Hoće li Petrov i Bulj dati ostavke ili bar ispričati naciji po čijem nalogu i zbog čega su rušili Karamarka?

Plenković ne daje odgovore na mnoga pitanja. Božo Petrov kukavički šuti kao i Miro Bulj i ne pokazuju više onakvu revolucionarnu pravednost pa ne pitaju, primjerice, ako je Karamarko zbog djevojčina posla davno bio u sukobu interesa, kako to da u sukobu interesa nije potpredsjednica u Plenkovićevoj Vladi Martina Dalić čiji je suprug u upravi Ine i prima enormnu plaću.

Na sam Badnjak predsjednik Vlade RH Andrej Plenković objavio je Hrvatima „radosnu vijest“, a bilo je to samo nekoliko sati prije Radosne vijesti, da je Hrvatska odlučila vratiti Inu u svoje vlasništvo, odnosno otkupiti udjel od mađarskoga MOL-a i tako ponovno postati vlasnikom jedne od najvećih kompanija u Hrvatskoj. Plenkovićeva „radosna vijest“ trebala je biti u psihološkome smislu kompenzacija za gorčinu izazvanu istodobno priopćenom viješću da je Hrvatska izgubila na Arbitražnome sudu u Genevi spor s Mađarima na kojemu je htjela dokazati da je mađarski MOL korupcijom bivšega premijera Ive Sanadera stekao golemi dio Ine pa taj ugovor onda treba smatrati ništavnim.

Arbitražni sud odbio je prijedlog uz obrazloženje kako nema dokaza da su Mađari korumpirali Sanadera, odnosno da ne postoji nikakva pravomoćna presuda za to. Presuda Županijskoga suda u Zagrebu, pod predsjedanjem sudca Ivana Turudića, protiv Ive Sanadera postojala je, bila je i pravomoćna po odluci Vrhovnoga suda, ali ju je ukinuo Ustavni sud. Sada sudac Ivan Turudić proziva Ustavni sud zbog ukidanja presude jer da ju nije ukinuo, Arbitražni sud u Genevi bi spor presudio u korist Hrvatske. Ustavni sud zasad nije ništa nije odgovorio Turudiću, ali bi ga mogao, primjerice, pitati, .kako je moguće osuditi čovjeka da je primio mito od Mađara u iznosu od 10 milijuna eura za prodaju većinskog udjela Ine, od kojih je pet milijuna ostalo na računu poduzetnika Roberta Ježića, na računu njegove švicarske tvrtke, a drugih pet milijuna eura da je Sanader primio na zasad neutvrđeni način, na nepoznatome mjestu u nepoznato vrijeme. Poduzetnik Ježić trebao je po odluci suda prvih pet milijuna eura vratiti u državni proračun, ali ni do danas to nije napravio premda je priznao da je novac kod njega.

Lažni sukob interesa povod za rušenje Karamarka

Objavom da Vlada kreće u otkup mađarskoga udjela Ine predsjednik Vlade RH Andrej Plenković nastupio je krajnje amaterski i diletantski. Kupnja nečega nikada se javno ne najavljuje, prvo zato što niste sigurni da će vlasnik nešto uopće htjeti prodati, a drugo, ako vlasnik već i želi prodaju, u takvim okolnostima nabit će cijenu veću od normalne i veću od one koju je inače i planirao. Ali Plenković je odlučio „usrećiti“ naciju informacijom o kupnji mađarskoga udjela ne samo da potisne gorak osjećaj zbog gubitka arbitražnoga spora, nego još i više zbog potrebe da potisne, ako je moguće, u konačni zaborav okolnosti od prije nekoliko mjeseci pod kojima je rušen njegov prethodnik na čelu HDZ-a i potpredsjednik tadašnje Vlade Tomislav Karamarko.

Tomislav Karamarko prozvan je u jednome minornome tjedniku za sukob interesa. Kao dokaz, izvađen je i objavljen ugovor od prije „sto godina“ po kojemu je tadašnja Karamarkova djevojka Ana Šarić odrađivala PR usluge Jozi Petroviću direktoru Ine, a koji je navodno bio u poslovnome partnerstvu s Mađarima i djelovao protiv hrvatskih interesa. To je trebalo biti dokaz da i Karamarko radi protiv interesa hrvatske države, a u korist druge mađarske strana, premda u doba toga posla Karamarko nije bio ni predsjednik HDZ-a, ni potpredsjednik Vlade RH. Nakon objave toga ugovora, njime je u Hrvatskome saboru mahao Mostov saborski zastupnik Miro Bulj tražeći „pravdu“ i zaštitu „hrvatskih interesa“, a zahtjev za odlaskom iz Vlade Tomislava Karamarka ultimativno su postavili tadašnji premijer Tihomir Orešković i drugi potpredsjednik u Vladi RH Božo Petrov. Predsjednik tadašnje Vlade Tihomir Orešković je, dok se vlasi ne dosjete, zatražio reda radi odlazak i Karamarka i Petrova pod izgovorom da su postali opterećenje za Vladu.

Petrov i Bulj tvrdili su da Karamarko mora napustiti Vladu jer se zauzimao za prekid arbitraže s Mađarima oko Ine i tako, smatrali su oni, radi protiv hrvatskih interesa. Karamarko, pak, nikada na Vladi nije zatražio prekid arbitraže, samo je neformalno razmišljao o tome prijedlogu govoreći da bi valjalo razmisliti i o opciji hrvatskoga napuštanja spora jer vrlo lako Hrvatska može izgubiti taj spor i platiti enormnu, u milijardama kuna, odštetu. Poslije svega pokazalo se da je Karamarko dobro razmišljao, da je zapravo bio u pravu, ali ga nitko nije slušao, štoviše to je iskorišteno kao povod za njegovo rušenje prvo u Vladi, a onda i s vrha HDZ-a. Aktualni premijer Andrej Plenković sada ne govori koliko će Hrvatsku stajati izgubljeni arbitražni spor, na koji je upozoravao Karamarko, ni koliko su Hrvatsku stajale odvjetničke usluge. To sada ne pitaju ni Mostovi dužnosnici Miro Bulj ni Božo Petrov. Miro Bulj sada demagoški lamentira kako će sada hrvatska sirotinja kupovati opet ono što je bilo njezino. No pitanje je, koliko bi novca Hrvatska uštedjela da se povukla iz arbitražnoga spora kao što je Karamarko razmišljao, odnosno koliko će novca stajati demagoški populizam i diletantizam Bože Petrova i Mira Bulja, koji su umjesto da poslušaju Karamarka, njegovo razumno razmišljanje iskoristili za njegovo rušenje.

Plenkovićeva uloga u projektu

Ali to je samo jedno od dvaju bitnih pitanja na koja Bulj i Petrov trebaju dati odgovore ili ponuditi ostavke na svoje dužnosti. Drugo pitanje glasi: po čijem su nalogu oni krenuli i sudjelovali u projektu eliminacije Tomislava Karamarka iz Vlade i HDZ-a. Očito da je tzv. sukob interesa izmišljen, odnosno da PR usluge njegove djevojke u doba kada Karamarko nije bio ništa u politici ne mogu biti nikakav razlog za traženje njegove glave, očito je i da puko razmišljanje o mogućem povlačenju Hrvatske iz arbitraže s Mađarima također ne može biti povod za njegovo rušenje jer bi povlačenje, danas se pokazuje, u materijalnome smislu bilo blagotvorno za Hrvatsku. No čini se da je sve to bila organizirana akcija u kojoj je svoju rolu odigrao i Karamarkov nasljednik na čelu HDZ-a Andrej Plenković i aktualni predsjednik Vlade RH.

Naime, nakon što su mostovci tražili odlazak iz Vlade i doveli Hrvatsku u stanje anarhije i bezvlašća, Karamarko je zatražio odlazak Tihomira Oreškovića. Hrvatski je sabor smijenio Oreškovića, ali nije bilo novoga predsjednika Vlade, što je Plenković iskoristio da krene u proces Karamarkove detronizacije u samoj stranci. Na stranačkome Saboru govorio je da ne može stranka biti talac jednoga čovjeka, u HDZ-u se javljao otpor Karamarku kroz tezu da on ruši svoju Vladu, što formalno i jest bila istina. Situacija je postala neizdržljiva, Karamarko naposljetku nije mogao, kao što znamo, izdržati veliki pritisak pa je napustio Vladu, a uskoro objavio da će napustiti i dužnost predsjednika HDZ-a. Čim je najavio da odlazi s najviše stranačke dužnosti, Andrej Plenković je i prije njegova formalnoga povlačenja pohitao pred kamere državnih televizija i objavio kako on kreće u kandidaturu za predsjednika HDZ-a. Sve ostalo je poznato jer je svježe.

Karamarko je poslije „abdikacije“ otišao u anonimnost, tek se javio gospodski ovih dana i to nakon objave Plenkovićeve „radosne vijesti“, na svome facebook profilu čestitajući Božić svima. Plenković ne daje odgovore na mnoga pitanja. Božo Petrov kukavički šuti kao i Miro Bulj i ne pokazuju više onakvu revolucionarnu pravednost pa ne pitaju, primjerice, ako je Karamarko zbog djevojčina posla davno bio u sukobu interesa, kako to da u sukobu interesa nije potpredsjednica u Plenkovićevoj Vladi Martina Dalić čiji je suprug u upravi Ine i prima enormnu plaću. Predsjednica saborskoga Odbora za sprječavanje sukoba interesa Dalija Orešković koja je relativno brzo presudila da Karamarko jest bio u sukobu interesa, i to u kondicionalu, zbog nekadašnjega posla njegove djevojke dok on nije bio ni šef HDZ-a niti u Vladi, također ne vidi nikakav sukob interesa u vezi Dalić – Ina, kao što za nju nema sukoba interesa kad ministrica Vesna Pusić dijeli novac civilnoj udruzi kojom upravlja njezin brat pa sve postaje tragikomično. Bivši predsjednik Vlade Tihomir Orešković također šuti nakon što je dodijelio na telefonskoj sjednici naftna polja za istraživanje kanadskoj tvrtki i nakon što je plandovao s obitelji u državnim vilama u kojima je trošio mjesečno više od 120 tisuća kuna.

Gotovina, Milanović, Kotromanović, Krstičević…

Prava istina je da je Karamarko, naravno, morao biti odstranjen iz Vlade i iz HDZ-a jer je otkazao poslušnost tajnim upravljačkim krugovima, počeo je govoriti o lustraciji, poveo je istrage protiv komunističkih ubojica, a to se nije svidjelo tim krugovima. No to se odnosi na domaće moćne krugove, a moguće je da su postojali i inozemni, američki interesi da on ode jer su se navodno Amerikanci pobojali dolaska Rusa i njihova kapitala u Hrvatsku uz pomoć Karamarka. Dok je bio Mesićev potrčko, Tomislav Karamarko bio je idealan poltron. Makar je i sada, u novijoj političkoj fazi, više govorio nego djelovao i makar je, onako autističan i netalentiran za politiku, predstavljao tek tigra od papira, on se i kao takav zamjerio svojim „nacionalizmom“, a „veliki domoljubi“ Bulj i Petrov tražili su ultimativno njegovu glavu zbog „sukoba interesa“ ne shvaćajući što se krije iza toga bala pod maskama.

Duga je ovo i mučna priča s mnogo zakulisnih poteza i igara, podmetanja i manipulacija i meandara. Sjećate li se kad je hrvatski narod prije četiri godine masovno klicao slobodi generala Gotovine i Markača po povratku iz haaške tamnice? Sjećate li se komu je general Gotovina prvo zahvaljivao pred okupljenim mnoštvom na središnjem zagrebačkome trgu? Predsjedniku Josipoviću, premijeru Milanoviću, a po njega u Haag išao je tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović? I dok su nazočni branitelji s nevjericom slušali velike Gotovinine izljeve ljubavi prema onima koji su se najviše radovali njegovoj robiji, nekako je neopaženo promakla skorašnja vijest da je Milanovićeva Vlada dala unosne poslove zastupanja hrvatske strane, u arbitražnome sporu s MOL-om američkome odvjetničkome uredu Luke Mišetića, Gotovinina odvjetnika u Haagu. Sad vidimo kako je arbitraža završila, ne insinuirajući, naravno, da su odvjetnici krivi za to, sad vidimo da premijer Plenković veliki poraz pokušava pretvoriti u veliku utjehu najavom da će Vlada otkupiti Inu od Mađara.

U jednome restoranu nedavno su se na večeri sastali donedavni premijer Zoran Milanović, donedavni ministar obrane Ante Kotromanović, koji je svojedobno špijunirao Gotovinin krug za potrebe Ive Sanadera, general Ivan Čermak, naftni mogul u RH, i stanoviti Goldstein, bivši dužnosnik Zagrebačke banke zadužen za velike kredite. General Gotovina, koji njeguje i dalje prijateljstvo s Milanovićem i Kotromanovićem, postao je u međuvremenu poseban savjetnik ministra obrane u Plenkovićevoj Vladi Damira Krstičevića. O čemu se razgovaralo na večeri. Pa o kupnji Ine, zaboga! Samo se ne zna tko i čijim novcem, ali što god se bude događalo, nekako slutimo da će sve platiti kao i uvijek hrvatski porezni obveznici i da će sve završiti na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, jer za ovu državu još tamo od 90-e , kako kaže jedna pjesma, nema više tko umirati. Pogaženi su, naime, svi ideali, sve pobjede pretvorene su u poraze i caruju samo beskrupulozni interesi.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save