Prvi govor o uskrsnuću – Sv. Ivan Zlatousti

Sveti Ivan Zlatousti ovo djelo započinje riječima: „I sada mi, kao i uvijek, um nadilazi čudesnost Gospodnjega uskrsnuća; prizori otajstva, prepuni strahopoštovanja, iznova potresaju promišljanja moje duše: obeščašćivanje je urodilo slavom, trpljenje je ljudima iznjedrilo mir u punini, lišen bilo kakva trpljenja, drvo kazne oslobodilo ih je od drva ropstva, čavli su iskopali duboko ukorijenjen grijeh, vijenac od trnja sunovratio je posvemašnju sveobuhvatnu kletvu u ponore, križ dostojan prijezira izgubio je ono što ga čini sramotnim, bok  proboden kopljem postao je otajstvenim dverima ovoga svijeta, trodnevni grob pokazao se kao prebivalište života, satnik je izgovorio božansko vjerovanje (usp. Lk 23, 47), a anđeo zasijao riječi radosti u duše žena. Ne mogu prešutjeti čudesne divote Gospodnje, iako riječi nisu dovoljne kako bi se opisale zbog pojave mnoštva čudesa koje Bog učini: plešem zajedno s razbojnikom, poskakujem s Marijom, pokoravam se evanđelistu koji navijesti: “Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. ““[1] (Mt 28, 1) I nađe ga praznim. Veliko je to otajstvo i velik paradoks za ljudski um. No paradoksa se ne treba bojati, „jer paradoks je izvor strasti mislioca i mislilac bez paradoksa je kao onaj koji voli bez osjećanja, osrednja ličnost.“[2] U čemu je dakle paradoks uskrsnuća? Da je najveće zlo, uništenje i ubojstvo Boga rodilo, ne osvetom, ne ratom ni borbom, već najvećim dobrom, novim rascvatom i novim rođenjem Nepobjedivoga. O kako je lijepo zamišljati uskrslog Krista, a kako teško raspetoga. Često sam poželio, kada vidjeh kako ljudi umiru, da izađu iz te smrtne ukočenosti, da počnu veselo zviždati prije nego njihove sanduke zakuju debelim čavlima. Ali dubljim promišljanjem o smrti i smrtnosti zasigurno bi mogli doći do odgovora kako ljudi ustvari to i čine, barem oni koji su za života živjeli čineći dobro. Poput Krista oni ustaju na vječni život, na vječnu radost. Smrt više ne izgleda tako strašno. „Jer, što je to umrijeti nego stajati bespomoćno na jakom vjetru i otopiti se na suncu? – reći će Gibran – I što znači prestati disati ako ne osloboditi dah iz nemirnih morskih mijena, da bi se uzdigao, te tako neopterećen mogao potražiti Boga? Samo kad se napijete iz rijeke tišine tek onda možete doista pjevati. I kad stignete do vrha planine, tek ćete se onda početi penjati. A kad zemalja zatraži udove vaše, tek ćete onda uistinu zaplesati.“[3]

Jednu istinu zapazio je Fabrice Hadjadj o Kristu uskrslome. On nakon svega što je prošao, uskrsnuvši, ne likuje nad svojim mučiteljima, uopće ih ne spominje. Dapače ponaša se posve skromno i pred svojim prijateljima pa tako Marija Magdalena za njega misli da je vrtlar. Učenici iz Emausa da je neki čovjek iz Jeruzalema.[4] Isus ne čini ništa što bi bilo po ljudsku opravdano. On ostaje onakav kakav je bio i ne uzdižući se nad svojim neprijateljima pokazuje svu dubinu božanske mudrosti. Jer onaj koji se nakon pobjede ne uzdiže nad neprijateljem dvaput ga je pobijedio. Prvi put u boju, drugi put u ljudskosti.

Uskrslog je Krista prva vidjela Marija Magdalena, pokajnica koja je kroz svo vrijeme Kristovog naučavanja, njegove muke i razapinjanja te kako vidimo i nakon smrti bila uz njega. „Valjana je i dobronamjerna briga, posve evanđeoska je žurnost tih žena – piše nadalje sveti Ivan – koje se zatekoše ondje, a ukazuje na odvažno razmišljanje; možda su ti koraci slavniji od onih skliskih i posrćućih koje su činili apostoli. Oni su, naime, pobjegli i sakrivali se iza zakračunatih vrata, a one, odvažno se spustivši do groba, oplakivahu onoga koji bje slobodan – a gle: nađe se među mrtvima – ispunjavajući tako u plemenitoj vjeri pobožan cilj iz ljubavi prema Kristu. Nisu bile u strahu od Židova, nisu mislile na to hoće li ih netko slučajno opaziti, nisu uzimale u obzir još uvijek razmahano ludilo onih koji su još bili raspeti, nisu gledale na bezočnu spremnost onih koji su ih možda čekali u zasjedi, spremnost da učine bezumne stvari, u svojemu promišljanju nisu se brinule ni o kakvu zlu koje bi ih moglo zadesiti, nego su u suzama pristupile grobu kao žrtveniku, protuživši i naričući na mjestu na kojemu je uskrsnuo Onaj koji je prekinuo Evine jade i muke, ondje gdje je sav svijet trebao slaviti.“[5] One su hrabre svjedokinje, i ne čudi da je ona koja je u ljudskim očima bila najponiženija prva ugledala uskrslog Krista. To je djelo Pravednika, onoga koji nikada nije uspoređivao svoju ljubljenu djecu. „Ovaj mladi čovjek, koga su slijedile od Galileje, oboren je u punu letu, osuđen kao bogohulitelj, pribijen na križ između dva razbojnika, sahranjen u velikoj žurbi – onako žurno kako se blaguje pashalno janje (Izl 12, 11) – u grobnicu koja mu nije bila namjenjena, pa one sada idu otpečatiti taj grob, maknuti mrtvački pokrov i pomazati Pomazanika (to je značenje riječi “Mesija” ili “Krist”). Taj dodir s njegovim tijelom onečistio bi ih za tjedan dana. Ta bi nečistoća, međutim, bila nešto posve suprotno od bezbožnosti. One će mu dakle iskazati posljednju počast, vidjeti njegovo lice čiji obrisi nestaju, pritisnut će svojim dlanovima njegovu neosjetljivu kožu, zastati će na mjestima čavala, oćutjeti težinu njegovih nepokretnih udova, doživjeti užas tih ustiju odakle su slušale šumove rajskih bujica, a koja su sada samo nešto bezimeno, manje od rane, uskoro samo smradni otvor na lubanji. Razmišljaše o svemu tome idući prema grobu, kako će se njihova posljednja gesta svesti na ponovno umatanje dojenčeta u pelene, u letimično bačen pogled na Boga koji nije drugo doli proces truljenja, zataškan u obliku smotuljka bijela i namirisana platna… Ali ušavši u grob nisu našle ništa takvo. One su prije svih, primile nevjerojatnu vijest koja ih je oslobodila žalovanja i zadržala pomast u rukama.“[6] Onu pomast o kojoj Salamon u Pjesmi nad pjesmama reče: „Miris najboljih mirodija, ulje razlito ime je tvoje…“ (Pj 1, 2) Uistinu, uskoro, „igrat ćemo se i radovati zbog tebe, slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino. Pravo je da te ljube.“ (Pj 1, 4) Ah, ljudi, recite joj gdje ga staviše i ona ću ga uzeti. (Usp. Iv 20, 13) Kao da još odjekuje glas Zaručnice: „Reci mi, ti koga ljubi duša moja, gdje paseš, gdje se u podne odmaraš, da ne lutam, tražeći te…“ (Pj 1, 7)

[1] Sv. Ivan Zlatousti, Govori  i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnom otajstvu Kristovu, Verbum, Split, 2018., str. 108-109

[2] Platon, Gozba ili o ljubavi, donosi: Søren Kierkegaard, Filozofske mrvice, Grafos, Beograd, 1982., str. 40

[3] Kahlil Gibran, Prorok, Good Book, Zagreb, 2016., str. 66

[4] Usp. Fabrice Hadjadj, Uskrsnuće upute za uporabu, Verbum, Split, 2017., str. 10

[5] Sv. Ivan Zlatousti, Govori  i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnom otajstvu Kristovu, Verbum, Split, 2018., str. 109-110

[6] Fabrice Hadjadj, Uskrsnuće upute za uporabu, Verbum, Split, 2017., str. 43

 

by Dominis

Odgovori

Skip to content