ – povezuje s ljudima koji ne misle, koji zastupaju primitivne, srednjovjekovne stavove. Smatra se kako vjersko stajalište nije ozbiljno i odlučno kao ateističko ili, još bolje, rekli bi neki, kao neutralnija i naizgled poštenija pozicija agnosticizma.“ Jasno je da se u tom ozračju nije lako prepoznati kršćaninom i da mnogi kršćani žive „u strahu od ispovijedanja vjere“ (kardinal Müler). Zato nam se čini opravdanim Isusovo pitanje hoće li on kad se vrati naći vjere na zemlji.

Rekao bih, u ozračju triju današnjih čitanja, da se odgovor na to pitanje nalazi u ustrajnosti i molitvi nas kršćana, odnosno Crkve, koju izloženu svakodnevnim životnim iskušenjima svijeta i vremena u kojemu živimo i vršimo svoje poslanje.

Crkvu, a s njom i nas kršćane, tako možemo prepoznati i u udovici iz evanđelja koja ustrajno moli obranu od nepravednog suca. Naravno u toj su udovici prisutni i svi drugi koji su s jedne strane kušani životnim poteškoćama, bilo da su izazvane ljudskim djelovanjem bilo prirodnim pojavama, a koji, s druge strane, nailaze na ravnodušnost onih koji bi im mogli pomoći.

Današnje evanđelje im je poziv da se ne obeshrabre, nego da ustraju u molitvi. Možda smo skloni, osobito što je prispodoba stavljena u ozračje govora o molitvi, misliti da bi upravo Bog mogao biti taj nepravedni sudac koji nam ne pomaže, ali nije tako. Bog uvijek pomaže onima koji ga mole, ali to ne čini uvijek na način na koji oni koji mole misle da to treba učiniti.

Ponekad su i nepravedni suci, koji bi uvijek trebali biti posrednici njegove pravednosti koja je milosrđe, razlog što se čini kao da nisu uslišane molitve koje mu upućujemo. Bog uslišava one kojima mi možemo pomoći, ali mi koji možemo pomoći s njim ne surađujemo. Dapače, ponekad i više od toga. Kad smo mi kršćani u pitanju u nepravednom sucu možemo prepoznati nekad neprijateljski, a nekad jednostavno nezainteresirani i ravnodušni svijet i vrijeme u kojemu kao kršćani živimo.

Kad su u pitanju drugi oblici kušnji, onda taj nepravedan sudac mi možemo biti drugima i drugi nama. No i nepravedni se sudac, sugerira Isus ovom prispodobom, može promijeniti ustrajnošću i molitvom, ako i ne zato što se Boga boji i zato što mari za ljude, a onda barem zato što mu svojom ustrajnošću i molitvom dodijavamo i što ga mučimo. Zato budimo ustrajni. I molimo! Tako ćemo promijeniti nepravednog suca bilo da smo mi to drugima, bilo da su to drugi nama.

I u Timoteju kojeg sv. Pavao poziva da ostane u onom u čemu je poučen i čemu je vjeru dao možemo također vidjeti Crkvu, a s Crkvom i nas kršćane. Crkva poznaje i autentično tumači Sveta pisma koja su sposobna sve članove Crkve učiniti „mudrim … na spasenja po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.“ Istovremeno, budući da je „sve Pismo, bogoduho, korisno … za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban”, ono što Crkva čini, čini na spasenje ne samo onima koji pripadaju Crkvi, nego svima kojima je poslana, a to je sav svijet i do kraja vremena.

Znademo li ovo, lakše nam je razumjeti inzistiranje ili zaklinjanje sv. Pavla koje nije upućeno samo sv. Timoteju, nego i svakom od nas, cijeloj Crkvi: „Propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“

Na kraju Crkvu, koja je novi Božji Izabrani narod, možemo prepoznati i u Izabranom narodu na putu kroz pustinju iz egipatskog ropstva prema Obećanoj zemlji. U današnjem ulomku se to prepoznavanje iščitava u različitim ulogama koje su u Izabranom narodu Mojsije, Aron, Hur i Jošua imali tijekom obrane od Amalečana koji su ih napali, a koje na svom životnom putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji, svatko od nas članova Crkve ima u odnosu na naše Amalečane, odnosno različite izazove svijeta i vremena u kojemu živimo.

Prije nekoliko godina sam studentima u slici Mojsija koji ustraje u molitvi prepoznao Crkvu koja ustrajno moli, ali kojoj je, da bi njezina molitva ostala ustrajna i tako bila plodonosna, potrebno podržavati podignute ruke. Tome služe Aron i Hur. U Aronu sam prepoznao nas svećenike kojima je podržavanje ustrajne molitve jedno od temeljnih poslanja. U Huru sam, vodeći računa o tome da suvremena znanost svoje postojanje u velikoj mjeri duguje upravo kršćanstvu, prepoznao kršćanske znanstvenike i njihovu odgovornost i za napredak i opstanak vjere na zemlji. Njima danas želim pridružiti i Jošuu u kojemu možemo prepoznati svakog vjernika koji sa svojim kršćanskim životom stoji na prvoj crti obrane vjere.

Mojsijeve bi ruke pale ako bi bilo tko od spomenutih zakazao. Isto je i s Crkvom. Najgore za Crkvu nije ono što joj žele učiniti oni koji su izvan Crkve. Crkva će tome odoljeti. Najgore je ono što se loše čini u Crkvi. I to što se u njoj ne želi učiniti, a trebalo bi. Tad ruke padaju. I tad popušta obrana. Ne želim nabrajati.

Tek ću se vratiti kardinalu Müleru, koji kaže da „ima kršćana koji, paradoksalno, zauzimaju sustavno kritički stav prema Crkvi … kao agnostici, a ujedno žele u potpunosti sudjelovati u životu Crkve.“ Da se to ne bi dogodilo nama on nam poručuje: „Suočeni s toliko agresivnim laicističkim svijetom ne smijemo se bojati predstaviti kao uvjereni i praktični kršćani! Ne smijemo se dati prevariti idejom da poštivanje javnoga prostora znači življenje vjere u privatnom prostoru! Ne bismo nikad smjeli pretpostaviti da izgradnja pluralističkog, tolerantnog i uvažavajućeg društva nosi sa sobom ušutkivanje naše vjere koje se lažno poistovjećuje s prozelitizmom. … Istinska solidarnost s onima koji ne vjeruju uključuje da im se istina ponudi jasno i na taj način da im se pruži obrazloženje nade.“

Naravno da sve ovo što smo pozvani ustrajno činiti treba pratiti i naša ustrajna molitva. Bez nje neće i ne može funkcionirati. Molitva je, zapravo, garancija da će Krist kad ponovo dođe naći vjeru na zemlji jer tad to ne ovisi o nama, nego ovisi o njemu.

Istina, dok god bude svijeta – tj. dok god Sin Čovječji ponovo ne dođe – čovječanstvo će živjeti u rascjepu između Isusa Krista i snaga zla, između opredjeljenja našeg bića za Boga i opredjeljenja za zemaljske, prolazne vrijednosti bez Boga koje Zli obilato koristi da bi nas odvukao od Boga. Možda se sada Zli čini jačim. Zato se stvara dojam kao da vjera neće opstati na zemlji. Pobjeda je, međutim, na Božjoj strani. Da bismo i mi ostali na njegovoj strani, da bi i naš život bio pozitivan doprinos njegovoj budućnosti, trebamo moliti, moliti ustrajno, jer moliti znači vjerovati i vjerovati znači moliti.

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA

1 comment

Odgovori

Skip to content