MARKO LJUBIĆ: Narodne suze i državno svetogrđe na Bleiburgu

Foto: Damir Borovčak

Svaka komemoracija bi trebala biti prigoda za razmišljanje i prisjećanje. Stoga mi se čini prikladnim i komemoracijskim potaknuti nakon skupa u Bleiburgu razmišljane i postaviti pitanje o smislu i sadržaju komemoriranja državnih dužnosnika na tom polju. Ako izuzmemo srpsko političko rukovodstvo i sve njihove nacionalne institucije koje od pamtivjeka komemoriraju laži pretvarajući žrtvu u prijevaru i proizvodnju mržnje, nema ni jednoga naroda za kojega znam, a pogotovo države, koja uz puko razmišljanje, ne nudi nekakav sadržaj sjećanju na svoju žrtvu, piše Marko Ljubić za HKV.

A državni sadržaj jedino može biti politika.

Dakle, kakav je to danas sadržaj službenoga komemoriranja državnih dužnosnika i izaslanika predsjednice Republike, predsjednika Vlade i nazočnoga predsjednika Sabora ove godine u Bleiburgu s obzirom na politike tih državnih institucija i stanje u Hrvatskoj danas?

Teško je smisleno i sadržajno logički povezati s jedne strane riječi, naklon, vijenac i šutnju, pogotovo molitvu kod spomenika u Bleiburgu, i s druge strane, državne odluke koje financiraju, potiču, favoriziraju i pozitivno diskriminiraju institucije, programe, politike i inicijative, te javne ustanove koje – lažu o stradanju hrvatskoga naroda i to predstavljaju kao civilizacijsku nužnost.

I, neusporedivo je odlazak današnjega državnoga vrha i pokroviteljstvo nad komemoracijom uspoređivati s ponašanjem navodne ljevice, jer je to bilo divljaštvo, a s divljaštvom se ništa pristojno ne uspoređuje.

Što su dakle donijeli državni dužnosnici položiti pod spomenik u Bleiburgu?

Očekivati je da u ukupnoj slici sjećanja na stotine tisuća ubijenih sunarodnjaka dužnosnici predstavljaju državu, institucije i službenu istinu koja počiva na istraženim i provjerenim povijesnim činjenicama, koje pod njihovom nadležnošću baš nitko ne smije skrivati, a koje oni potiču svim svojim aktivnostima, materijalnim i državnim resursima i smislom postojanja države.

To bi morala biti slika službenoga hrvatskoga znanja, jer nema punine sjećanja bez znanja o događajima.

Ali ta slika ne ide bez Nevena Budaka i Borisa Jokića, političkih korifeja politika znanja suvremene hrvatske države. Jer, njih oba, uz čitav niz sličnih nositelja politika znanja, vire ispod skuta aktualnih državnih dužnosnika u Bleiburgu. Kako dakle to pomiriti, sadržaj i ono što vidimo, te ono što bi morala biti stvarna kršćanska i civilizacijska komemoracija, a istodobno ne ispasti politički Srbi?

Teško.

Hajdemo malo o tome razmisliti.

I Budak i Jokić znaju, a pogotovo društveni krugovi koji su baš njima dali javnu legitimaciju za pripremu i osmišljavanje nacionalnog obrazovanja, koje oni nazivaju cjelovitim reformama, da nije moguće govoriti o cjelovitoj reformi obrazovanja bez jasnih i potpuno neupitnih sveopćih društvenih ciljeva o tome što se želi postići. Valjda je minimalno polazište zdravoga razuma da onaj tko plaća, od koga se očekuje da plaća i naručuje, zna što treba i što naručuje?

Primjera radi, kako usmjeriti stručno obrazovanje, osnovnoškolsku pripremu za njega i razvoj do znanstvenih visina stručnoga i primjenjenoga znanja, ako mi ne znamo jasno – kakav točno proizvod želimo u budućnosti i što je daleko važnije, koji i kakvi to ljudi će biti nositelji tih znanja i umijeća, kakvoga to konkretnog čovjeka s tim znanjima želimo izgraditi. Pri tome, pojam proizvod je, kad je znanje u pitanju uvijek i isključivo – pojam rada. Dakle, kakav to rad možemo i smijemo komparativno ponuditi u međunarodnu razmjenu, a da, ne samo opstanemo kao narod, nego i da napredujemo i razvijamo se? Da nam se ne dogodi neki novi Bleiburg.

Jer, ako mi danas odlučimo sukladno nametnutim trendovima velikoga svijeta isključivo se posvetiti produkciji serija stručnih ljudi bez identiteta, za neke trendi poslove i industrije, ako proizvodimo znanje i poslovni potencijal za ono što ne vidimo niti znademo što je očekujući da nam ga netko drugi ponudi, onda ćemo isključivo biti ovisnici o tuđim namjerama i prolaznici suvremenim svijetom. A tada je potpuno nebitno gdje će mladi ljudi živjeti, jer baš nikakva im prednost neće biti njihova zemlja, zavičaj i korijeni.

Kad nemaš subjektivitet, a nemaš ga ako nisi bar sukreator, korijeni ti ne trebaju.

Jokić i Budak, ali i čitava struktura iza njih, aktualna državna vlast i kompletan mainstream prihvaćaju apstraktnu poziciju, istina primamljivu, – mi smo ljudi.

Neće biti.

Da bi bilo ljudi, prvo je potreban – konkretan čovjek.

S korijenima, sa sjećanjima, s nadom, strahovima, suzama i radostima, uspjesima i neuspjesima. Samo takvi konkretni ljudi mogu dostojno obilježavati svoju prošlost i prisjećati se svojih žrtava. I samo konkretni ljudi mogu sudjelovati u izgradnji svoje budućnosti.

I samo zbog njih trebaju postojati države.

Primjera radi, Budak danima unaprijed zna da je jučer bila komemoracija stotinama tisuća ubijenih Hrvata na Bleiburgu i na križnim putovima nakon pada NDH, a na taj dan kao politički strateg obrazovanja, što podrazumijeva i strategiju povijesne znanosti u Hrvatskoj, organizira u Zagrebu okrugli stol – Suvremena povijest u udžbenicima i nastavnoj povijesti!

Sudionici su uz njega Igor Despot, Miljenko Hajdarević i Dea Marić.

Tko ima živaca neka progugla i vidi komemorativni senzibilitet tih sudionika.

Budak je jedan od vodećih hrvatskih povjesničara, kome je hrvatska država omogućila svu materijalnu logistiku, golema sredstva, razvoj znanstvenoga podmlatka, kolegija, katedri da bi odgovorio na pitanja o nacionalnom identitetu svoga naroda. A priča o identitetu je prvenstveno priča o – povijesnim činjenicama.

A njih nema bez historigrafskih izvora, njihove dostupnosti i istraživanja.

Budakov istureni reformator Jokić će reći da je državna odluka o otvaranju arhiva „trivijalna razina“, žestoko se okomivši na značaj toga iznimno bitnoga čina za stvaranje temeljne podloge jednome spektru obrazovanja, koga nema bez znanosti, koje on navodno želi reformirati na znanstvenim načelima. Jokić u „Petom danu“ Mariji Selak kaže: „To je za tebe kao mladu osobu dovoljno da živiš u ovoj zemlji, da živiš u budućnosti ove zemlje? To je za tebe dovoljno dok tisuće ljudi odlaze iz ove zemlje, dok visokokvalificirani ljudi odlaze?“.

Naglasimo, ove rečenice su agresivno i s eliminacijskim čuđenjem naglašena – pitanja, zapravo prijetnje. O kakvoj to budućnosti, čijoj, te o kakvoj „ovoj zemlji“ govori Jokić, plaćen iz državnoga proračuna, na državnoj televiziji, očekujući čelno mjesto za pripremu i provođenje – obrazovne reforme?

„Ova zemlja“ je Hrvatska, njen narod je hrvatski narod, inače se ne bi zvala kako se zove, a taj narod čine konkretni ljudi, a budućnost u „ovoj zemlji“ po logici stvari pripada – njenome narodu. Otvaranje arhiva je vrlo konkretan civilizacijski i politički čin potpore jednoj znanosti, jednome dijelu znanja i odgovorima na nužna pitanja ljudi u „ovoj zemlji“.

Kako netko tko se drži znanstvenikom ili još zahtjevnije, reformatorom sustava znanja, može uopće izgovoriti ili pokazati prijezir prema pitanju temeljnoga ljudskoga identiteta i identiteta svoje zajednice?

Jokić doslovno usporedivo identično tvrdi da kemičaru ne trebaju reagensi, da biomedicinaru ne trebaju epruvete i laboratorij, da računalni stručnjak može i na motici porogramirati. Jer, nemoguće je govoriti o znanosti, znastvenom metodu i načelu, a ismijavati identitetska znanstvena istraživanja i njhove nužne izvore, pokušavajući reći da je znanost selektivne naravi.

To znanstvenik nikada ne bi rekao, a ako, i kad, rekne, razumna država i pogotovo ona koja poštuje sjećanje na svoje narodne korijene i na svoju povijesnu zadaću, ga treba otpustiti od svoga nacionalnog stola.

Na mišljenje ima pravo, ali neka vrijednosti takvoga mišljenja dokazuje na tržištu.

Ne radi se tu o znanosti, nego o podvali, ne radi se tu o projekciji hrvatske budućnosti, nego fiktivne ljudske budućnosti pri čemu je nešto što je samo ljudsko, svačije i oslobođeno hrvatske bitnosti, ne radi se tu o reformi, nego o pokušaju manipulacije pri čemu valja istaći da su i najcrnji diktatori, okupatori, kolonijalisti, gospodari kroz stoljeća, ovisno o svojim potrebama i pod prisilom konkurencije ulagali u razvoj vještina i znanja svojih robova, kmetova, proletera, kolonija.

Ta Jokićeva reakcija nije ni slučajna, niti je neznanje.

Kako je moguće da Budak dvadeset i šest godina od uspostave samostalne nacionalne države Hrvatske, nije ni pomislio osmisliti znanstveni projekt, ideju, usmjeriti jedan dio golemih novaca koje njegova katedra na Filozofskom fakultetu prima od države, projekt koji bi zaputio znanstvenike povjesničare s hrvatskih sveučilišta ili instituta potražiti istinu o hrvatskom narodu u Britanskoj javnoj arhivi, Carskom ratnom muzeju u Londonu i Ministarstvu obrane u Londonu, gdje dostupni istraživačima stoje milijuni i milijuni dokumenata koji ukazuju na činjenice izvan komunističko velikosrpske progande o stvarnim događajima na Bleiburgu i kasnije križnim putovima, prema britanskim vojnim procjenama više od pola milijuna – Hrvata.

Kako je moguće da nije pokušao naći kolegu s vrhunskih britanskih sveučilišta koji bi bio zainteresiran za istraživanje povijesnih činjenica od interesa i za hrvatsko i britansko društvo, ali za univerzalnu znanost?

Jednostavno nije, jer ga država koja komemorira svoje žrtve nije usmjerila u tom pravcu, nije to od njega tražila, a morala je. Stimulira ga da radi sasvim suprotno zavaravajući svoj narod pričom o autonomiji sveučilišta. Jednakom pričom kao i u kulturi, umjetnosti, medijima, baš svemu što određuje nacionalni identitet i gle „čuda“ grdo ga krivotvori.

Kako Budak i Jokić namjeravaju ostvariti iskorak iz ovakvoga obrazovanja, kamo ga usmjeriti ako im je trivijalno to pitanje, takva pitanja, ako grčevito brane stereotipe o hrvatskom identitetu, sve odreda lažne, ubitačne i smrtonosne za svaki narod i svakoga pripadnika toga naroda, a ne inzistirati na – samim elementarnim temeljima za bilo kakvo znanje. I kao državna vlast koja koketira s tim ljudima i takvim grupacijama ljudi, namjerava prinijeti smisleni sadržaj podno tolikih spomenika o stradanju svoga naroda?

Kad već inzistiraju na svjetskoj konkurentnosti znanja, znanosti, obrazovanja, volio bih čuti da Jokić primjera radi predloži da se svim ljudima na sveučilištima u Hrvatskoj nezavisno znanstveno ocijene doktorati koji su im otvorili vrata javnim znanstvenim centrima, društvenom statusu, novcima, državnoj logistici i nastavnim katedrama, tematski na obrani potpuno neznanstvenih povijesnih teza – komunizma, socijalizma, samupravljanja i umotvorina koje su dokazano znanstveno i civilizacijski popljuvane kao idelogija najnižega ranga, bez ikakve znanstvene ili civilizacijske vrijednosti.

Kako se netko uopće usuđuje progovoriti i jednu riječ o cjelovitoj reformi obrazovanja, a niti spomenuti nužnost otklanjanja tisuća i tisuća takvih „znanstvenika“ iz obrazovnoga procesa u zemlji?

To je epohalna drskost i temeljna činjenica na kojoj svaka priča o reformi postaje – obična politička manipulacija, ukoliko prisutnija u jednome društvu, utoliko opasnija i razornija.

A prikaz sjećanja kao ovo na Bleiburgu, ostaje bez sadržaja.

Zbog ovih činjenica je nažalost odavanje počasti žrtvama hrvatskoga naroda u ime hrvatske države, bez obzira što svaki izaslanik osobno kao čovjek mislio – banalna srbizacija društvenih vrednota i prijevara najprimitivnijega ranga. U takvim okolnostima državni izaslanici će biti samo banalni prikaz ružne stavrnosti, sve dok se ne promijeni stanje u Hrvatskoj znanosti, obrazovanju, kulturi, društvenim vrednotama, koje će činiti potpuno nemogućim da stotine i stotine novinara uposlenih na državnim medijima za najboljega novinara izabere čovjeka koji javno kaže da je bilo i dobro i nužno pobiti narodne izdajnike i neprijatelje, ove na Bleiburgu, kojima se država poklanja.

Nešto kao razbojnik koji se dolazi ispovijediti za zlo koje će nastaviti činiti. Jer takva je ispovijed lažna i svetogrđe. Kao i klečanje pred spomenikom svome narodu, s Budakom i Jokićem kao ključarima nacionalnog obrazovanja.

Izvor: narod.hr/hkv

Odgovori

Skip to content