Hrvoje Hribar je pao! Nalazi hrvatske državne revizije na 68 stranica nabrojili su sve muljaže ovog šefa Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), (protu)hrvatskog filmskog nadproducenta, i Hribar je morao odstupiti. Skupina hrvatskih branitelja na čelu sa Zoricom Gregurić i Josipom Jurčevićem, koji su nepopustljivo ustrajali u bitci protiv cijeloga sorosevskog pokreta tzv. kulturnjaka i nevoljne hrvatske države, kao i bivši hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović dobili su punu zadovoljštinu.

Ipak, pobjeda protiv ovog razmjerno moćnog i skupog filmskog, odnosno ‘kulturnoga’ pogona za proizvodnju hrvatske štete tek je polovična. Naime, tek kada ode i glavna Hribarova pajdašica u zlodjelu, aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, brojni bezimeni hrvatski domoljubi, koji su konačno shvatili koliko je ‘borba u kulturi’ (‘kulturkampf’) važna, moći će puna srca uzviknuti kao nekad: “Oba, oba su pala!’ (čitatelji će mi, nadam se, oprostiti na ovoj ljupkoj hiperbolici).

Ostap Bender iz HAVC-a

Hrvoje Hribar, (ispod)prosječni filmski redatelj, ali vrlo daroviti ovodobni Ostap Bender, primio je poraz, prema svjedočenju svih središnjih dnevnika vodećih domaćih/stranih oligarhijskih televizija, stisnutih usnica. Krivicu, naravno, ne priznaje – kriva je, kaže, ‘toksična situacija’ koja je njega i jarane mu konačno razotkrila. On odlazi, ali samo prividno: ‘druga kazniti, ali sustav sačuvati’ (ili, doslovno, ‘da se tranzicija i osnovno poslovanje maksimalno zaštiti’). Inače, za nj se, kaže, bitka nastavlja (“lotta continua’). Ispada da odlazi ne zbog zloporaba, nego kako bi bio dovoljno djelotvoran za predstojeću idejnu borbu, jer ovo su, kaže, ‘vrlo opasna vremena’. Ako se ima u vidu lijevo-liberalna ideološka zadrtost kinematografije kojoj je bio na čelu, ne bi iznenadilo kad bi mu se ova “vrlo opasna” situacija priviđala u cijelom rasponu od Hasanbegovića do, recimo, Donalda Trumpa (iako donekle realna opasnost prijeti samo kvazihollywoodski rasipnom načinu života, koji su njemu i njegovoj filmskoj kliki ili koteriji omogućavali razni političari od Ive Sanadera i Bože Biškupića naovamo).

Reakciju – očekivano zamućujuću i obranašku – već spomenute ministrice kulture ne vrijedi spominjati, nego samo treba omogućiti spomenutim marnim i odlučnim braniteljima da posao privedu kraju. Uobičajeno inteligentno reagirao je i prethodni onemogućeni ministar kulture Hasanbegović. Držao se nalaza državne revizije – koja također zaslužuje dio priznanja za antikoruptivno djelovanje – preskačući važnije kulturno-političke razloge, jer ‘kulturnjaci’ čekaju kao zapete puške da uzbune ‘svijet’ zbog ‘gaženja slobode stvaralaštva’ (uostalom, ni Al Capone nije uhićen zbog najvećih zločina, nego zbog razmjerno nevažnog neplaćanja poreza). Klonio se i svakog trijumfalizma u odnosu na ministricu Obuljen Koržinek, čekajući da ona padne sama od sebe, kao (pre)zrela kruška.

Važno je uočiti da je i javnost, koja je svih ovih godina šutke prelazila preko gomilanja subverzija u onom privilegiranom društvenom okolišu u kojem se ‘proizvode ideje’, konačno i zdušno prigrlila mogućnost da i sama utječe na kulturnu politiku, u čemu je predugo bila samo nijemi promatrač.

Branko Lustig o Hrvoje Hribaru

Ipak, osnovna stvar u svemu ovome nisu same zloporabe, koliko god one u ovoj i svakoj drugoj stvari bile ono što se apriorno mora ukloniti. Ključan razgovor je o samom smislu ove i svake druge (kulturne) djelatnosti. Čemu, dakle, uopće služi hrvatski film i, još šire, audiovizualni mediji (uostalom, ovaj širi pojam sadržan je u samom nazivu HAVC-a)?

Sadašnja bolesna elitistička i lijevo-liberalna paradigma kaže da je to ‘uzvišena’ ili ‘posvećena’ kulturna djelatnost koja ‘propituje’, ‘razobličava’, iskazuje ‘kritičku svijest’, koja je skupa i ekskluzivna. Istina je, uglavnom nema publiku, ali to je manje važno u odnosu na činjenicu da hrvatski filmovi dobivaju nagrade “svuda u svijetu”. Bilo je smiješno i žalosno slušati Hrvoja Hribara u razgovoru sa svojim istomišljenikom, koji je morao glumiti onog stankovićevski strogog ispitivača, Šprajcom, kako govori o nekakvim velikim i famoznim canneskim nagradama, Oscarima i čemu sve ne.

A daleko bliža istini bila je svojedobno novinarka tjednika Objektiv Petra Fabro koja je 24. listopada 2011. godine napisala, a važi i danas: ‘Za svoje genijalne filmove preko HAVC-a (mali SIZ kinematografije) vuku lovu iz ministarstva, kao kritičari međusobno tepaju vlastitoj genijalnosti i u konačnici si dodjeljuju nagrade. Osim festivalske drugu publiku nemaju. Hrvatski film rijetko napuni dvoranu. Kina ih puštaju samo zato što za to dobivaju sredstva iz europskih fondova, dakle svejedno im je što ne će zaraditi na kartama…’

U istom broju ovoga lista novinarka je ovjekovječila i svojevrsno ‘čelični zakon hrvatskoga filma’, kojega je definirao ovdašnji filmsko-dokumentaristički ‘bog i batina’ Nenad Puhovski, vlasnik producentske kuće ‘Factum’, ravnatelj Zagreb-doxa i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti. Puhovski je ‘hrvatski film opisao kao komoran, intimističan i često depresivan’. Dodala je još i da on ‘smatra da je to u redu i da ne trebamo konkurirati holivudskom spektaklu’.

‘Depresivnost’ kao stvarnost, ali i ideal hrvatskoga filma ?! Depresija je teško psihičko oboljenje koje nerijetko završava samoubojstvom. I onda se netko čudi zašto cijeli niz hrvatskih filmova, krcatih nagradama na filmskim festivalima u svijetu koji se broje na tisuće – i festivali i nagrade – i u dvoranama najvećih hrvatskih gradova započne prikazivanje pred pet ili šest, a završi pred jednim ili dva gledatelja.

O naravi hrvatskog filma u izvedbi ‘generalnoga’ Hribara i njegova HAVC-a posebno je znalački govorio istaknuti hrvatski Židov Branko Lustig, oskarovac i čovjek s više od pola stoljeća iskustva u hrvatskoj i hollywoodskoj kinematografiji. U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji od 30. lipnja 2012. godine rekao je da je ‘sramota koliko su smiješne cifre o broju gledatelja nekih filmova’ te da ‘neke od njih nije pogledalo više od dvjesto ljudi’. Za one Hribarove ‘genije’ – kakav je manje-više i sam kao autor – rekao je ‘od današnjih mladih redatelja nikoga ne bi(h) mogao izdvojiti’, a za nj samoga dodao je da ‘on ne treba voditi taj HAVC… već netko tko zna, tko ima iskustva’.

Najviše mu je pak smetao način na koji se prikazuje Domovinski rat i njegovi junaci: ‘Svi dosadašnji filmovi koji tematiziraju branitelje uglavnom prikazuju drogaše, pijance u nekim krčmama, nema one pozitivne note koju naši branitelji imaju’.

‘Totalitarizam vlada u kulturi’

Uz dosadu i ‘depresivnost’, koju je isticao Hribarov pajdaš Puhovski, ide i duboka protuhrvatska indoktriniranost. Klasičan primjer je upravo dokumentarac o lažnom masakru u Dvoru na Uni, koji je Hribarov HAVC sufinancirao, ali to nije samo pojedinačan primjer, već dominantan duh – ne samo na filmu, nego i u drugim (prikazivačkim) umjetnostima. Tako je i vodeća kazališna kritičarka Sanja Nikšević 22. ožujka 2012. godine u Vijencu napisala kako ‘živimo u totalitarizmu… koji sada vlada kulturom’. U njoj je ‘slijeđenje trendova’ u kojima se Hrvatskoj ‘vadi utroba’ ‘vrlo profitabilno’. Dodala je kako ovakva režimski zaštićena kritika ‘ne govori tko zapravo vlada nad nama, nego samo govori da smo svi zli, a onaj koji doista vlada može mirno spavati’.

Odličan primjer ove lažne i potpuno nedarovite kritičnosti bila je upravo Hribarova (i prema ljevičarskim kritičarima) katastrofalno neuspješna tv-serija ‘Novo doba’ iz 2002. godine. Negativac je bio nekakav potpuno drugorazredni “tajkun” očito oblikovan prema karikaturi Miroslava Kutle. Prava priča bi se naime pozabavila prvenstveno onim (jugo)oligarsima, a potom i lažnim narodnjačkim političarima – Sanja Nikčević i poimence spominje Ivu Sanadera i njegova dugogodišnjeg i višemandatnog ministra kulture Božu Biškupića – koji su ovakvu ‘hrvatsku’ kinematografiju, a kasnije i njezinoga dojučerašnjeg čelnika Hribara stvorili, uzgojili i utovili.

Gledam tako jučer toga ‘paloga anđela’ kako nabraja i napuhuje ‘međunarodne uspjehe’ svoje drumske (a ne dramske) družine. Na pamet mi najprije pada jedan od vodećih Hribarovih štićenika, Dalibor Matanić, i rečenica koju je ovaj ispisao na svojim mrežnim stranicama: ‘Svjesni da smo jebena pripizdina, toliko daleko od ičega bitnog…’ (ovo se odnosi na hrvatsku državu, koju su, vidjeli smo sada i u nalazu na 68 stranica državne revizije, svih ovih godina tako temeljito pelješili).

A onda ih vidim – gotovo sve njih, od Matanića do nažalost i Ogreste – kad se vrate sa svojih svjetskih (i ‘svjetskih’) festivala, opijeni ‘slavom’ tamošnjih crvenih tepiha, s gotovo infantilnim osmjesima na licima, kao da su neko vrijeme bili u samom Kraljevstvu nebeskom. Kao da koga, osim njih i njihove bliže rodbine, zanimaju njihove nagrade – zbog njih se normalan Hrvat samo može stidjeti. I čekati da se pojavi netko nalik Hasanbegoviću koji će postići da se konačno pojave normalni autori i normalni filmovi, ne za strane festivale, već za normalnu filmsku publiku. Ili netko tko će konačno napraviti tv-seriju, koju će Hrvati s nestrpljenjem čekati – jer takvih je bilo, čak i u jugokomunizmu – umjesto da im domaće okupatorske televizije do u besvijest recikliraju imbecilnosti tipa “Naša mala klinika” o ružnim ljudima i s nedarovitim junacima, zbog kakvih čovjek može poželjeti samo da pobjegne negdje daleko i da se više ne vraća.

Joško Čelan/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save