Gradišćanski Hrvati iz tri države dolaze na hodočašće u Zagreb, prvo u petsto godina
Austrijski biskup, potomak Hrvata u 18. koljenu, u misiji je povezivanja gradišćanskih Hrvata iz Slovačke, Austrije i Mađarske u udrugu Hrvat S.A.M.
Austrijski mediji izvijestili su da je biskup dijeceze Željezno u austrijskom Gradišću mons. Egidije Živković (54), nakon upečatljive propovijedi na svečanoj svetoj misi u dubrovačkoj katedrali na 1045. Festu sv. Vlaha u veljači ove godine, na kojoj se okupio veliki broj vjernika i politički vrh Republike Hrvatske, pozvan da predvodi i svečano euharistijsko misno slavlje u zagrebačkoj katedrali. Bit će to u nedjelju 21. svibnja u 10 sati, završnog dana trodnevnog povijesnog hodočašća gradišćanskih Hrvata iz Austrije, Slovačke i Mađarske u Zagreb, prvog nakon 500 godina.
Koji je cilj tog hodočašća?
Cilj je ovog prvog zajedničkog hodočašća gradišćanskih Hrvata iz Austrije, Slovačke i Mađarske, organiziranog u znaku Europe i dogovorenog s mojom biskupskom subraćom, s obzirom na to da živimo u novoj Europi, iznaći nove putove suradnje i povezivanja, kako mi kažemo, sa starom domovinom. Zato smo i odlučili prvi put nakon 500 godina hodočastiti u njezin glavni grad i prvostolnicu Zagreb, gdje je i grob blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Naravno da ćemo se dotaći i aktualnih hrvatskih i europskih tema koje zaslužuju pozornost i sa Stepinčeva groba odaslati poruke. No, izuzetno nam je važno da na misi, koja će biti na gradišćanskohrvatskom jeziku i izravno će je prenositi Hrvatska televizija, pokažemo bogatu povijest, iskustvo i vjersko i jezično bogatstvo gradišćanskih Hrvata. A da bi to mogli pratiti i ostali vjernici u zagrebačkoj katedrali, napravili smo i posebnu brošuru.
Namjeravate li upozoriti i na znatan potencijal svih Hrvata izvan Hrvatske?
Naravno! Gradišćanski Hrvati su mala, ali vjerojatno najstarija grana hrvatskog naroda, podijeljena na tri države – Austriju, Mađarsku i Slovačku – i četiri biskupije. Zato je važno jedinstvo, međusobna suradnja i povezivanje sa svim ostalim Hrvatima, uključujući i one u domovini naših praotaca. Jer mogućnosti komuniciranja unutar Europe koje sada imamo, u vrijeme željezne zavjese nismo imali i to moramo iskoristiti.
Zato ste pri nedavnom susretu s predsjednikom hrvatske Vlade Andrejem Plenkovićem najavili osnivanje kulturno-povijesne udruge simboličnog naziva “Hrvat S.A.M.”, koja bi pod europskim krovom okupila sve gradišćanske Hrvate?
Mi smo mala grana hrvatskog naroda i ako se nećemo otvarati i ići na izvore svježe vode naše matične zemlje, osušit ćemo se. Za mene je to razmjena dobara, od koje svi imaju koristi. Zato i namjeravamo u jesen ove godine utemeljiti Društvo “Hrvat S.A.M”, koje će okupiti gradišćanske Hrvate iz Slovačke, Austrije i Mađarske.
Premijer Plenković obećao je pomoći djelovanje te udruge te inicirao da se u njezin rad uključe i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Je li to izvedivo?
To je dobro pitanje. Mislim da bi takvo što bilo moguće tek u drugom koraku. Prvo se moramo mi gradišćanski Hrvati iz spomenute tri zemlje okupiti i bolje povezati s Hrvatima u matičnoj zemlji Hrvatskoj, a potom s Hrvatima u BiH, odakle i mi vučemo porijeklo.
Uvijek iznova posebno ističete značaj jedinstva i sloge među Hrvatima. Kako namjeravate raščistiti neslogu dijela gradišćanskih Hrvata u vašoj biskupiji?
Crkva je uvijek bila ta koja je poticala dijalog i radila nove iskorake. Jedan od iskoraka u 21. stoljeće treba biti i Udruga “Hrvat S.A.M.”, čije osnivanje nekima u Gradišću ne odgovara. Ne znam zašto jer to društvo neće biti ni protiv jednog postojećeg gradišćanskohrvatskog društva niti se preklapati s njihovim djelovanjem. Naprotiv, samo neka ona i dalje rade kao i dosad, i Bogu hvala da ih imamo tako mnogo. Sporno je da nekima smeta otvaranje preko granice. Ne smijemo se bojati otvaranja i zatvarati se u vlastito dvorište nego gledati preko plota i povezivati se ako želimo očuvati i dalje razvijati hrvatski identitet i jezik, presudan za opstanak hrvatske manjinske zajednice. A za to je potrebna sloga jer ona je moć koja olakšava postupke gradišćanskim Hrvatima u europskom kontekstu.
Predbacuju vam da već postoji prekogranični Koordinacijski odbor sa sličnim djelovanjem u koji je uključena i Crkva?
Iako sam gradišćanski Hrvat i biskup nije mi poznato da postoji udruga koja objedinjuje gradišćanske Hrvate iz Austrije, Slovačke i Mađarske, nego smo vezani ili uz Beč ili uz Gradišće. Možda postoji suradnja između sela ili obiteljski povezanih osoba, ali ona prava, sustavna povezanost na europskoj razini, koliko je meni poznato iz naše povijesti, još ne postoji.
Očuvanje identiteta gradišćanskih Hrvata, na neki način, pripisujete djelovanju Katoličke crkve.
Gradišćanski Hrvati čuvari su i promotori hrvatskog kulturnog i jezičnog identiteta, ali uvelike zahvaljujući i zaslugama Katoličke crkve. Faktično je više od 500 godina Crkva bila jedino mjesto na kojem su ljudi mogli iskazivati svoju vjeru, njegovati svoj jezik, tradicije i običaje, prenoseći ih s koljena na koljeno. Ja sam potomak Hrvata u 18. koljenu. Gradišćanskohrvatski tek sam kasnije naučio u školi putem Crkve i moje obitelji. Kada su se Hrvati doseljavali u Gradišće, s njima su dolazili i njihovi pastiri, uglavnom oci franjevci, pa nisu bili u opasnosti od protestantizacije, s obzirom na to da je u tijeku bila reformacija, već su na taj način uspjeli očuvati svoju vjeru i materinski jezik. Zato je važno da Crkva nastavi ići tim putem i napravi sve što može da ljudi pjevaju i mole se na svom materinskom jeziku.
Unatoč tome zabrinjavajuće je sve veće opadanje hrvatske jezične kompetencije kod mladih naraštaja gradišćanskih Hrvata. Kako to zaustaviti?
Moramo biti realni, asimilacija je uznapredovala i velika je, i to od sela do sela, od župe do župe, što me kao gradišćanskog Hrvata i biskupa izuzetno boli, kad vidim da naš jezik i kultura polako izumiru. Mnogo toga je u posljednjih tri do pet desetljeća asimilirano, no nadu budi neka nova renesansa kod mladih o važnosti čuvanja hrvatske jezične baštine. Jamac našeg opstanka je da se gradišćanskohrvatski čuva, ali i uči standardni hrvatski jezik. Zato je Crkvi važno da utječe i na austrijsku Vladu da stvori uvjete da se naša kultura i jezik u Gradišću održe.
Kakav je odnos Crkve i države u Austriji?
Odnos je dobar. Država i Crkva su odvojene, ali prijateljski surađuju. To nije striktna odvojenost kao u Francuskoj, nego otvorenost za suradnju. Država vidi da je Crkva mnogo toga pozitivnog učinila posljednjih desetljeća, ne samo na crkvenom području, nego i na području školstva, socijalnih i karitativnih pitanja i da se ne miješa u dnevnu stranačku politiku.
Smijete li onda i u Austriji isto tako otvoreno i vatreno propovijedati kao u Hrvatskoj?
Crkva u Austriji toliko je slobodna da slobodno može navještati evanđelje, ali i nešto kazati što možda u političkom životu nije moderno da se kaže ili je protiv postojećeg trenda. Ali ja sam u tome uvijek bio otvoren i iskreno govorio i to želim i dalje zadržati.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
