NIHILIZAM I KRŠĆANSTVO
Ništa ili sve?
U ovom kratkom tekstu sigurno nije moguće dotaknuti sve oblike, protagoniste i utjecaj nihilizma, a nadasve nije moguće to sve usporediti sa kršćanstvom, za to bi trebalo mnogo opširnije djelo. Zato ću iznijeti samo one suprotnosti, navesti mjesta i šanse, ukazati na prisutnost beznadnog nihilizma u našem vremenu i pružiti, na izbor, nadu kršćanstva.
Ovdje bih započeo rečenicom iz knjige Očevi i djeca, premda u samom radu nećemo toliko doticati ruski nihilizam, koji je bio bliži revolucionarnom pogledu na svijet već ćemo se više bazirati na njemačke filozofe, među kojima najviše Nietzschea kao najutjecajnijeg predstavnika.
Iz knjige Očevi i djeca:
– U današnje vrijeme je najkorisnije nepriznavanje – i mi ne priznajemo.
– Ništa?
– Ništa.
– Kako? Ne samo umjetnost, poeziju … već i … strašno je izgovoriti …
– Ništa – ponovi Bazarov s nečuvenom mirnoćom. (I. Turgenjev)
To je izraz nihilizma, tu nema ljubavi, ondje nema topline ni smisla, misleći da nema Boga i da ne postoji ni jedna viša vrijednost, čovjek postaje cinik, buntovnik. Zar je moguće da je jedno biće takvih nevjerojatnih mogućnosti i potencijala stvoreno tek da propadne poput kakvog nižeg stvora. Ontološki gledano to ne bi imalo smisla. Zašto mi jesmo, jer „mislim dakle jesam (Descartes),“ i to tako čudesni, ako ništa nije? Na to pitanje ću pokušati odgovoriti ovdje.
Izraz „nihilizam“ (od latinskoga: nihil ništa) pripisuje se Ivanu Turgenjevu, a pojavljuje se u njegovu prije spomenutom djelu Očevi i djeca. Premda je bio poznat i prije u Njemačkim filozofskim krugovima.
Proleksis enciklopedija će reći da je „nihilizam, stav ili nazor koji poriče vrijednost spoznajnih moralnih zasada, društvenih normi i ideala. U filozofiji se javlja u različitim oblicima: kao negiranje realnosti bitka ili bilo kakva njegova reda (metafizički nihilizam), odbacivanje mogućnosti spoznaje (spoznajni nihilizam, agnosticizam), negiranje objektivnoga kriterija morala (etički, moralni nihilizam). Po nekima je i svaki relativizam i skepticizam u osnovi nihilizam.“ A Nietzsche će u svojoj knjizi Volja za moću odgovoriti na pitanje: „Što znači nihilizam? – Da najviše vrijednosti gube svoju vrijednost. Nedostaje cilj; nedostaje odgovor na pitanje »zašto«. (Friedrich Nietzsche, Volja za moću)“ I upravo je to pitanje koje u najdubljoj egzistencijalnoj srži traži svoj odgovor, ako to pitanje ne dobije odgovor ili ako taj odgovor ne prihvatimo u opasnosti smo da postanemo ljudi nagona, kad najuzvišenije vrijednosti izgube svoju vrijednost civilizacija postaje džungla gdje je sve dopušteno. Jer taj odgovor daje samo onaj Najuzvišeniji, koji zna sve odgovore, koji je nužan upravo zbog logične potrebe za smislom, jer „ako Boga nema sve je dopušteno (Usp. Dostojevski)“, ili sve je besmisleno, a ako je sve dopušteno i bez smisla tada bi mi kao vrsta već odavno bili uništeni, jer i najmanja bol mogla bi biti razlog za uništenje. Ipak i Kant prepoznaje to nešto što je ugrađeno u čovjeku, taj moralni zakon u nama. (Usp. I. Kant) Nešto je u nama što nam jednostavno brani činiti zlo, pa kad ga i činimo ne činimo to s lakoćom i radošću već s nekim oblikom nelagode. Ali ako ništa nije i ako ne postoji neki dublji smisao svega, čemu to nešto što nas odvraća od zla i otkud to?
To nešto u nama, taj moralni zakon jeste nešto transcedentno što nas izdvaja od ostatka svijeta u kojem živimo. Jer čak i da imamo razum, a nemamo moralnog zakona u sebi u ničem se ne bi razlikovali od životinja. Čovjek ima savjest i dušu (u istinskom značenju ali i u prenesenom) i njegova najviša vrijednost ne može biti individualna sloboda, što bi bilo najviše postignuće u nihilizmu. Ta individualna sloboda u nihilizmu ima svoj vrhunac u pravu na samoubojstvo i kao jedan od oblika – eutanaziju – ili u, što samo po sebi čak i izlazi iz okvira individualne slobode, pravu na abortus. Tj. da naša individualna sloboda može, civilizacijski i zakonski uređeno, utjecati na život druge osobe, izabrati smrt mjesto drugog koji sigurno želi živjeti za civilizirani svijet bi trebalo biti kažnjivo, i djelo vrijedno zgražanja i prezira, ali iz nekog razloga to još uvijek nije. Rekavši ovo, unatoč svim predivnim dometima čovječanstva, stidim se što sam dio ove civilizacije! I nadam se i očekujem dan kada će se čovječanstvo ispričati svim nevinim žrtvama.
Nadalje, Martin Heidegger nihilizam smatra općim stanjem europskog duha novog znanstveno-tehničkog doba. A iz prethodnog dijela teksta vidimo da je u pravu. U novom znanstveno-tehničkom dobu tehnološki napredak i znanost postaju kriterij i ukoliko pristrana znanost, unatoč svim etičkim normama, odluči jedno (ono što odgovara politici), njeno se prihvaća kao zakon, premda i nepristrana znanost i etika jasno ukazuju na drugačije stanje stvari. Možda Nietzsche nije ni bio svjestan koliko je u stvari bio u pravu kad je govorio da su i čovjek i svijet bolesni, i da trebaju ozdraviti ali ne od onih bolesti na koje je on mislio ni na onaj način kako je on to zamišljao već na sasvim suprotan, vrativši se Vječnome i tada će njegov svijet „postajanja“ konačno postati ostvareni ideal, Kraljevstvo Božje. Ali ako jednom iz svijeta izvadimo ove ideale, čak ni tada svijet neće postati bezvrijedan kakvim ga je on već proglasio, već će se ugasiti iskra ljubavi, šapat suosjećanja i životni smisao. No Bog će i dalje živjeti, jer Bog ne može umrijeti.
Politike su došle i prošle, i doći će opet nove i proći će. Ali kršćanstvo je bilo prije Nietzschea i ostalo je nakon, kršćanstvo je bilo prije mnogih politika i ostati će do svršetka vremena, Bog je bio prije postanka i prije svake filozofije. Povijest nije statična, ono je stalna i nezaustavljiva mijena, kršćanstvo je mijena koja povijesti nudi naviše domete, ono u sebi ostaje isto ali mijenja stvari. I kad je kršćanstvo istinsko raste poput kvasca. Zato „prevladavanje nihilizma mora uključiti preinaku stvarnosti – ono mora promijeniti povijesni proces, a ne samo poglede ljudi. (K. Michalski)“ Odnos čovjeka s Bogom je uvijek osoban, ali nikada isključiv, Bog uvijek upućuje na druge i na univerzalno. I prevarili bi se kad bi kršćanske vrijednosti, kao što to Nietzsche radi, nazvali tek tradicionalnima. Tradicija je izvanjski oblik, ali svaka jedinka, svaki čovjek, svako biće ima svoj poseban odnos prema Bogu, sasvim nov odnos, istinsko kršćanstvo je uvijek novost, za osobu i za svijet u kojem ta osoba živi. Svaki istinski kršćanin donio je nešto novo svijetu, hodajući istim stopama – Kristovim – ali uvijek novim tlom. Oni su pokazali da jedina „filozofija ljubavi“ – kršćanstvo – ima uvijek s još nečim obogatiti svijet, takvi ljudi su redovito proglašavani od Crkve sveticama i svecima. Nihilizam je problem, ali pravi je cilj ne prevladati nihilizam, nego ostvariti puni potencijal dobra u svijetu, na svim razinama (u duhovnom i materijalnom smislu). Jer onaj tko prihvaća kršćanstvo ne vraća se svijetu izmijenjenog uma, nego izmijenjene stvarnosti.
Završiti ću ovaj članak s dva oprečna citata, prvi citat pobornika nihilizma i drugi citat, kršćanina, svetog Pavla. U ovim riječima moguće je vidjeti svo beznađe jednog nihiliste:
“A ja mislim: evo, ležim pod ovim plastom… Usko mjestašce koje zauzimam toliko je sićušno u poredbi s ostalim prostranstvom gdje me nema i gdje nikoga nije briga za mene; i dio vremena koji ću uspjeti da proživim tako je ništavan prema vječnosti gdje me nije bilo niti će me biti… A u ovom atomu , u ovoj matematičkoj točci kola krv, radi mozak, i on nešto želi… Kakva drskost! Kakve gluposti!” (Turgenjev – govori Bazarov)
U ovom kratkom monologu osjeća se potpuna hladnoća i sav cinizam nihilizma, premda je Turgenjev Bazarova pokušao prikazati kao simpatičnog lika. U usporedbi s ovim tekstom mogao sam izvući stotine Biblijskih citata ali sam ipak zaključio da je najprikladnije iznijeti ovih nekoliko redaka svetog Pavla u kojima opisuje kršćanina, čovjeka ljubavi, ali ako bolje pogledamo može se prepoznati i čovjeka bez ljubavi – nihilistu – u istom tekstu:
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. (1 Kor 13, 1-8)
U nihilizmu ništa nije, sve propada, nestaje, samo u ljubavi sve raste, razvija se, cvjeta. Premda, neki će reći da i nihilisti vole, možda parcijalno, ali ipak, no ljubav ne može biti selektivna, tko istinski ljubi taj ljubi sve, i nerođene, i bolesne, i stare i napuštene, i neprijatelje, tek takva ljubav može se nazvati ljubavlju, sve ostalo je tek opsjena neke lažne „ljubavi“. Nihilizam uništava potomstvo i budućnost, ova ljubav ih stvara. Nihilizam kaže, ništa nije, Krist za sebe kaže „Ja jesam (Iv 8, 24).“ Nihilizam sve ostavlja u polutami ništavila, bez osjećaja, bez milosrđa, ljubavi, a naš Bog se objavio kao ljubav (Usp. 1 Iv 4, 8). Milost već djeluje, izbor je samo naš.
by Dominis
LITERATURA:
Ivan Turgenjev, Očevi i deca, Prosveta, Beograd, 1961.
René Descartes, Rasprava o metodi, 1637.
Friedrich Nietzsche, Volja za moću
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi, Globus media, Zagreb, 2004.
Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma, 1788.
Krzysztof Michalski, Nietzsche i nihilizam historije, rad “Nietzsche i nihilizam historije” tekst je predavanja održanog u travnju 1995. u Beču, na komemorativnom skupu u povodu smrti Edwarda Shilsa.
Proleksis enciklopedija
