Herman Vukušić: Društvene štetočine pod krinkom zaštitnika radničkih prava
Jučer sam (nakon svojih svakodnevnih priprema za hodočašće u Lurd) na stranicama portala Direktno.hr pročitao ekskluzivnu vijest kako su na jednom nedavnom sastanku predstavnici sindikata predložili zabranu rada studenata i učenika, jer se, navodno, studenti koriste kao jeftina radna snaga što predstavlja prepreku onima koji ne mogu naći stalno zaposlenje. Prvo sam mislio da se radi o nečijoj neslanoj šali ili podvali, dok nisam vidio da je jedan od aktera ove sumanute ideje i Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Sindikata, profesionalno zaposlen u Sindikatu znanosti. Tada sam, nažalost, shvatio kako je ova inicijativa ozbiljna i sjetio se goleme društvene štete koju je gospodin Ribič već jednom učinio hrvatskim studentima na polju nijhovih prava.
On je, naime, među inima, u ime Nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja bio podnositelj prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 53. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz 2004. godine (u daljnjem tekstu: ZPHB), a prema kojem su se djeca branitelja izravno upisivala u srednje škole i visoka učilišta pod uvijetom da prijeđu razredbeni prag, te da zadovolje na ispitu sposobnost i darovitosti.
Oko ove zakonske mjere svojedobno se podigla prava hajka u hrvatskoj javnosti, poglavito na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a jedan od glavnih predvodnika te harange pored Vilima Ribića bio je i ondašnji predsjednik Foruma mladih SDP-a, danas općepoznati Tomislav Saucha. Tada se, između ostalog, govorilo kako je spomenuta “privilegija” braniteljske djece atak na temeljno načelo ustavne jednakosti svih građana, eklatantno kršenje ustavnog jamstva sveučilišne autonomije, te ugrozba cijelog bolonjskog procesa u koji se hrvatski visokoobrazovni sustav upravo uključivao. Tadašnji dekan Filozofskog fakulteta, prof. Miljenko Jurković, tvrdio je kako njegov fakultet nema dovoljno kapaciteta, prostora ni kadrova, a prije toga je svu braniteljsku djecu upisao u već unaprijed donešene kvote, što su i neki istaknuti članovi akademske zajednice nazvali politikantskim potezom usmjerenim ka izazvanju bijesa javnosti spram populacije branitelja.
Prije negoli krenem na završetak ove tužne priče o ukinutim pravima braniteljske djece, dozvolite mi, da kao netko tko je sudjelovao u izradi ZPHB-a iz 2004. godine kažem par riječi o pravoj namjeri članka 53. koju su Ribić i njemu slični nazivali “privilegijom”. Niz znanstvenih studija sprovedenih tijekom i nakon Domovinskog rata pokazale su kako djeca iz braniteljskih obitelji po brojnim značajkama psiho-socijalnog razvoja zaostaju za svojim vršnjacima. Glavni čimbenici koji su utjecali na ovaj fenomen bili su vrijeme koje su otac (ili majka) proveli u ratu, intenzizet doživljenih ratnih trauma i zdravstveno stanje roditelja po povratku iz rata. Tada smo se odlučili u prijedlog ZPHB-a uvrstiti mjeru direktnog upisa u škole i učilišta, ali ne kao privilegiju, već kao davanje mogućnosti toj djeci da se izjednače sa svojim vršnjacima čiji roditelji u ratu nisu sudjelovali. Ukratko, tu nije bilo riječi o davanju bilo kakovih povlastica, već socijalnoj mjeri koju je tada čak i prof. Vesna Pusić, kao predstavnik oporbe, nazvala potrebnom “pozitivnom diskriminacijom”.
Međutim, pritisak medija, te manipulacija javnog mijenja učinili su svoje i Ustavni sud je na svojoj sjednici održanoj 20. prosinca 2006. godine ukinuo članak 53. ZPHB-a sa svim pripadajućim pravima. Nakon toga, na Sveučilištu je osnovana posebna radna skupina koja je imala zadaću izrade sporazuma Vlade RH i Rektorskog zbora o daljnjem upisu braniteljske djece. Skupinu je vodio tadašnji prorektor zagrebačkog sveučilišta, prof. dr. Ivan Šimonović, a ja sam bio jedan od članova.
Ono što ovim putem želim naglasiti, a što je gotovo nepoznato široj hrvatskoj javnosti, ova je radna skupina izradila analizu uspješnosti svih studenata na zagrebačkom sveučilištu u vremenu dok su se braniteljska djeca upisivala po načelu direktnog upisa. Pokazalo se da, bez obzira o kojem se fakultetu radi, najbolji studenti dolaze upravo iz braniteljske populacije! Nadalje, unatoč kuknjavi sa Filozofskog fakulteta kako će ih priliv braniteljske djece zatrpati, u jesenskom roku akademske 2005. godine imali su još slobodnih mjesta premda su (namjerno) braniteljsku djecu stavili u već prije određene upisne kvote. Na koncu, ali ne i najmanje važno, direktni upis braniteljske djece ničim nije ugrozio bolonjski proces, kako je to tada vehementno najavljivao Vilim Ribić. Dapače, u jednoj od nedavnih emisija “Otvoreno” to mu je čak i javno prigovorio predsjednik HHO-a, Ivan Zvonimir Čičak, na što je Ribić samo šutke gledao u pod.
Ukratko, vrlo brzo nakon presude Ustavnog suda pokazalo se da ne stoji niti jedan jedni argument temeljem kojega je ukinut članak 53. ZPHB-a, a u međuvremenu su na tisuće mladih koji su se mogli školovati u Hrvatskoj napustili ovu zemlju. Da apsurd bude veći, danas imamo akcijske planove za integraciju imigranata i njihove djece koji obuhvaćaju i besplatno školovanje, ali to Ribića ne smeta. Daleko od toga da ja spomenute planove ne smatram potrebitim, već samo želim ukazati na Ribićevu selektivnost kada su prava društvenih skupina u pitanju.
Naravno da nova umotvorina Vilima Ribića o zabrani studentskog rada pod krinkom kako isti postaje “manipulacija na štetu države i radnika“ ima potencijal nove društveno-ekonomske i političke bombe čije su dugoročne posljedice isključivo negativne, kako po studentsku populaciju, tako i po društvo u cjelini.
Međutim, čini mi se da to Ribića uopće ne brine, premda sam siguran da je svjestan kakav atak čini na kvalitetu življenja hrvatskih studenata. Osobno, konsterniran sam činjenicom da visokim obrazovanjem žari i pali čovjek koji nema dana radnog staža na fakultetu, a iz njegove skromne biografije prije sindikalne karijere spominju se samo Institut za suvremenu povijest i Socijaldemokratska stranka Hrvatske, koje je i suosnivač.
Dobroupućeni poznavatelji njegovog lika i djela kažu kako je Ribić obje ove institucije napustio jer je maltene morao, a jedan od njegovih sindikalnih veterana u lice ga je nazvao “profesionalnim kverulantom“ (svađalicom). Uistinu, kada kao laik pratite njegove dugogodišnje nastupe, taj čovjek je konstantno u sangviničkom grču i svađi sa svima, a sve pod krinkom borbe za radnička prava. Međutim, prave posljedice njegovih djela osjetile su, nažalost, generacije braniteljske djece koja, umjesto da studiraju u Hrvatskoj, sada lutaju trbuhom za kruhom po bijelom svijetu. Stoga, u cilju zaštite svih studenata koji imaju tu sreću da rade na ugovor, molim gospodina Ribića da poštedi dostojanstvo hrvatske javnosti svoje pojave. Barem za neko vrijeme…
Izvor: Herman Vukušić/direktno.hr
