Kako je u Vukovaru Vlast izgubila Narod
Niti puna 24 sata nakon što su Ivo Josipović, Zoran Milanović i ljudi koji su bili s njima, odbili priključiti se koloni sjećanja i položiti vijence kod spomen križa na Vukovarskom groblju, nema prihvatljivog odgovora na pitanje zašto se to zbilo
{jathumbnail off}Razgovarao sam jučer s djelatnikom Memorijalnog centra na Ovčari između njegova dva predavanja o tome što se tu zbilo prije 22 godine. Izgovorio je mladić pri tome misao koja je vrlo duboka i sadržajna. Događalo se kroz povijest da narod izgubi Vladu, ali da Vlada izgubi narod, prvi put se dogodilo danas, izgovorio je, pitajući u nastavku znaju li vladajući političari zašto im se to dogodilo. Digao se, zaputio se na svoje novo predavanje o pobijenim hrvatskim ranjenicima, dodajući da su sve vukovarske žrtve bile uzaludne ako njima i nama nije jasno da su zbivanja vezana uz Kolonu sjećanja samo posljedica, a da su uzroci puno dublji i vremenski puno dalji.
Niti puna 24 sata nakon što su Ivo Josipović, Zoran Milanović i ljudi koji su bili s njima, odbili priključiti se koloni sjećanja i položiti vijence kod spomen križa na Vukovarskom groblju, nema prihvatljivog odgovora na pitanje zašto se to zbilo. Umjesto da analitičari i novinari pokušaju to trezveno proanalizirati, isključivo na temelju dostupnih činjenica, odnosno da se analizom bave oni koji su tog trenutka tamo bili, nastavljaju se manipulacije, podmetanja i sukobi na stranačkoj, ali najviše ipak na svjetonazorskoj i ideološkoj osnovi.
Kroz rasprave na društvenim mrežama, u prepucavanja oko obilježavanja Dana žrtve Vukovara uključuju se i teme referenduma o braku, suđenja Sanaderu, navodne izdaje Vukovara od strane tadašnje vlasti 1991. godine, temeljeno na filmiću za kojeg je utvrđeno da je vješto montirana manipulacija koja drugčijim redosljedom zbivanja i s nešto komentara krivotvori povijest, a branitelji se nazivaju ustašijom i klerofašistima… Sredstva se ne biraju.
U prvi mah začujuđe žestina medijskih obračuna sa sudionicima klasičnog građanskog neposluha, ali i koordiniranost te brzina kojom su sudionici mobilizirani. Snaga kojom je sad napadnut vukovarski braniteljski Stožer jednaka je silini političke poruke koju su oni poslali Vladi. Braniteljima su trebali mjeseci da se organiziraju, pa su im se ipak potkrali propusti, a medijska i propagandna mašinerija radi naizgled bez greške. Kažem naizgled, jer oni izbjegavaju istinu i činjenice pa im se pogreška teško i može dogoditi.
Izgleda da one koje bi to najviše trebalo brinuti nimalo ne brine što je ovo stanje u kojem se produbljuje podjela na hrvatskoj društvenoj sceni. Klasičnom zamjenom teza o tome tko zbog koga postoji, Vlada odbacuje svaku svoju odgovornost i krivnju prebacuje na narod. Pri tome preskaču pitanje svih pitanja – gdje je zapela komunikacija s tim istim narodom. Ali kao što rekoh, Vlada izlaz iz ove situacije vidi u propagandnoj i medijskoj mašineriji koja neće odgovarati na postojeća pitanja nego će ih prešućivati i za sve okrivljivati suprotnu stranu uzdajući se u silu količine informacija koje mogu plasirati.
Netko je jučer u Vukovaru rekao da onaj tko u njegovoj ulici institucije obilježava skrivećki i pod okriljem noći, nije ni zaslužio tom ulicom proći. U ovoj rečenici je skrivena sva istina vukovarskih sukoba. Zoran Milanović, čovjek koji nakon jučerašnjih zbivanja nije zaslužio da mu se ispred imena navodi funkcija koju obnaša, jer ona u svojoj biti uključuje liderstvo i neku vrstu pouzdanosti, nije želio razgovarati s građanima Vukovara. On ih nije želio silom argumenata uvjeriti u nužnost postavljanja dvojezičnih natpisa. Umjesto toga izabrao je argument sile. Daljnja priča nam je dobro poznata.
Više je nego očito da su branitelji okupljeni oko vukovarskog stožera imali političku podršku iz oporbe. Nakon današnjeg dana u kojem su se neki oporbeni političari ograđivali od stožera, pa na određeni način čak i osuđivali jučerašnje događaje, vukovarski branitelji morat će dobro razmisliti čiju pomoć u budućnosti žele prihvatiti. Očito je da je političarima vlastito raskusurivanje važnije od cilja do kojeg je braniteljima stalo. Nije da netko iz oporbe ne bi mogao braniti ovo što se jučer dogodilo u Vukovaru, samo za to treba biti politički kapacitet.
U stvari, je li itko jučer manipulirao sudionicima Kolone sjećanja. Bio sam tamo i sve gledao tako da nemam potrebe prepričavati iz druge ruke što sam vidio. Najprije treba reći da nitko nije sprječavao nikoga da ide u dvorište bolnice i priključi se političarima koji su tamo imali svoje govorancije. Ići nije želio nitko. Kolona sjećanja je krenula prema groblju oko 45 minuta prije nego su uopće počele govorancije kod bolnice. Razgovarao sam s jednim članom stožera koji mi je rekao da je bila pretpostavka da je to dovoljno vremena da broj okupljenih bude formiran u kolonu i da se političari ispred bolnice mogu priključiti na zaleđu. Okupljenih je bilo puno više. Kolona je od grada do groblja išla više od dva sata.
Kad su govorancije ispred bolnice bile gotove, krenula je povorka političara i njihovih gostiju iz diplomatskog zbora, ali drugom trasom. Na taj način su presjekli Kolonu sjećanja koja je išla obilaznim ulicama. Naišli su na postavljene lampione i nekolicinu branitelja sa zastavama. Mili Dedakoviću Jastrebu, Branku Borkoviću Mladom Jastrebu i još nekolicini ljudi lampioni i zastave nisu predstavljali smetnju da se priključe Koloni sjećanja. Vladajući političari su pričekali nekoliko trenutaka dok nisu dali izjave u kojima su osudili branitelje koji su očito iskazivali građanski neposluh, a onda sjeli u već upaljene i unaprijed pripremljene limuzine kojima su odjurili na Ovčaru. Da na groblje nisu nikad niti imali namjeru ići bilo je jasno i po tome što tamo nije bila pripremljena počasna vojna postrojba koja je obvezna u slučajevima kad visoki državni dužnosnici odaju počast i polažu vijence na spomen obilježja.
Moglo bi se ovdje još raspravljati o tome što bi na mjestu Milanovića ili Josipovića napravio političar s pravim državničkim gardom. Možda bi se primio invalidskih kolica generala Dedakovića i krenuo dalje pa tako pobrao simpatije i pljesak. Možda bi se sagnuo, podigao lampion, poljubio zastavu i krenuo dalje. Sve to bi napravio političar koji bi želio dalje.
A što je dalje čekalo Milanovića, Josipovića, Vesnu Pusić i ostalu svitu?
Najprije su ih čekale vukovarske silovane žene koje su dostojanstveno stajale u redu i držale knjigu sa zapisanim vlastitim svjedočanstvima. Nekima od njih su tekle suze niz lica dok su tako stajale. Žene koje su od Vesne Pusić tražile pomoć prije godinu dana, a kao odgovor su čule neka najprije dođu podržati gay pride pa će ih onda ministrica saslušati. Ovakav ministričin postupak nije u sebi sadržavao samo ravnodušnost za zlu sudbinu koja je zadesila Vukovarske žene prije dvije godine. Bila je to poruka vladajuće političarke da ona poziv za razgovor s tom populacijom ne shvaća ozbiljno. Govorimo o braniteljskoj populaciji.
Ništa odmjerenije nije se ponašao ni premijer Milanović, posebno kad je pod znak pitanja došao način na koji je gradonačelnik iz njegovog SDP-a pokušavao osigurati većinu u Gradskom vijeću. Sve komunikacijske veze između vukovarskih branitelja i aktualne vlasti tako su bile prekinute. Nisu tu mogli pomoći ni spinovi kako branitelji nisu vidjeli pljačku koja se odvijala pod okriljem bivše vlasti, a sad primjećuju svaku sitnicu. Bivša vlast je razgovarala, a ovi sad su okretali leđa ili slali ponižavajuće poruke.
To je negdje moralo puknuti. Puklo je, što reče jučer jedan Vukovarac, kad su se noću počeli šuljati mojim sokakom i tajno postavljati ploče. Kakva je to vlast koja se pred vlastitim narodom skriva pod okriljem mraka. Tu netko nekom ne pripada. Tijekom dostojanstvenog hoda Kolone sjećanja postale je i jasno tko je koga izgubio. Vlast je izgubila narod.
Kad se Milanović konačno odlučio na razgovor, na koji i onako nije došao da bi razgovarao nego da bi još jednom demonstrirao svoju nepopustljivost, bilo je prekasno. Narod je krenuo sam, bez svoje Vlade. Bilo je to plodno tlo za razne tobože dobronamjerne političare koji su vidjeli priliku da se preko branitelja obračunavaju s aktualnom vlašću. Umjesto da braniteljima osiguraju kvalitetan servis, prije svega prema medijima, oni su se na svakom koraku trudili dovesti u pitanje samostalnost vukovarskog stožera i tako puhati vlastiti, u javnosti vrlo dvojbeni politički ugled.
Na sreću i te maske su brzo pale. Već dan nakon obilježavanja vukovarske tragedije, brzim reagiranjima na novinarska pitanja nevični političari posipali su se pepelom i ograđivali od branitelja i stožera. Tako sad obje strane imaju o čemu razmišljati. Možda ih to vrati razgovorima.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
