Protustavno obnavljanje jugoslavenskog zajedništva
Ustav je najviši pravni akt pravne države. Viši od njega je eventualno međunarodni ugovor, no na primjeru hrvatskog ulaska u Europsku uniju, ispada da je Hrvatska u EU – protuustavno – zbog zabrane iz čl. 142. st. 2. Ustava koja glasi: “Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.”
Iako su malobrojne pravaške skupine naglašavale i isticale nemogućnost ulaska Hrvatska u EU, ondašnja se politička vrhuška pravila blesavom. Navedena odredba Ustava je jedna od rijetkih “konkretnih” odredbi, budući sve u zemlji mora biti u skladu s Ustavom, najveći broj odredaba je općenit, opširan, kako bi se svakodnevni sadržaj i razne životne okolnosti mogle pod te odredbe podvesti.
Sukladno tomu, Ustav se ne bi trebao često mijenjati, no kako je Republika Hrvatska pravno nakaradna zemlja, Ustav se mijenja sukladno dnevno-političkim potrebama vladajućih grupacija. I baš bi uprkos tomu ustavni suci trebali biti “stalna mjena” koja bi koliko-toliko čuvala i skrbila o ustavnopravnom poretku RH, no oni su birani po političkom ključu, čime se de facto, ali i de iure politika postavlja iznad pravosuđa.
Nakon skandalozne i potpuno protupravne odluke Ustavnog suda kojom se odbila ustavna tužba Joea Šimunića, ustavni su suci otišli i korak dalje u t. zv. slučaju švicarskog franka. U predmetu Broj: U-III-2521/2015 od 13. prosinca djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.: „u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su “povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“.
Središnji dio obrazloženja Odluke glasi: „Ustavni sud može se suglasiti s utvrđenjima Vrhovnog suda da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i da je njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Međutim, to ne znači da je taj institut potrošačima, ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima, samim time što je taj institut “apsolutno prepoznat”, bio razumljiv onako kako se tumači i primjenjuje “u duhu prava EU”. Drugim riječima, da potrošač, bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja.
Ovo tim više što su predmetni ugovori bili “opterećeni” s dva promjenjiva bitna elementa – valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako i na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Istu tu okolnost, međutim, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir.“
Populizam nije zabranjen, ali ga u pravu ne smije biti. Ovo je još jedna u nizu populističkih odluka Ustavnog suda, koji je, čini se, od svoga postanka odlučuje prema isključivo političkom, a ne pravnom, nahođenju. Ionako su mediji taj slučaj napuhali i prikazali to kao borbu između „dobra i zla“, odnosno „dobrih, poštenih i ranjivih“ građana i „zlih i prijetvornih“ banaka, malo tko je progovorio i usudio se progovoriti o jedinom mjerodavnom u ovom slučaju t.j. sporu, a to je hrvatsko, odnosno europsko pravo.
Po uvriježenom socijalističkom samoupravnom shvaćanju, hrvatski su samoupravljači (čitaj: građani) sklapali ugovore o kreditu. Takvi ugovori su tipski, generični i o njihovim se odredbama ne pregovara („take it or leave it“ ugovori). Ondašnje su okolnosti bile sljedeće: krediti u eurima su bili skuplji, a švicarski se franak činio stabilnim te je sukladno tomu imao manju kamatnu stopu. To je lakomosti i pohlepi dijela hrvatskih samoupravljača bilo dovoljno, pa se masovno dizalo kredite, neki za treći BMW, neki za peti ili šesti stan, a neki za preživljavanje; dakle svakakve bijahu potrebe. I sve je bilo odlično dok švicarski franak nije počeo rasti, onda je nastala panika.
Sasvim je jasno da takav nagli i neočekivani rast tečaja predstavlja financijski udar za građane, no rizik je preuzet slobodnom voljom korisnika kredita. Da je kojim slučajem tečaj franka drastično pao, nitko se ne bi žalio – pa ni banke. U svakom slučaju, ugovor je sklopljen i ugovori se poštuju. Druga je stvar da su banke mogle napraviti kolektivne pregovore i olakšati položaj korisnika kredita, no to je možda moralna, ali ne i pravna obveza. Pravo je, ipak, minimum morala. Dakle, hrvatski građani „took the contract“ i moraju snositi odgovornost, odnosno preuzete obveze.
Međutim, sve je pošlo po „zlu“, i sukladno su slavenskoj patetici svi drugi krivi osim onih koji zaista snose ovu odgovornost, a to nisu banke. Općenito se teorije urota dočekuju s podsmijehom, a ova priča da su se sve banke urotile kako bi opelješile dobronamjerne i siromašne hrvatske građane je ravna pričama o ljudima gušterima i vanzemaljcima. Banke ne treba braniti, one su dovoljno povlaštene i bogate; dapače, ukoliko ne postupaju prema važećim propisima, treba ih nagaziti i tužiti gdje god i kad god, no na nesreću dijela građana, švicarski franak nije takav slučaj.
I ‘mjesto da Ustavni sud pošalje jasnu poruku o tomu kako pravo vrijedi za sve, on prihvaća floskule o „prevarenosti potrošača“ te ih smatra povredom prava na nepristran sud ili pravo na pravično suđenje. I to je taj upliv politike u pravo, odnosno pravosuđe.
Ustavni sud, kao prvo, obrađuje prvenstveno samo medijski eksponirane slučajeve, dok slučajevi „običnih“ građana stoje i čekaju po desetak godina. Drugo, odlučuje ne po važećim propisima nego po važećem svjetonazorskom ozračju i medijskoj hajci (koja je mahom u rukama jugofašista). Tu su slučajevi vezani za prikupljanje potpisa za referendum „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“, slučaj „Glavaš“, Šimunić i dalje redom.
U biti, Ustavni sud igra ulogu Kabineta maršala Tita. Dobri su pravnici i odvjetnici u propaloj državi, nakon što bi najviši sudovi presudili protiv interesa njihovih stranaka, upućivali stranke na obraćanje spomenutom Kabinetu, gdje bi putem partijskih i drugarskih veza „pravedni“ drug Tito naprosto poništio pravomoćnu sudsku odluku. Jedina razlika između Kabineta maršala i Ustavnog suda je ta da je u Jugoslaviji jedan politički odlučivao o pravu, a sada to čini njih 12.
Dakle, prije autokracija, a sada – partitokracija. U svakom slučaju, odsutstvo vladavine prava i smrt pravne države (ako je ikada i zaživjela).
L.C./hrsvijet.net
