Silvana Dragun: Imamo informacije, ali ne znamo što su činjenice

AFERE KAO SPEKTAKLI

U moru sivila, žutila i lažnih vijesti potrebni su nam novi portali i nove emisije, nove medijske platforme koje će pružiti kvalitetne i zabavne sadržaje bez nasilja i destruktivnog načina razmišljanja.

Kako se afere i skandali tretiraju u svjetskim, a kako u hrvatskim medijima, zanimljivo je pitanje i u širem društvenom kontekstu posljednjih godina. Imamo primjerice slučaj Trumpa u SAD-u, pa recimo slučaj Kevina Spaceya, dok se u RH više govori o INA-i i HEP-u (plinska afera), ali i o retorici Milanovića, a manje o domaćim celebrityjima, estradim zvijezdama… Za komentar takvog stanja zamolili smo mr. sc. Silvanu Dragun, profesoricu kulturne i sakralne baštine na KBF-u Sveučilišta u Splitu, višu savjetnicu za socijalnu i zdravstvenu skrb Grada Splita?

– Mislim da se afere i skandali i kod nas i u svjetskim medijima tretiraju na različite načine, od slučaja do slučaja, često pristrano i neobjektivno. Neke se afere napuhavaju, dok se o nekima namjerno šuti, ili ih se minorizira. Sjetimo se kako je suspenzija twitter profila bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu pokrenula diljem svijeta rasprave o slobodi mišljenja i reguliranju društvenih mreža. S druge strane, kako ste primijetili, o teškim kaznenim djelima nekih celebrity miljenika, poput američkog glumca Kevina Spaceya koji su optuženi, a kasnije i sami priznali teške seksualne zločine, govori se kao o osobama s ‘‘ekstravagantnim seksualnim ponašanjem‘‘.

I kod nas se može naći niz primjera koji ukazuju na dvostruke kriterije kad je riječ o politički motiviranim pamfletima. Nakon koronakrize dominantna tema hrvatskih medija postali su spektakularni sukobi premijera i predsjednika Republike. Oni nam više od predmeta sukoba, o kojima nešto znamo, a nešto ne znamo, otkrivaju potrebu vlasti za kontrolom medija. Svaka vlast želi upravljati medijskim prostorom, kako kaže Ben H. Bagdikian, u knjizi The Media Monopoly (1997.): “Onaj tko želi kontrolirati društvo, mora kontrolirati informacije”. Nije teško primijetiti da se novinari u kontroliranim medijima pretvaraju u spin-doktore i manipulatore. Način na koji se odnose prema pojedinim akterima na političkoj sceni ohrabruje biračku apatiju te pridonosi općem cinizmu i nezainteresiranosti građana za politiku i izlazak na izbore.

ZASIĆENJE CRNILOM

Zavode li mediji javnost, da se tako izrazim, načinima na koji prezentiraju stvarnost, kakvu onda mi percipiramo kao ovodobno društvo spektakla sa svima i svačime u prvom planu? Svi su željni senzacija, crnila i žutila, jer to prodaje novine i portale, pa je u utrci za profitom to postala uobičajena praksa…

– Ne možemo očekivati objektivno i odgovorno novinarstvo, posebice ako su vlasnici medija u službi interesnih skupina i krupnog kapitala. Sloboda medija je izuzetno važna za razvoj demokracije i promicanje kulturnog pluralizma. Kriza javnog komuniciranja danas se ogleda u tome što više ne postoji jasna granica između istine, predrasude i laži. Jeste li primijetili da su komentatori o aktualnim događajima na javnoj televiziji manje-više isti ljudi? Kao da se osim njih ne može naći nitko drugi. Ako samo pregledamo televizijske sadržaje u posljednjih desetak godina, vidjet ćemo da su s vremenom nestale neke emisije koje su zanimale građane. Jedna takva pozitivna emisija na javnoj televiziji bila je primjerice emisija ‘‘Hrvatska za pet‘‘, koju je vodio Branimir Bilić. Mogli bismo ih još nabrojiti.

Danas djeca i mladi sve više vremena provode ispred ekrana. Što mogu vidjeti preko društvenih mreža, interneta, televizije? Gdje se naučiti vrijednostima na kojima se temelji zdravo društvo i zdravi međuljudski odnosi? Riječ psihologa čuje se samo kad dođe do eskalacije nasilja u društvu. Sve dok u našim razgovorima prevladava isključivost i nepoštivanje dostojanstva druge osobe, ne možemo izgrađivati zdravo društvo i pozitivnu društvenu klimu. U vremenu u kojemu živimo zadaća medija trebala bi biti u građanskom odgoju.

Što je gore, recimo tako, percepcija stvarnosti kakvu nam serviraju mediji na temelju lažnih vijesti, poluinformacija i tzv. alternativnih istina, ili stvarnost koju gledamo u realnom vremenu (primjerice, prijenosi iz Sabora RH, sa svađama i uvredama), ili pak sve ono što vidimo i čujemo u svenazočnom internetu, napose na društvenim mrežama?

– Mediji imaju velikog udjela na percepciju stvarnosti i manipulaciju masama. Oni kao agens socijalizacije utječu na formiranje vrijednosti i stilove ponašanja mladih. Programskim sadržajima i reklamama promoviraju potrošačku kulturu, industriju zabave i komercijalizaciju dokolice. Panem et circenses! (Kruha i igara!) Pod tom krilaticom rimski su carevi željeli kontrolirati društvo i zaustaviti socijalne nemire. Današnji cezari ne nude kruh, nego samo igre, i to ‘‘igre gladi‘‘. Današnji cezari trude se okupirati javna glasila jer igrama bez granica žele spriječiti građane da na ulicama u organiziranim prosvjedima traže pravdu i mir.

Ništa nije drukčije ni u hrvatskoj sabornici koja se pretvorila u reality show, u kojem se zastupnici natječu u tehnikama verbalnog zastrašivanja, omalovažavanja i ismijavanja neistomišljenika. Posebno zabrinjavaju pojedini destruktivni trendovi u javnom komuniciranju koji se s političkih arena preslikavaju u mediosferu. Plaćeni novinari spremni su radi vlastitog probitka tendencioznim i zlonamjernim komentarima opstruirati ne samo pojedince, nego i inicijative i projekte. Oni se promeću u huškače i navijače. Ne možemo govoriti o poštenju u novinarstvu, kao i u političkom životu, bez odgovornosti koja proizlazi iz moralnog odgoja. Čitatelji su se navikli do te mjere na crnilo i senzacionalizam da su takve informacije prihvatili kao ‘‘novo normalno‘‘. Postoje istraživanja koja pokazuju veću razinu nezadovoljstva, cinizma i otuđenja kod osoba koje su izložene senzacionalističkim sadržajima.

U moru sivila, žutila i lažnih vijesti potrebni su nam novi portali i nove emisije, nove medijske platforme koje će pružiti kvalitetne i zabavne sadržaje bez nasilja i destruktivnog načina razmišljanja. Potrebni su nam mediji koji neće slaviti antijunake, lijepiti etikete i širiti predrasude. Ljudi nisu željni ni crnila ni sivila nego istine i ljepote. Mnogi su već siti ispraznih emisija, jeftinih zaglupljujućih serija i filmova. Siti su licemjernih izjava i destruktivnih komentara koji o svakoj temi pokazuju verbalno nasilje i cinizam.

MORALNA DEKADENCIJA

U Vašem prethodnom prilogu za Magazin iz studenoga 2022., između ostaloga rekli ste i kako su mediji postali glasnogovornici jedne nove sekularne religije i “kulture smrti”. To se čini podosta pesimistički, no također ste kazali kako susret s istinom nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a svaka promjena počinje drukčijim stavom i zdravijom komunikacijom. Znači li to da još imamo šanse ostati normalni u nenormalnom okruženju kakvo nam svednevice serviraju mediji i zavode nas crnilom i žutilom u lokalnom i globalnom komunikacijskom kaosu?

– Vlasnici medija često nisu svjesni svoje odgovornosti za zdravlje nacije. Danas je vijest ono što nije vijest. Imamo informacije, ali ne znamo što su činjenice. Mi živimo u visokokonfliktnom društvu koje najviše odgovara ljudima koji žive u prošlosti i trgovcima magle. Dok jedni zarađuju na konfliktu, drugi se njime hrane. Netolerancija i cinizam znakovi su moralne dekadencije, pasivnog nasilja i mržnje. Za zdravlje nacije nužna je deideologizacija društva i to bi trebala biti zadaća medija danas. Isključivost vodi u izolacionizam, a podjele u začarani krug nepraštanja i viktimizacije. Za zdravlje nacije nužno je promicati zajedničke vrijednosti na kojima se temelji opće dobro. Nedostatak zajedništva ukazuje na brojne društvene bolesti koje se temelje na radikalnom egoizmu i partikularnim interesima. Zato je opasno kada javni mediji rade u službi određenih političkih lobija, kada zagovaraju ‘‘kulturu otkazivanja‘‘ (cancel culture) i opasne ideologije. Slobodni mediji, bez obzira na to kakva bila globalna agenda, trebaju biti u službi istine i pravde.

Ako nam se stvarnost putem medija pokazuje kao društvena konstrukcija vijest će postati metapripovijest. Da bismo saznali što je istina trebamo se prvo upitati što je stvarnost, jer kako kaže Toma Akvinski, istina je podudarnost razuma i stvarnosti. Ako ne budemo mogli razlikovati realnu od virtualne slike svijeta nećemo moći razlikovati istinu od laži. Zaključit ću riječima velikog engleskog pisca i sjajnog novinara Gilberta K. Chestertona, koji je britkim perom ispisao neke od ponajboljih novinskih članaka za Daily News, The Illustrated London News i vlastiti list GK’s Weekly: “Nije problem u tomu kad netko ne vidi rješenje. Problem je kad ne vidi problem”. (D.J.)

Izvor: Glas Slavonije

Odgovori

Skip to content