Mala riznica hrvatskoga identiteta
Ljubo Karaman, Živa starina – Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, HIBZ, Zagreb, 1943.
Kad se ne mogu zatrti ili bar prikriti državnička i kulturna postignuća iz razdoblje starije hrvatske povijesti, onda se ona relativiziraju, umanjuju i prostorno svode tek na uski pojas zaleđa jadranskih gradova, kao da je riječ o primitivnoj kulturi, koja je bljesnula u jednom isječku povijesti te se jednako tako i ugasila, a njezini nositelji nestali u tami budućih stoljeća. Takav naslijeđeni neznanstven i ideološki pristup povijesti i kulturi ponegdje i danas prevladava, pa nije teško zaključiti kako se radi o ostatcima političke ideologije, koja je na krilima jugoslavenstva od 1918. do 1990. pokušavala iskorijeniti hrvatski nacionalni identitet, a hrvatski narod, ako ne potpuno uništiti, onda svakako pretvoriti u bezimeno roblje balkanskih gospodara.
Ni jugoslavenske tamnice, ni stratišta nisu mogli utrnuti još davnim pokrštenjem zapaljenu vatru u srcima hrvatskih ljudi, koji su, uza sve povijesne nedaće, tim svjetlom branili državu od raznih napadača i izgrađivali vlastiti kulturni identitet. Zato su uvijek ornamenti starohrvatske pleterne plastike, kao trajni znak hrvatskoga identiteta, a posebno tijekom 20. stoljeća, bili vanjski znak svijesti o državnom zajedništvu. Uz tradicionalno bijelo-crvene kvadratiće hrvatskoga grba, hrvatski se pleter posebno manifestirao u ornamentici različitih postrojba hrvatskih oružanih snaga. U jeku najžešćega nijekanja hrvatstva s velikosrpskog istoka kao i onoga što je dolazilo s prekomorskom fašističkom invazijom, Karaman je svojom knjižicom „Živa starina“ (155 str.) posvjedočio tisućljetni kontinuitet pripadnosti istočne jadranske obale hrvatskoj državi, a zahvaljujući, čak i nedovoljnim arheološkim istraživanjima njezino prostiranje od mora sve do Drave, a na istok do ušća Save u Dunav.
U prvom dijelu dao je kratki prikaz Hrvatske u vrijeme narodnih vladara te obrazložio trajne silnice geopolitičkoga položaja hrvatske države, koja je rasla i padala na razmeđu Zapada i Istoka, što se može tijekom povijesti posebno pratiti u dinamici hrvatskoga državnog prostora, koji se kasnije pod dugotrajnim pritiskom istoka od rijeke Drine pomicao na zapad sve do Kupe, a u razdobljima jačanja Zapada vraćao se na svoja bivša područja prema istoku. Premda iznimno meka hrvatska granica na sjeveru, kako pokazuje bjelobrdska kultura i iskopine niza starohrvatskih podravskih bedema, ostala je jednom od najtrajnijih međudržavnih granica. S obzirom na opasnost koja je Hrvatskoj prijetila od Italije, Karaman se usredotočio na odnošaje s Venecijom, naglasivši rano hrvatsko ovladavanje pomorskim ratnim vještinama. Upravo zahvaljujući tom umijeću Mlečići su za plovidbu duž hrvatske obale plaćali pristojbu hrvatskim vladarima. Mletačko zauzimanje dijela hrvatske obale oko 1000. godine obrazložio je unutarhrvatskom borbom za vlast. Kad se vlast stabilizirala Mlečići su se povukli, a hrvatsku obalu dulje uglavnom do poslije smrti kralja Zvonimira nisu zauzeli.
U pitanju hrvatske narodne crkve Karaman se priključio mišljenju kako je njezino stavljanje pod splitsku metropoliju bio s jedne strane mudar čin hrvatskih vladara, a s druge pak i jedna vrsta nemoći, jer pitanje Crkve nije bilo u nadležnosti zemaljskih vladara. Novija istraživanja pokazuju kako su pape hrvatsku biskupiju u Ninu podupirali zbog pritiska na primorske gradove, koji su nakon raskola 863. ostali vezani uz Bizant. Kad se gradovi priklanjaju Rimu više nema potrebe za pritiskom. Splitska Crkva po tradiciji dobiva primat u Hrvatskoj, a primorski gradovi postaju podložni hrvatskom vladaru, što je bio interes Crkve, ali i hrvatskih kraljeva, na čijem je dvoru otada stolovao hrvatski biskup. Služba Božja na narodnom jeziku zadržala se u Hrvatskoj sve do našeg doba pa unatoč pritisku latinskog svećenstva, ne može biti govora o papinskom otporu glagoljašima. Kad je riječ o ranim dodirima Svete Stolice i Hrvata Karaman navodi pohod opata Martina, kojeg je u Dalmaciju poslao papa Ivan IV. da prikupi kosti mučenika. U jednoj kapeli u Laterenu pohranjene su kosti, a na mozaiku kapale oslikani su njihovi likovi.
Sarkofag Ivana Ravenjanina u splitskoj Prvostolnici je po Karamanu prvorazredni spomenik hrvatske kulture, jer je taj Ivan pokrstio hrvatske poglavice. Izradbu sarkofaga smješta u drugu polovicu 8. st. Smatra kako Višeslavova krstionica pokazuje smjer pokrštavanja Hrvata i s područja karolinške države. Trpimirov natpis iz Rižinicama dio je zabata crkve benediktinskoga samostana iz 9. st. Branimirov natpis iz Muća daje i godinu njegova vladanja, a iz starohrvatske crkvice u Šopotu kod Benkovca i njegov naslov „dux cruatorum“. U natpisu kneza Mutimira iz Uzdolja na Kosovu doznajemo da je on dao podići crkvu. Natpisi na finim pleternim pločama pronađenim na Kapitulu kod Knina svjedoče o knezovima Svetoslavu i Držislavu. Ploča pak kraljice Jelene iz Solina raspliće čvor hrvatske dinastije, a u stupu splitskoga nadbiskupa Pavla nalazi se naziv Sedeha, u kojem Karaman prepoznaje glagoljaša Cededu Tome Arhiđakona.
Kao posebno vrijedan svjedok hrvatske prošlosti jest glagoljski tekst Baščanske ploče. Među ukrasima Božjega hrama ističu se ciborij oltara u crkvi sv. Marte u Bijaćima, ukrašen starohrvatskim kukama i pleterom, pregrada u crkvici sv. Martina u Splitu, a posebno stiliziranim tropletima ukrašena arkada ciborija u crkvi sv. Tripunu u Kotoru, hrvatski kralj u splitskoj krstionici, lik hrvatskoga dostojanstvenika te Gospin lik, oba iz Biskupije. Tu su i ploče pleternoga ukrasa na Koločepu u dubrovačkom području, prizori evanđelja u sv. Donatu u Zadru, Krist u slavi s groblja na Sustjepanu te posebno vrijedna bifora privatne kuće iz starohrvatskog doba u Splitu.
Od starohrvatskih crkvica prikazao je crkvu sv. Križa u Ninu, sv. Petra u Priku kod Omiša, sv. Trojice u splitskom polju, baziličicu sv. Barbare u Trogiru, Gospu od zvonika u Splitu, crkvu u Gradini i crkvu kraljevskoga samostana sv. Mojsija u Solinu, Sveti Spas na vrelu Cetine te starohrvatsko groblje u Glavičinama kod Mravinaca, a u pojedinim grobljima prikazao je i starohrvatski nakit te mačeve, ostruge, kacige i glineno posuđe. Tu je također lijepo izrađen moćnik sv. Azela, Evanđelistar splitske riznice i minijatura iz osorskoga evanđelistara. U zadnjem poglavlju je prikazana hrvatska prošlost u pisanim izvorima i umjetničkim slikama. Knjiga je zapravo mala riznica hrvatskoga identiteta.
Mate Kovačević/hrsvijet.net
