Ovog tjedna navršava 100 dana od izglasavanja povjerenja Vladi Andreja Plenkovića, pa je to povod da se ocijene prvi koraci Vlade, pozitivne mjere i negativni potezi. Iako je Vlada praktički koalicijska, jer HDZ bez manjeg partnera, MOST-a nezavisnih lista, nije mogao dobiti povjerenje saborskih zastupnika, nju se u ovih 100 dana percipiralo prije svega kroz osobu samog premijera.

Ako se zanemari činjenica da je Sabor prihvatio Vladin Državni proračun za ovu godinu, što s naglaskom na tek kozmretsku poreznu reformu treba staviti u pozitivan saldo početka njegove vladavine, pri samom kraju tih beneficiranih 100 dana zbio se događaj koji je Andreja Plenkovića raskrinkao kao političara, da parafraziramo Ivicu Račana, „opasnih namjera“. Ne čekajući prvih 100 dana poštede već sam na samom početku Plenkovićevog mandata ukazao na nevjerodostojan izbor njegovih najvažnijih savjetnika. Ako Andrej Plenković prihvaća Davora Božinovića sa sumnjivom bografijom iz komunističke Hrvatske za šefa kabineta, a kontraverznog Vladimira Šeksa koji će pored svojih kodnih imena iz jugoslavenskih tajnih službi ostati upamćen po poznatoj rečenici u progonu Ante Gotovine, onda je očito da premijer ne shvaća silnice nove hrvatske političke stvarnosti. On se time okrenuo prošlosti, a ne budućnosti jer u svojem timu nije dao naglasak na nove ljude s novim idejama koje su potrebne Hrvatskoj, nego opterećen i sam lagodnom biografijom, dok se Hrvatska borila za osamostaljenje, odabire savjetnike okrenute još uvijek neraskrinkanoj komunističkoj prošlosti.

Prošlog tjedna u Hrvatskome saboru Andrej Plenković je podnio izvješće o svojem učešću na sjednici Europskog vijeća kojemu je po funkciji član. Da se takva izvješća više ne će bespogovorno prihvaćati u sabornici sastavljenoj uglavnom od stranačkih klimavaca, a ne od odgovornih osoba kakve bi trebale biti u najvišem tijelu demokratske države, pobrinuo se jedan član Živog zida, dakle ne ni cirkusantski Ivan Pernar niti Ivan Vilibor Sinčić nego Čakovčanin odlikovani branitelj Domovinskog rata i povjesničar sa znanstvenom titulom dr. Branimir Bunjac. Nakon izlaganja premijera Plenkovića dr. Bunjac je u raspravi između ostalog izjavio: “Vaše izvješće otvorilo mi je oči. Do danas sam gajio nadu da ste vi ipak hrvatski premijer, ali nakon vaših današnjih riječi čvrsto sam uvjeren da ste vi samo jedan briselski projekt i ništa drugo. Ovakvo zaklinjanje u sve ono što je na ovome kontinentu loše, doista se rijetko čuje. Klanjanje Europskoj uniji, vjera kao da se radi o nekoj religiji, ne sjećam se da je ijedan hrvatski premijer ovako govorio u ovom saboru“.

Istup dr. Bunjca bez zadrške je raskrinkao temeljnu političku poziciju premijera Andreja Plenkovića koji, ne treba smetnuti s uma potječe iz jugoslavenske obitelji s ocem Mariom koji je bio suradnik KOS-a. S obzirom na njegov politički uspon od pripravnika u Ministarstvu vanjskih poslova iz doba Ive Sanadera kad je u istoj sobi sjedio s Kolindom Grabar Kitarović, Zoranom Milanovićem i Gordanom Jandrokovićem, do europarlamentarca visoko rangiranog u Europskom parlamentu kao potpredsjenik Odbora za vanjsku politiku i na čelu odbora za Ukrajinu nije se ni moglo očekivati drukčiji istup od onog koji je izazvao reakciju zastupnika Živog zida. Temeljno pitanje koje se postavlja i koje treba postaviti hrvatska javnost jest je li Andrej Plenković hrvatski političar ili je eksponent Europske unije koji treba u Hrvatskoj provesti politiku Bruxellesa, a ona, ne treba smetnuti s uma, i dalje počiva na ideji nekakve asocijacije država nastalih raspadom komunističke Jugoslavije, jer joj je temelj i dalje, ma što to značilo, Zapadni Balkan.

Budući da je dr Bunjac pogodio Andreja Plenkovića u samo „sridu“, to je bio okidač da eksplodira premijerova samokontrola skrivena iza „učtivog i pristojnog“ čovjeka, kako ga je ocijenio srbijanski četnički premijer Aleksandar Vučić. Na Bunjčeve riječi tobože „učtiv i pristojan“ Andrej Plenković odgovorio je u najboljem maniru, moglo bi se čak reći, diktatorskog stila: „Moja osobna zadaća kao političara, ali i kao predsjednika Vlade i predsjednika stranke, bit će politička argumentirana bitka i rasprava protiv vas i vaše politike i vaše demagogije i vašeg neznanja i vašeg dovođenja u zabludu brojnih hrvatskih birača… Stranke poput vaše ruše referendume u Francuskoj, Nizozemskoj, Grčkoj,… E, ovdje ne ćete. I drugi put ćete dobiti manje glasova i manje mandata, ja vam to jamčim. To će biti jedna od ključnih zadaća moje vlade”.

Andrej Plenković nije svjestan da kad je u pitanju hrvatska javnost i biračko tijelo ne barata pravim argumentima, što samo dokazuje ne samo da on ne zna što hrvatska javnost misli o Europskoj Uniji niti ga o tome ispravno savjetuju njegovi „savjetnici“. Ako je za ulazak Hrvatske u Europsku uniju glasovalo nakon Šeksovog prekrajanja Ustava samo 29 posto od ukupnog broja birača, onda, ako se govori o argumentima, veću težinu ima dr Branimir Bunjac nego prepotentni europarlamentarac, makar on bio predsjednik hrvatske Vlade.

Dakle, ako tko govori o demagogiji to je upravo Andrej Plenković i on je sigurno taj koji dovodi u zabludu brojne hrvatske birače. Ono što je međutim slijedilo nakon ovih opaski je mnogo opasnije za Hrvatsku i njezinu demokraciju. Plenkoviću smetaju stranke koje u Europi poput Živog zida ruše referendume u Francuskoj, Nizozemskoj i Grčkoj. Plenković time želi kazati da je protiv slobodnog izražavanja naroda na najneposrednijem modelu narodnog odlučivanja i prijeti Živom zidu da to ne će raditi u Hrvatskoj. Čak prijeti da će drugi put živi zid dobiti manje glasova i manje mandata i ne samo da prijeti nego imperativno kaže: „Ja vam to jamčim“. Štoviše, u državi koja se nalazi na rubu bankrota Andrej Plenković u diktatorskom stilu kaže: „To će biti jedna od kljućnih zadaća moje Vlade“. Uostalom kako to zamišlja Andrej Plenković odmah je na djelu pokazala Saborska straža koja je zastupniku Bunjcu kojega štiti parlamentarni imunitet oduzela mobitel prilikom inicidenta s Pernarom i Sinčićem.

Ovo je najopasnija izjava koja se od tako visokog državnog dužnosnika dosad čula u Hrvatskome saboru, pa sad ispada da je prethodni premijer Kukuriku koalicije Zoran Milanović bio „sveta vodica“ prema Andreju Plenkoviću kao potencijalnom diktatoru premijeru i predsjedniku HDZ-a. Najčudnije je od svega, što ni nakon tri dana otkako se na taj razobličeni način Andrej Plenković predstavio u Hrvatskome saboru nema nikakve reakcije ni od tzv. oporbe, ni od manjeg kloalicijskog partnera u Vladi MOST-a, ni komentara u kontroliranim medijima. Ako ovu izjavu Andrej Plenković ne povuče, onda su stvari s njim na čelu Vlade jasne – Hrvatska je dobila na čelu Vlade autokrata, da se ne kaže diktatora, proizvedenog u briselskoj kuhinji.

Dok je javnost očekivala od mandatara nove hrvatske Vlade Andreja Plenkovića da već na početku svojeg mandata pokaže da zemlju u suradnji s partnerima, prije svega s MOST-om, želi povesti u novom smjeru, njegov prvi potez doveo je u pitanje ta očekivanja. Imenovanjem Davora Božinovića, bivšeg ministra obrane u Vladi Jadranke Kosor, za šefa Vladinog kabineta taj prvi potez Andreja Plenkovića dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost s kojom je devizom na čelu HDZ-a pobijedio na prošlim izborima. Budući da u parlamentarnim demokracijama ne postoje kadrovska rješenja u izboru političkih dužnosnika nego se radi o političkom personalnom izboru temeljenom na sposobnosti i stranačkoj hijerarhiji, odabir Andreja Plenkovića da mu šef Vladinog kabineta bude Davor Božinović loš je znak, jer se radi o modelu kadrovske politike naslijeđene iz prethodnog komunističkog režima.

Kad se pogleda politička biografija Davora Božinovića, onda je sasvim jasno da je on poput mnogih bivših kadrova koji su se instalirali u HDZ-u, a da se o SDP-u ne govori, osoba kontroverznog životopisa. Da je u Hrvatskoj na vrijeme provedena lustracija Davor Božinović ne samo da ne bi mogao biti šef kabineta novog premijera, nego nije mogao ostvariti bogatu političku karijeru prije svega u vanjskim poslovima. Treba podsjetiti da je Davor Božinović 1987. za vrijeme komunizma počeo karijeru kao savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu Hrvatske, dakle zauzimao je kao član Saveza komunista odgovornu dužnost u važnom republičkom ministarstvu, što bi ga trebalo dikvalificirati kao osobu podobnu za javnu funkciju u demokratskoj Hrvatskoj. To mu međutim nije nimalo smetalo, nego bi se čak moglo reći da mu je pomoglo u dosadašnjoj karijeri.

Znakovito je da je postao članom HDZ-a 1990. godine, ali je kasnije istupio iz stranke, da bi ponovno na inicijativu Jadranke Kosor 2011. godine zajedno upravo s Andrejom Plenkovićem primljen u članstvo. U međuvremenu je obnašao niz visokih dužnosti u Ministarstvu vanjskih poslova dok ga krajem 90-tih godina Mate Granić nije instalirao mimo znanja ravnatelja HIS-a Miroslava Tuđmana pomoćnikom ministra i šefom Sedme uprave. Uz brojne dužnosti koje je obavljao u Ministarstvu vanjskih poslova, uključujući 2002. godine i dužnost veleposlanika Hrvatske u Srbiji i Crnoj Gori, Davor Božinović postao je 2004. godine predstojnik Ureda predsjednika Republike Stipe Mesića, nakon čega je imenovan za veleposlanika pri Misiji Republike Hrvatske u NATO-u.

U Vladi Jadranke Kosor postavljen je za ministra obrane iako u tom trenutku nije bio član HDZ-a a niti je sudjelovao u Domovinskom ratu. Na prošlim izborima Davor Božinović je na petom mjestu u Prvoj izbornoj jedinici osvojio samo 475 preferencijalnih glasova, pa nije ušao u Sabor, ali ga je Andrej Plenković u prvim danima nakon izbora ipak predstavljao kao svojeg posebnog savjetnika, da bi ga na kraju imenovao šefom Vladinog kabineta. Indikativna je izjava Andreja Plenkovića o tom imenovanju: “Drago mi je da uloga predstojnika ureda dođe kolegi Božinoviću, iskusan je, ima znanje i ono što je važno ima i autoritet”. On nije rekao da ga je osobno imenovao, što je bilo za očekivati, nego je uporabio izraz da mu je drago što je uloga predstojnika ureda došla kolegi Božinoviću. To se jedino može shvatiti da je Davor Božinović nametnut Andreju Plenkoviću, te da iza tog imenovanja stoje njegovi sponzori prije svega Mate Granić i Stipe Mesić, pa čak i Jadranka Kosor.

Pored imenovanja Davora Božinovića za predstojnika Vladinog kabineta u isti politički koncept uklapa se osnivanje Savjetodavnog vijeća HDZ-a na čelu sa stranačkim doajenom Vladimirom Šeksom. Po Statutu Hrvatske demokratske zajednice Savjetodavno vijeće je neformalno tijelo koje sačinjavaju zaslužni, ugledniji i viđeniji članovi HDZ-a koji nisu članovi središnjih tijela HDZ-a. Ako pođemo od Vladimira Šeksa koji je imao nekoliko kodnih imena kao suradnik jugoslavenskih tajnih službi i kojega je Franjo Tuđman na određeni način uvijek držao na uzici onda se on po sadašnjim mjerilima nove „vjerodostojnosti“ HDZ-a nikako ne može ubrojiti među zaslužne, uglednije i viđenije članove stranke.

Jedino ga se može smatrati „viđenijim“, a to najviše po krilatici „ILAT“ koja je zapečatila sudbinu pobjedničkog generala Ante Gotovine. Hrvatska domoljubna javnost nikad ne će zaboraviti Šeksovu izjavu „identificirati, locirati, arestirati, transferirati“ u bjesomučnoj hajci na generala Gotovinu. U taj koncept uklapa se nova Šeksova uloga u HDZ-u kao koordinatora Savjetodavnog vijeća Hrvatske demokratske zajednice.Ono je po stranačkom statutu neformalno tijelo koje tvore osobito zaslužni, ugledniji i viđeniji članovi HDZ-a koji nisu članovi središnjih tijela stranke. Po Šekosovom prijedlogu u to tijelo predloženi su: Zdravka Bušić, Mirko Zelić, Dubravko Jelčić, Franjo Tomić, Stjepan Šterc, Krešimir Ćosić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Borislav Škegro, Zoran Jašić, Milan Ramljak, Ljerka Mintas Hodak, Branko Salaj, Nevio Šetić, Marko Širac, Božidar Petrač, Ljilja Vokić, Ante Nazor te Neven Šimac.

Za samog Šeksa teško bi se moglo reći, bez obzira na njegov status doajena, da je nešto posebno zaslužan i ugledan, jedino je možda viđeniji po svemu onome što ja radio u ovih četvrt stoljeća. Uostalom i sam predsjednik Tuđman ga je držao na uzdi, a upravo je njegova izjava o generalu Gotovini dokaz kakav je njegov ugled. Slično se može kazati, uz časne iznimke, i za neke druge članove Savjetodavnog vijeća koji snose odgovornost što je Hrvatska došla na rub bankrota, što u njoj nije izvršena ideološka i kazneno-pravna lustracija, pa se tu može uključiti Franju Gregorića koji kao bivši jugoslavenski predstavnik u Moskvi vuče konce iz pozadine, Nikicu Valentića koji predlaže veliku koaliciju, Borislava Škegru realizatora kriminalne pretvorbe i privatizacije, Branka Salaja kojega je Tuđman prokazao kao francuskog agenta i još neki.

U svakom slučaju očito nametnuto imenovanje Davora Božinovića za šefa Vladinog kabineta i povratak na mala vrata Vladimira Šeksa u politiku vodeće hrvatske stranke nisu povoljni znaci o autonomnosti novog premijera i politici koju bi trebao voditi da bi se u Hrvatskoj stvari počele mijenjati iz korijena. U tom smislu, ako budu dosljedni kako najavljuju, MOST, bez obzira što se o njemu mislilo, može odigrati važnu korektivnu ulogu u kreiranju novog smjera. Sljedeća indikacija koliko je Andrej Plenković snažan da mijenja stanje stvari bit će sastav njegove Vlade, a u toj priči najvažniji će biti lakmus sudbina dosadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića

Piše Vjekoslav Krsnik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save